Misao i slika Borisa Bućana

Inverzijom naslova kultne knjige Herberta Reada Slika i misao u Misao i slika nastojimo najsažetije izraziti gradbeno načelo Bućanova stvaralaštva. Naime, parafrazirajući naslov kojim je teoretičar umjetnosti, pjesnik, književni i likovni kritičar interpretirao samu narav i bit likovnoga jezika kroz njegove metamorfoze, u povijesnom pregledu počev od prve crte povučene ljudskom rukom na kamenoj površini pećine do suvremenih autora u različitim medijima, htjeli smo ukazati na neprolaznost i aktualnost, te na stanovite refleksije u Bućanovu djelu. Sublimirajući esencijalnost likovne misli naslovnom sintagmom autor je izrazio i njezinu značenjsku strukturu naglasivši da je slika medij koji izražava ljudsku misao kao stvaralački čin u stalnim preobrazbama likovnoga jezika. A ne govori li Bućanova samostalna izložba Havanezer i svojim i novim likovnim rječnikom da je preobrazba stvaralačko načelo njegova likovnog jezika kojim problematizira i njegov smisao i produbljuje izraz?

Snimio JURAJ VUGLAČ

Preobrazbama likovni jezik izražava ljudsku misao u velikim stilskim slogovima koji su obilježili povijesna razdoblja, kao i fascinantnu raznolikost multimedijalne suvremene likovne, odnosno, vizualne scene u dinamičnoj i fragmentiranoj stvarnosti. Stoga smo Bućanovu izložbu Havanezer inverzijom znamenitog naslova usmjerili na bitnu odrednicu njegova stvaralaštva čitajući u novim djelima novi prilog tvrdnji da je njegov likovni jezik medij stalnih preobrazbi u lucidnoj misli i novom mediju.

Preobrazba kao konstanta

Dakle, inverzijom podvlačimo da tu autorovu značajku prepoznajemo u zajedničkom nazivniku kojim pokrivamo cjelokupan opus, unatoč njegovoj različitoj medijskoj praksi, tematskoj promjenjivosti i gotovo neiscrpnom motivskom repertoaru. Preobrazba je Bućanova konstanta i stvaralačko načelo kojim oblikuje likovni jezik primarno ludičkim sastavnicama i jedinstvenom vizualnom lucidnošću uvijek drukčijim autorskim rukopisom s Bućanovim potpisom. A kako je riječ o potpisu, kao što je dobro znano, na golemom i respektabilnom opusu s međunarodnim referencijama, valja to ponovo kazati.

Dostatno je, vjerujemo, među brojnim institucijama spomenuti samo neke u kojima se nalaze Bućanova djela u stalnom postavu: Cooper Hewitt Smithsonian Museum u New Yorku, Deutsches Plakat Museum u Essenu, State Library of Victoria u Melbourneu. Dosad je Bućan jedini hrvatski umjetnik kojemu su djela u stalnom postavu njujorške MOMA-e, a u impresivnom nizu još ćemo samo podsjetiti da je iz Bućanove serije plakata 80-ih godina plakat Žar ptica, rađen 1983. za splitski HNK u povodu premijerne izvedbe baleta Igora Starinskog, imao golem odjek u našoj i svjetskoj kulturnoj javnosti pa se može bez pretjerivanja ustvrditi da je bio iznimno popularan, ako možemo tako reći – hit-plakat. A upravo je taj Bućanov plakat lucidnost likovne misli izrazio vizualnom raskošnošću i zablistao na naslovnici kataloga izložbe The Power of Poster Victoria & Albert Museuma, kojim je londonska institucija apostrofirala najvažnije svjetske plakate i, među izabranim, baš Bućanov odredila za „nositelja liste“. Ovom smo najužom selekcijom tek markirali činjenicu da je Bućanovo djelo iščitano kao iznimna vrijednost u suvremenoj svjetskoj likovnoj sceni i kao dragocjen estetski prinos u sinkronijskoj valorizaciji likovne produkcije.

