Odlazak nomada dobrote

„Tako sam na koncu zaključio da je život kratak i predvidljiv, a smrt iznenadna i beskonačna i da i pored sveg tog straha želim ispričati tu priču.“ Zapisao je tu misao u svojemu romanu Tvoj sin Huckleberry Finn Bekim Sejranović, jedan od najintrigantnijih i meni najdražih hrvatskih književnika.

Cijeli je taj roman koncipirao kao plovidbu rijekom, kao metaforu svoga života puna traženja ljudi, ljubavi, smisla. Precizno, pažljivo i filmski atraktivno vodi nas njegov pripovjedač riječnim zavojima, uzvodno i nizvodno, ploveći, zastajući, sidreći se, preplivavajući rijeku, uživajući na svome brodu Savska buba u potrazi za srećom, prvi se budeći od svih slučajnih ili pozvanih znanaca, prijatelja, prolaznika na brodu, ritualno pijući čaj, uzimajući i nudeći svima različite opijate kako bi im „pomogli da budu bolji ljudi“, čitajući knjige, sunčajući se na rijeci nedaleko svoga Brčkoga, kojemu se vratio iz Norveške, našao supatnika i suputnika Crnca i ugostivši oca koji se nakon niza godina i burnoga života vratio iz Australije u Brčko kako bi, bolestan, uspostavio bolje odnose sa sinom. Stalno na granici između ovoga i onoga svijeta, ovostranosti i onostranosti, ipak vedar, iskren i znatiželjan, autor i njegov naratorni alter ego započinju kreiranje posebnoga pustolovnoga romana, žanrovski hibridnoga, dinamičnoga i statičnoga, imitirajući linije rijeke i života („Dok postaneš svjestan vlastitog života, već te nema“; iz Prologa romana).

Bekim Sejranović / Snimio Dalibor Urukalović / PIXSELL

Apostrofirajući Twainov roman, nesvjesnim ili mudro svjesnim postupcima Sejranović je i u ovom romanu spojio život i pisanje, doživljavajući i jedno i drugo kao klopku, a i čitatelje uvlačeći u recepcijsku klopku narativnim strategijama neodvojivosti spontanosti svoga života i artikuliranoga života knjige. („Dobro je pisao Bukowski, sve je klopka. I ljubav je klopka i pisanje je klopka i građanski život je klopka. Jedino što čovjeka bar neko vrijeme čini sretnim je da bude uspješan u tome što radi.“) Teško odvojiv autor od tkiva romana i u djelu postaje blizak čitateljima – uvjerljivošću, mijenjanjem idioma, idiolekata, ulaženjem spontano i znalački u jezične finese i izlazeći iz njih. Teško je vjerovati da je takav znalac životne i narativne plovidbe, čvrst kormilar, prilagodljiv čovjek, nomad koji povezuje niz država tako iznenada otišao, otplovio nizvodno ne zaustavljajući se. Koliko je samo ostalo neispisanih stranica, nedovršenih romana, neispričanih priča, nerealiziranih putovanja…. („Takav nam je postao i život. Rodiš se, živiš brzo, efikasno, produktivno, transparentno i ne predugo, jer ne bi bilo isplativo, ne smiješ društvo više koštati nego što zaradiš.“)

Napustio nas je 21. svibnja u Banjoj Luci. Rođen 30. travnja 1972. u Brčkom, kao trinaestogodišnjak, 1985. preselio se u Rijeku, gdje je polazio Pomorsku školu i Pomorski fakultet te studirao kroatistiku. Kao devetnaestogodišnjak, godine 1993, odlazi u Oslo, gdje na Povijesno-filozofskom fakultetu magistrira južnoslavenske književnosti i predaje hrvatski jezik i književnost. Od 2011. do 2014. živio je u Ljubljani, a od svibnja 2015. u Zagrebu, u kojemu je bio i kolumnist Jutarnjega lista. Od 2000. radio je kao sudski tumač i književni prevoditelj, predavao je norveški za strance, pisao i objavljivao prozu. Romani su mu i kratke priče iznimno popularni i prevedeni na norveški, engleski, slovenski, makedonski, njemački, češki, talijanski, poljski. Dobitnik je nagrade Meša Selimović 2009. Bio je član Hrvatskoga društva pisaca. Posljednje dane života proveo je sretan i voljen u rodnoj Bosni i Hercegovini.

Roman Dnevnik jednog nomada, u izdanju VB Z-a, lucidna naslovna i tekstualna parafraza Gogoljeva Dnevnika jednog luđaka i Nomada ljepote Aleksandra Flakera, roman rijeke i roman ceste, fascinantno je književno i egzistencijalno tkivo: sinteza pročitanih knjiga, osvrta, recenzija, predavanja, rezidencijalnih književnih boravaka, putovanja jednoj kćeri u Oslu pa drugoj u Ljubljanu, hibrid putopisnih proza i znanstvenih tekstova, sjaj ljubavi prema ljudima, knjigama i prirodi, iskrena ispovijed u prvoj osobi jednine.

U tom je nomadskom romanu iz 2017, koji je prvo fragmentarno bio napisao na hrvatskom pa, fascinantno i genijalno, na norveškom, za norveškoga izdavača, pa na hrvatskome, spojena plovidba životom i ljubavima u rijekama, šumama i morima njegovih djela Fasung (zbirka priča, 2002), Nigdje, niotkuda (roman, 2008), Ljepši kraj (roman, 2010. i novo izdanje koje potpisuje na dan smrti 2020), Sandale (roman, 2013), Tvoj sin Huckleberry Finn (2015). Objavio je i Antologiju norveške kratke priče (2003).

Bekim Sejranović pripada nekomu novom razdoblju moderne. Čini mi se da je najsličniji Kamovu, o čijem djelu piše u studiji Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova 2001, i na čijem je opusu i magistrirao u Oslu.

„Moja hipersenzibilnost ima korijene u mom djetinjstvu, zbog nje sam, moguće je, i postao piscem.“

Cijeli je svemir doživljavao kao „jednu veliku priču“: „mi svijet doživljavamo kroz priče, bez priče sve stvari postaju izolirane točke u prostoru i vremenu. Potrebna nam je priča koja će ih povezati, koja će nam objasniti svijet. Ako je nema, izmislit ćemo je…“

U njegova djela upisana su i djela Ive Andrića, Miroslava Krleže, Danila Kiša, Knuta Hamsuna, tijek svijesti Jamesa Joycea, prije svega potraga za identitetom, njegova obitelj, ljubav, majka, otac, kćeri, vječna plovidba čovjeka sa srcem i dušom. Zbogom, plemeniti i karizmatični Bekime Sejranoviću. Iza Vas ostaje trajna praznina i vrhunsko književno djelo.