Oda Karlu Mirthu i Matici hrvatskoj

Journal of Croatian Studies izlazi kao godišnjak Hrvatske akademije Amerike u New Yorku već pola stoljeća. Hrvatska akademija Amerike neprofitna je edukativna organizacija koja je utemeljena 1953. sa svrhom educiranja svojih članova i javnosti o hrvatskoj književnosti, kulturi i povijesti, poglavito putem Journal of Croatian Studies. Jubilarni broj posvećen je Karlu Mirthu, nekadašnjem članu i predsjedniku Hrvatske akademije Amerike te dugogodišnjem uredniku Journal of Croatian Studies, kojem je Matica hrvatska 2003. objavila knjigu Život u emigraciji.

Uz osvrt na jubilarni Journal of Croatian Studies, koji je napisao John P. Kraljić, u godišnjaku su objavljeni radovi Tomislava Galovića, Cvijete Pavlović i Srebrenke Bogović (Zeskoski). Tomislav Galović opisao je hrvatsku intelektualnu i kulturnu povijest u prizmi glagoljske, ćirilske i latinske pisane kulture u ranome srednjovjekovlju. Cvijeta Pavlović analizirala je San Ivanjske noći Petra Zoranića, pisca glasovitog renesansnog romana Planine, a Srebrenka Bogović (Zeskoski) portretirala hrvatskog Apoksiomena iz Malog Lošinja kao rapsodiju u bronci. Na kraju godišnjaka nalaze se prikazi knjiga, sjećanja na Juru Prpića i Karla Mirtha, osmrtnice i bilješke o suradnicima.

Središnje mjesto u jubilarnom 50. godišnjaku Journal of Croatian Studies, na punih stotinu tiskanih stranica, zauzima sadržajan prilog na engleskome jeziku o 175. obljetnici Matice hrvatske (1842–2017), koji su zajedno napisali bivši predsjednik Matice hrvatske akademik Stjepan Damjanović i Matičin glavni tajnik Zorislav Lukić. To je i povod da se prisjetimo nekih bitnih naglasaka iz Matičine i hrvatske povijesti od sredine 19. stoljeća do naših dana.

Uzdizanje hrvatskog jezika

U Zagrebu je 10. veljače 1842. osnovana Matica ilirska, koja se od 1874. zove Matica hrvatska. U doba narodnog preporoda imala je zadaću brinuti se o Gajevim novinama i tiskari te izdavati znanstvene, poučne i zabavne knjige. Isprva je to bio fond namijenjen izdavanju knjiga koji je osnovala zagrebačka preporodna čitaonica kako bi nadomjestila književno društvo koje joj nije bilo odobreno osnovati, iako je Hrvatski sabor još 1836. donio odluke o osnivanju takva društva. To je jedina kulturna ustanova koja sve do danas djeluje pod istim imenom i s istim zadacima. Pri osnivanju je grof Janko Drašković, prvi predsjednik Matice ilirske, rekao da su Hrvati imali vrijednih književnih djela u 16. i 17. stoljeću „kad još njemačka literatura u zipci bijaše“.

Vladarska zabrana ilirskog imena i znakovlja početkom 1843. nije nanijela veću štetu. Matica ilirska nastavila je djelovati jer je vladar dopustio kulturnu djelatnost, prije svega rad na uzdizanju hrvatskoga jezika. Matica je 1844. objavila Gundulićeva Osmana uz dopunu Ivana Mažuranića. Bio je to izniman pothvat koji je pokazao da hrvatski književni jezik ima tradiciju i nastavljače. Tiskanjem Osmana dubrovačkog književnika Ivana Gundulića iz 17. stoljeća s 14. i 15. pjevanjem, koja je, umjesto izgubljenog izvornika, spjevao književnik i političar Ivan Mažuranić, počela je nakladnička djelatnost Matice ilirske.

Iako je prvi zastupnički Hrvatski sabor 1848. jasno izrazio namjeru Hrvata da budu „slobodnim narodom u slobodnom austrijskom carstvu“, odlukom Franje Josipa 1851. uveden je apsolutizam. U Zagrebu je Matica ilirska 1852. pokrenula zabavni i poučni tjednik Neven, koji je izlazio do 1858. i čiji je prvi urednik bio Mirko Bogović. On je okupljao protivnike apsolutizma i objavljivao književne radove, narodne pjesme i pripovijetke. Čim je časopis počeo izlaziti, urednik Mirko Bogović i suradnik Ivan Filipović osuđeni su od apsolutističkih vlasti na dvije godine zatvora.