Dakako, relevantnim adresama koje su trajno udomile Bućanova djela tek smo skicirali njegovu recepciju u suvremenom kontekstu i markirali stvaralački raspon u tematskoj raznovrsnosti problematiziranoj u brojnim zadaćama grafičkog oblikovanja u mediju plakata. Povrh svega, izlistavanjem recentnih činjenica htjeli smo ukazati da u svim Bućanovim djelima u dugom razdoblju, kao i svakom mediju u kojemu se izražava, poveznicu autorske cjelovitosti čine dvije sastavnice evidentne i na izložbi Havanezer. Primarna sastavnica jest ona misaona i idejna, odnosno konceptualna, koja iznimnom inventivnošću dominira, gotovo bismo rekli odnosi prevagu nad samim likovnim medijem determiniranim izvedbenim mogućnostima, odnosno, tehničkom zadanostima, slikarskim postupkom i zakonitostima sama prosedea. Međutim, mogući zaključak o dominaciji idejnog nad izvedbenim ne bi valjalo zagovarati unatoč golemoj vizualnoj energiji kojom emanira površinom slike. Naime, iako se čini da bismo mogli kazati da autor apsolutizira misaonu sastavnicu i relativizira sam medij u kojemu oblikuje vlastiti izraz s novim konotacijama, ipak, tomu nije tako. Prije no što bismo takvo što zaključili, valja primijetiti da autor mijenjajući teme mijenja i medij, to jest, problematizira novu temu u drugom mediju sukladno konceptualnom pristupu i širi vlastiti stvaralački raspon u mediju grafike, crteža, plakata, slike i – fotografije, učvršćujući tvrdnju o preobrazbi kao stvaralačkom načelu.

„Fotografija se“, kaže Roland Barthes, „uvijek nalazi na kraju geste; ona kaže: to, to je to, to je taj!“ Sad je Bućan kist zamijenio fotoaparatom na mobilnom uređaju, svoj likovni jezik ne oblikuje potezima kista vještom rukom već ciljnikom duhovnog kadra rukama Kairosa, boga sretnog trenutka, koji kaže „to, to je to, to je taj“. „To“ je Ženski akt, Ples u Woodstocku, Cvijet za Cindy Sherman, Krik u lancima… „To je to“ Muž i žena u krevetu, Glave, Žena s crvenim ustima i torzo žene…I najposlije, još kaže „to je taj“ Andy Warhol i balerine, Michael Jackson, Mick Jagger, Marko Marulić, Portret kipara Kožarića, Leonardo da Vici, Edgar Allan Poe u sjeni. I mi kažemo, da, „to“, je misaoni klik koji je pokrenuo stvaralački proces, da, „to je to“, vječnost u kadru trenutka, motiv u duhovnom snimku, pogled treptajem oka, fantastičnost običnog, prekinuti uzdah melankolije, stvarni čin u stvarnom pričinu, da, „to je taj“ Boris Bućan koji stvarnost činjenica oblikuje čudesno stvarnim likovnim jezikom koji čitamo u svakom kadru jasno izražene misli u mediju fotografije na izložbi Havanazer. „To je to“ duhovno oko koje snima stvarnost činjenica i lucidno oblikuje kadar u svoje likovno djelo.

Canis lupus familiaris znanstveno je ime psa kućnog ljubimca havanezera, po kojemu je Boris Bućan naslovio svoju samostalnu izložbu. Taj ljubimac kubanske aristokracije nosi ime po gradu Havani, a danas je omiljen kod djece i obiteljima u mnogim domovima širom svijeta, pa i u zagrebačkom stanu Saše i Borisa, s kojima dijeli zajednički prostor i život. Malom velikom junaku Bućanove izložbe ime je Oskar. Za glavnu ulogu Oscar Oskaru. I, zaista, Oskar je to i zavrijedio jer je malenom formom tijela monumentalni prostor Bućanova djela, pa je to, koliko zna pisac ovih redaka, prva uspješna i korektna pretvorba u Lijepoj našoj. Tako su Oskarove duge, svilenkaste dlake raščupane Worholove kose, iz njegovih gustih čuperaka proviruje Picasso, i u svakom dijela Oskarova tijela, u glavi, trbuhu i repu, ukazuju se Einstein i Chaplin, onda, Al Pacino i Bergman, poznatim likom pjevač Prince i izazovna Mulatkinja, ili pak sijevnu pričini Fausta i Mefista. Oskar svojim malim tijelom emanira u Bućanovoj režiji spektakularne prizore onostranog i nadnaravnog, fantastičnog i iracionalnog, a, gdjekad, u kadru, snagom holivudske produkcije bljesne u vizualiziranoj senzaciji.

