Magija autorske uvjerljivosti

Godine 2010. zagrebački nakladnik Profil tiskao je Ljepši kraj, drugi po redu roman Bekima Sejranovića – samo godinu dana nakon što je njegov prvi roman Nigdje, niotkuda (2008) ovjenčan nagradom Meša Selimović u Tuzli. Nedavno je pak književnik i glavni urednik VBZ-a Drago Glamuzina, bliski Sejranovićev prijatelj i dugogodišnji urednik, pišući u jednim dnevnim novinama o svojim sjećanjima na preminulog pisca, spomenuo da je VBZ, upravo na dan njegove smrti, pustio u tisak novo izdanje Ljepšeg kraja, s naslovnicom što ju je koji dan prije odabrao autor.

Izd. VBZ, Zagreb, 2020.

Protagonist Ljepšeg kraja, ujedno pripovjedač u prvom licu, boravi u djedovoj kolibi u zasnježenim brdima sjeveroistočne Bosne nastojeći se sabrati nakon sloma ljubavne veze u Oslu, gdje živi kao imigrant. Dio protagonistove priče odnosi se na sadašnjost, na ono što mu se zbiva na djedovu „ranču“: opisuje svakodnevicu u planinskoj osami, po kojoj „krstare bradate prikaze“ (vehabije) koje su naselile napušteno selo u blizini djedove kolibe; prikazuje nagovaranje daljeg rođaka da u Norvešku odvede njegovu trudnu sestru i tamo sklope brak te je tako spasi od okrutne sudbine koja je čeka u selu; zapisuje u ružičastu bilježnicu ponešto od onoga što se dnevno zbiva te neka prisjećanja. Drugi dio priče okrenut je prošlosti, protagonistovim sjećanjima na događaje koji su se počeli odvijati u Oslu dvije godine prije: evocira zbližavanje sa sredovječnom Norvežankom koju je muž Makedonac, s kojim je imala već odraslu kćer, napustio shvativši da ga više privlače muškarci; govori zatim o hlađenju prema njoj, o svojoj ovisnosti o drogama i alkoholu, sklonosti ženama, nomadizmu, o iznenadnoj bolesti i nagloj smrti svoje ljubavnice.

Za Ljepši kraj kadšto se navodi da skupa s romanima Nigdje, niotkuda i Tvoj sin Huckleberry Finn (2015) tvori romanesknu trilogiju, koju povezuje snažan, specifičan pečat što ga je Sejranović utisnuo svom literarnom svijetu. Ono što čitatelje, a nerijetko i kritičare, redovito fascinira u Sejranovićevoj prozi jest osjećaj da je pisac spreman svoju intimu potpuno ogoliti (što se ponekad naziva i autodestruktivnošću), da se u knjigama „autobiografski raskriva do kraja“, da stvara kod recipijenata iluziju da je sve „baš tako kako je opisano“ (problem odnosa zbilje i fikcije). U tekstu romana Ljepši kraj nađe se pokoji autoreferencijalni iskaz, pa u jednom od njih narator kaže: „Počeo sam čitati što sam bio zapisao. Neke sam stvari ispustio, neke sam preuveličao, neke događaje umanjio, a negdje pobrkao redoslijed.“

U intervjuu objavljenu u Vijencu prije nekoliko godina, s tim u vezi, a u obranu piščeva umjetničkog digniteta, Sejranović ističe kako u svom stvaralačkom postupku crpe „iz raznih izvora, od književnosti preko stvarnih događaja do mašte, vlastitih halucinacija i snova“, ali da perspektiva uvijek ostaje njegova. A u jednom drugom razgovoru kaže kako smatra da je „sve pisanje autobiografsko, bez obzira na to jesam li napisano zbilja proživio ili mi je netko to ispričao jer istinitost nije stvar onoga koji pripovijeda, nego onoga koji sluša, odnosno čita. Ne pravim razliku između života i fikcije jer što su priče nego fragmenti naših života izneseni na stranicama knjige.“

Izd. Profil, Zagreb, 2010.

Sejranovićev opsegom relativno nevelik, ali vrlo zanimljiv, intrigantan i književno vrijedan opus, uz već prije spomenutu trilogiju čine još zbirka priča Fasung (2002), čije je tekstove poslije ulančavanjem preoblikovao u roman labave strukture Sandale (2013). A na koncu prekratkog životnog i stvaralačkog puta stoji Dnevnik jednog nomada (2017), knjiga koju je autor smatrao romanom, ali je zapravo riječ o žanrovskom hibridu dnevnika, putopisne proze i iskustva čitanja, važna za razumijevanje njegova shvaćanja zbiljskog i fikcionalnog svijeta. Ima li se na umu cjelina Sejranovićeva romanesknog opusa, lako je zaključiti da pisac varira nekoliko dominantnih tema, koje na čitatelje tako snažno djeluju u prvom redu magijom autorske uvjerljivosti, a manje zbog „autobiografskog ogoljivanja“.

Sam je pisac često u prvi plan isticao potragu za identitetom – „cijeli je moj život upravo to pitanje – tko sam, i potraga za tim odgovorom“; traumatično djetinjstvo u disfunkcionalnoj, razorenoj obitelji stvara čovjeka bez doma i domovine: „nomadstvo možda i nije najbolja riječ za moj život, možda prije bezdomstvo, nepripadnost ili pak svedomstvo i svepripadnost“; na stranicama njegovih knjiga otkrivamo emocionalnu labilnost i egzistencijalni strah; pratimo neobične ljubavne priče i žene koje su ostavile tragove u njegovu životu; susrećemo se s drogama, tim privremenim umjetnim rajevima u koje je često hrlio. Unatoč svim grozotama s kojima se nosio, Sejranović nije postao ogorčen i mrzovoljan čovjek, pa ni pisac, naprotiv. Taj diskretni, ali neodoljivi šarm, kadšto duhovit, a kadšto opor, osjeća se i u Ljepšem kraju, možda i više nego u ostalim njegovim romanima.