Nakon sloma austrijskog apsolutizma Hrvatski je sabor 1861. zatražio da se sjedine sve hrvatske zemlje, a dalmatinski Hrvati okupili su se u Narodnoj stranci pod vodstvom don Mihovila Pavlinovića. Godine 1862. pokrenuli su preporodni Narodni list i utemeljili Maticu dalmatinsku. Prvi predsjednik bio je Božidar Petranović. Matica dalmatinska pokrenula je Narodni koledar s tekstovima koji su bili važni za širenje hrvatske nacionalne misli u Dalmaciji. U tu je svrhu osnovala čitaonice u Dobroti u Boki kotorskoj i Splitu, a 1863. i čitaonice u Zadru i Dubrovniku. Godine 1866. proslavljena je 300. obljetnica poznate sigetske opsade i junačke smrti Nikole Šubića Zrinskoga. U Zagreb je došlo slovensko i slovačko izaslanstvo, a Matica ilirska objavila je Život Nikole Zrinjskoga, sigetskoga junaka. Knjigu je napisao povjesničar Matija Mesić, potpredsjednik Matice ilirske, čime je zaživjela opsežnija Matičina nakladnička djelatnost.

Plodonosni rad Matice hrvatske

Austro-ugarskom nagodbom 1867. ustrojene su „zemlje krune ugarske“ i „ostale Nj. Veličanstva zemlje“ kao dvije „odieljene i podpuno neodvisne stranke“, a Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. dobila je Banska Hrvatska pokrajinsku autonomiju u sudstvu, školstvu, unutarnjoj upravi i vjerskim poslovima s elementima državnosti unutar ugarske polovice Austro-Ugarske. Godine 1869. počeo je izlaziti Vienac zabavi i pouci, tjedno izdanje Matice ilirske, jedan od najvažnijih časopisa hrvatske književnosti i kulture u kojem su objavljivali svi tadašnji pisci i publicisti. Prvi urednik bio je Gjuro Deželić, 1870. urednikom je postao Ivan Perkovac, a prijelomno razdoblje počelo je 1874, kada je uređivanje časopisa preuzeo ugledni hrvatski književnik August Šenoa. On je još prije toga u Viencu u nastavcima objavio svoje Zlatarovo zlato, roman iz zagrebačke prošlosti i prvi hrvatski povijesni roman.

Matica hrvatska, kako se od 1874. zvala Matica ilirska, pokrenula je 1878. biblioteku Poučna knjižnica, u kojoj su izlazile zapažene knjige, a 1879. i 1882. objavila je Poviest hrvatsku povjesničara Tadije Smičiklasa, prvi znanstveno pisan pregled hrvatske prošlosti. Istodobno su u Viencu u nastavcima objavljivana djela istaknutih književnika, npr. Začuđeni svatovi Eugena Kumičića, U noći Ksavera Šandora Gjalskog, U registraturi Ante Kovačića, Misao na vječnost Janka Leskovara. Vienac je početkom 20. stoljeća prestao izlaziti, ali je Matica dalmatinska od 1912. djelovala u okrilju Matice hrvatske.

Austro-Ugarska je bila uređena i uljuđena europska država, ali je habsburški dualizam bio zapreka za sjedinjenje hrvatskih zemalja i teritorijalno povezivanje hrvatske nacije. Stoga je među Hrvatima bilo sve više onih koji su smatrali da „trojedna kraljevina“ treba potražiti svoju budućnost izvan podunavske zajednice. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je 1929. nazvana Kraljevinom Jugoslavijom, nastala je kao rezultat južnoslavenske ideje i cijena za izbjegnutu podjelu hrvatskih zemalja nakon Prvoga svjetskog rata. Ali nova država nije zaživjela kao ravnopravna zajednica južnoslavenskih naroda, nego kao proširena Srbija, koja se prije nestanka u Drugom svjetskom ratu kolebala između ograničenoga parlamentarizma i kraljeve diktature i u kojoj nije bilo riješeno nacionalno pitanje, poglavito hrvatsko. Matica hrvatska nastavila je rad i u povodu 1000. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. objavila Zbornik o tisućgodišnjici Hrvatskoga kraljevstva, a s dolaskom Filipa Lukasa na čelo Matice 1928. počeo je izlaziti ugledni časopis Hrvatska revija.

