Megaherc humanije prošlosti

Osim opjevane crvene ručne kočnice, koju nitko, barem ne u mojoj nazočnosti u kupeu, nije povukao u slučaju opasnosti (ni u drugoj nuždi), trajnu je pozornost u vlaku privlačio četvrtasti, mrežasti otvor, zvučnik za putničke obavijesti. Maštao sam o radijskim postajama, putovanjima u neko drugo, vjerojatno i teže vrijeme, ali vrijeme kada su razgovori i slušanje različitih priča bili važniji i prirodniji od onoga što će uslijediti – diktature društvenih mreža.

U ta davna vremena, kada nije bilo moguće provjeriti ime sljedeće stanice na nepoznatoj pruzi, prostornu udaljenost i klimatske uvjete, ukratko, onomad kada se živjelo u neznanju, a svejedno se živjelo, s nestrpljenjem se iščekivalo uključenje u radijski program nepostojeće postaje. Kroz onaj zvučnik najprije bi se začuo poznati signal, nešto kao krnja solmizacijska ljestvica, a zatim šumeći zvuk, odnosno jalovo krčanje, traženje ispravne frekvencije. I taj zvučni problem nikada nije otklonjen. Djelovalo je kao da se kondukterka ili njezin kolega javljaju s neznane planine, drugoga kontinenta, s mjesta gdje su jedva uspostavili vezu, a ne s obližnjeg mikrofona na kraju vagona.

„Poštovani putnici, želimo vam ugodno putovanje u Podravka-expressu. Naši djelatnici za nekoliko će minuta stići do vas. U ponudi imamo kavu, sokove, novine...“, najavljivan je skorašnji službeni posjet, prihvatljiviji za dušu od suhoparnoga i nelagodnoga pregleda vozne karte, koji je, iz nekog razloga, budio neizvjesnost – a što ako nije ispravna, ako ću morati sići na prvom kolodvoru i pješice nastaviti putovanje. Jedinstvena radijska stanica, emitirana s te neznane, nemoguće frekvencije, nikad tehnički ispravna zvuka, fercerana i zagušena, budila je u putnicima osjećaje kako nisu sami, jer nad njima bdiju i paze djelatnici Jugoslavenskih, poslije Hrvatskih željeznica. Nekoliko sekundi uključenja uživo bilo je dovoljno da zaigra srce dječaka, a obavijesti mu skretale misli s turobnosti ili straha da se iz vlaka kojim slučajem ne iziđe na pogrešnoj stanici.

„Za nekoliko minuta ulazimo u kolodvor Virje“, krčao je već znani damski glas, kratkih, jasnih, informativnih uputa o potrebi pripreme za one kojima je odredište srce Podravine. Vjerovao sam da nijedan putnik ne mora dugo cupkati nakon silaska s teških, željeznih ljestvi, dapače, ako je potrebno, uslužna željeznička posada spremno će ih otpraviti u željenom smjeru. Nakon izlaska iz kolodvora nastavljahu se razgovori kao da prethodne stanice i suputnika nije ni bilo. Ako je komu i bilo dosadno slušati politička prepucavanja ili iste, neukrotive priče o težini življenja, mogao je vrijeme kratiti čitanjem novina i knjiga, pijuckanjem jake turske kave, poslužene kako je i najavljeno, od strane ljubaznoga osoblja, s mlijekom usutim s dužnim oprezom da se napitak ne prolije po odjeći putnika. Teško će povjerovati mlađi naraštaji, ali svojevremeno dodaci za kavu nisu bili posebno zapakirani.

Bilo je nečega svečanoga u toj ravnoteži radijskih obavijesti i naslućene budućnosti. Ona se doimala kontroliranom, izvjesnom, bez popratnog oglasnog programa i drugih sadržaja. A zamišljao sam kako bi zvučao cjelodnevni program, namjeravajući se prijaviti na radno mjesto voditelja pružnoga radija, balansirati između bluesa i ­rocka, vijesti u puni sat, tematskih emisija u kojima suputnici dijele svoja iskustva čitavoj kompoziciji. Ovako, svaki je kupe imao za sebe svoj privatni eter, osmišljavajući koncepciju ovisno o međugeneracijskoj solidarnosti. Stariji su iskusno moderirali „emisije“, pazeći da ih se pažljivo sluša, jer imaju jedinstvenu prigodu pred nepoznatim auditorijem podijeliti sve razloge putovanja, a kako ono odmiče, ohrabriti se i iznijeti sudove o svim područjima društvenoga djelovanja, čak i otkriti obiteljsku traumu, nadanja i očekivanja o osobnom jednom kada javnom putovanju dođe kraj.

Krajičkom oka pogledavao sam u čarobni otvor iznad pomičnih, klizećih vrata, iščekujući sljedeće javljanje „lutajućega reportera“, točnije kondukterke koja otkriva ime najbližega odredišta. Danas zvuči pomalo i smiješno, ali u ta drevna, zaboravljena vremena pojedinci su znali izgubiti okladu, zaboravljajući na Đurđenovac prije Našica, Košku prije Bizovca, Josipovac prije Osijeka, sigurni da oni sve najbolje znaju, jer oni su se već stotinama puta vozili istom prugom.

Truckala se tako Podravka ustaljenim ritmom, vadili posljednji sendviči s pohanom piletinom, a njihov ustajali miris obuhvaćao sve pore oko kočnice, prekidača za svjetlo i radijske rešetke, prenoseći kondukterske čestitke, želje i pozdrave, vapeći da već jednom radijski tehničar ukloni smetnje u programu kako bismo se bolje čuli, dok smo ovdje, dok putujemo. Trznuo bi zvučni signal i onoga najpospanijega putnika, uljuljkana u noćnu moru da vlak nikada ne stiže prema redu vožnje, što je java, istini za volju, često pretvarala u očiglednu činjenicu. Naoružani strpljenjem, ali bunovni, tada bi pospanci naglo ustajali i ubrzo, valjda prema pejzažu, pojmili da su još daleko od onoga kolodvora koji je otisnut na malenoj, smeđoj, tvrdoj i zaklamanoj karti kakva odavno ne postoji.

Ujedinjeni oko tog jedinoga radijskoga prijamnika na koji se ne može staviti tabletić, vraćani smo u još ranije doba, kada su obitelji slušale napetu radiodramu, prijenose utakmica, izvanredne vijesti, koncert omiljenoga izvođača, pretvarajući život u svečanost koncentracije, prisutni sada i ovdje kako bi što bolje upili ponuđeni sadržaj. Vraćani smo u doba kada nije bio svatko u svom svijetu, u svojoj sebičnosti, sa svojim potrebama i ljudskim pravima, pozivajući se na razne paragrafe demokracije i svega što udaljava od običnoga, civilizacijskoga zajedništva. Jedno malo, blesavo pištanje s uzdignutoga aparatića povezivalo je putnike više no što su i sami mogli pomisliti kada su se uputili prema odlaznom peronu.

Ili sam, zapravo, samo prosanjao da je nekad postojao i taj začudni, neuhvatljivi megaherc humanije prošlosti.