Metafizika u fizici

Izloženi radovi motivskom raznovrsnošću upućuju na zaključak da je autor proširio stvaralačku radoznalost i prostor svojega atelijera na prostor svojega stana i da je zakoračio u prostor grada, i u beskrajni prostor cijeloga svijeta ne pitajući za dozvolu ni gradske ni državne ni svjetske vlasti. Svagdje traži i nalazi motive: u interijeru i eksterijeru, u prostoru vlastitoga stana i u stvarima i predmetima svakodnevne uporabe, stolnjacima, posteljini, garderobi… u prirodi, u različitim biljkama i cvjetovima, u prostoru ulica i trgova. Posvuda oko sebe, kud god krene i kamo god se okrene, ugleda – motiv – klik – kadar. U minuloj godini više od 17.000 tisuća klikova. Možemo konstatirati da u ovom broju nema točnog izračuna samo zato što bi onda bio i zaključan, konačan broj, zadnji kadar, the end. Stoga s radosnim ushitom primjećujemo da se načelom množenja snimanje nastavlja u beskonačnost, infinity, u beskraj koji su Grci pokrivali pojmom apeiron. Međutim, otvara li ovaj intrigantan i dinamičan stvaralački proces i prostor za pitanje: traži li i snima Bućan motive u beskrajnom prostoru oko sebe ili u beskrajnom prostoru u sebi? Traži motiv i točnim ciljnikom bira kadar jer ovdje izbor motiva ima snagu odluke onoga koji stvara svoj svijet jasnom vizijom demijurške projekcije kojom Bućan prepoznaje motive oko sebe jer ih nosi u sebi i kaže: „to“, „to je to“, „to je taj“.

Čini se valjanim ustvrditi da množenje raznovrsnih motiva ima tendenciju kontinuiranog snimanja u kojemu vidimo i misaoni proces i beskrajnu vizualnu vrpcu, dakle, obje konstantne sastavnice Bućanova stvaralačkog načela. Valja nam skrenuti pozornost i na neobičnu činjenicu, naime, u katalogu izložbe nema teksta predgovora. Sam je autor potpisao dvije bijele stranice. Bjelina nije praznina. Bijelo je govor čistoće i nevinosti. Dobar predgovor dobrom djelu. Već smo ukazali na prožimanje sastavnica na dualističkom načelu, i još nam je dometnuti da autor u koncipiranju ove serije fotografija ipak nije posve odustao od kista, kojim je na površini svake fotografije pisao slova u kojima čitamo i naslov likovnog djela i autentičan trag slikareve ruke. I jedna i druga sastavnica, unatoč razlikama, skladno funkcioniraju, to jest, u osebujnoj i rafiniranoj poveznici stvaraju potpuno zaokruženu cjelovitost djela sintezom binarnih vrijednosti. Drukčije kazano, metafizika Bućanova djela čita se u njegovoj fizici, nematerijalno u materijalnom, ili, točnije rečeno paradoksom, njegova je duhovna vrijednost materijalna jer je nevidljivo izrazila u vidljivom likovnom jeziku začudne sugestivnosti. Upravo je Bućanov stvaralački zanos obje sastavnice energizirao onom likovnom izražajnošću koja ga je uzvisila u paradigmatskog autora suvremene hrvatske i svjetske likovne scene kao bitan čimbenik koji najsažetije možemo izraziti – Bućan art today.