Zahtijevajući konačno rješavanje hrvatskoga pitanja, ustaški je pokret uspostavom Nezavisne Države Hrvatske u Drugom svjetskom ratu promovirao ideju hrvatske državnosti, koja je u monarhističkoj Jugoslaviji bila potisnuta do neprepoznatljivosti i prividno oživljena u Banovini Hrvatskoj. Istodobno je antifašistički pokret u pokretu otpora afirmirao ideju slobode koje u totalitarnoj NDH s rasnim zakonima i koncentracijskim logorima nije bilo u potrebnoj mjeri ni za Hrvate. Međutim, poslije pobjede u ratu komunisti su obračunima s političkim protivnicima, konfiskacijom, sudskim procesima poput npr. suđenja zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, nacionalizacijom i drugim mjerama osigurali neograničenu vlast u obnovljenoj Jugoslaviji, u kojoj su nadzirali i Maticu hrvatsku. Pokazatelj partijskog nadzora bio je i Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom, koji je 1960. istodobno izašao u nakladi Matice hrvatske i Matice srpske. Jedno je izdanje bilo pisano na ijekavici i latinicom, a drugo na ekavici i ćirilicom. Taj je pravopis bio posljedica tzv. Novosadskog dogovora, kojim je 1954. uveden „hrvatsko-srpski“ jezični unitarizam s dvama izgovorima (ijekavskim i ekavskim) i dvama pismima (latinicom i ćirilicom).

Prestanak i obnova rada
Matice hrvatske

U zagrebačkom Telegramu objavljena je 17. ožujka 1967. znamenita Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Zamišljena kao prilog raspravi o amandmanima na jugoslavenski ustav, zahtijevala je ravnopravnu uporabu hrvatskog, slovenskog, srpskog i makedonskog jezika u saveznim institucijama i dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u Hrvatskoj. Iako ju je potpisalo osamnaest znanstvenih i kulturnih ustanova u Hrvatskoj, njezini su autori podvrgnuti političkim pritiscima i udaljeni iz javnog života. Značenje je bilo i šire jer je prvi put javno upozoreno na nacionalnu neravnopravnost, napose potisnutost Hrvata i hrvatskoga jezika. Komunističke vlasti ocijenile su Deklaraciju kao „očiti neprijateljski akt“, a kao jedno od žarišta „nacionalističkih“ okupljanja označena je i Matica hrvatska.

U izdanju Matice hrvatske počeo je 6. travnja 1971. izlaziti Hrvatski tjednik, novine za kulturna i društvena pitanja. Glavni urednik bio je Igor Zidić, a zatim je uređivanje preuzeo Vlado Gotovac. Matica hrvatska svojom je izjavom odbacila Novosadski dogovor, a Hrvatski tjednik prometnuo se u javnu tribinu nacionalnog pokreta zvana Hrvatsko proljeće, posebno naglašavajući nedjeljiv suverenitet hrvatskoga naroda u Hrvatskoj. Bio je često napadan, a s brojem od 3. prosinca 1971. i zabranjen. Kad se Tito početkom srpnja u Zagrebu sastao s vodstvom SR Hrvatske, zauzeo se u svojoj ocjeni političkih prilika za odlučnu akciju protiv tzv. nacionalističkih i separatističkih tendencija u javnom životu, poglavito u vodstvu Matice hrvatske i Saveza studenata. Poslije sloma Hrvatskoga proljeća prestao je rad Matice hrvatske, a njezini čelnici i mnogi istaknuti pojedinci osuđeni su na montiranim procesima 1972. na višegodišnje zatvorske kazne.

Nakon nepuna dva desetljeća prisilna mirovanja u Zagrebu je 8. prosinca 1990. održana obnoviteljska skupština Matice hrvatske. U prvoj polovici 1990-ih Jugoslavija se raspala, a Hrvatska je u nametnutom Domovinskom ratu izborila državnu neovisnost i prije nekoliko godina ušla u Europsku Uniju. Matica hrvatska danas ima brojno članstvo u odjelima i ograncima u Hrvatskoj i izvan nje, izdaje knjige i časopise Vijenac, Kolo i Hrvatsku reviju te priređuje različita zbivanja i susrete. U tom je kontekstu prilog na engleskom jeziku u povodu 175. obljetnice Matice hrvatske u Journal of Croatian Studies dobrodošao doprinos njezinoj popularizaciji, kako među hrvatskim iseljenicima tako i u svijetu općenito.