Kratka povijest ljepote

Mnoge stare kulture u svojim mitovima imaju lik pratitelja mrtvih – vodiča duša, onoga koji im ne sudi, već ih samo iz našega svijeta vodi u onostrani. Grcima je to bio Hermes, božanski glasnik i inače zadužen za posredovanje porukama između bogova i ljudi. Prenositelj poruka, vodič u onostrano – njegovo ime djeluje kao prikladan izbor za naslov filozofske biblioteke. Svakako su tako mislili u Ogranku Matice hrvatske u Sisku, gdje je pokrenuta Filozofska biblioteka Hermes, a kao njezina prva knjiga izdan je zbornik Umjetnost i ljepota. Uredio ga je Tomislav Škrbić, nedavno izabran predsjednik sisačkog ogranka, koji je pri izboru bio najavio nove aktivnosti Ogranka, a novopokrenuta filozofska biblioteka očito pripada tako zacrtanim ciljevima.

Zapadna ideje ljepote

Zbornik je široko postavljen: osim razmišljanja na tragu klasičnih filozofskih pitanja o bitstvu lijepog, nekoliko je priloga posvećeno pojedinačnim umjetnostima i umjetnicima – Paul Klee i Béla Bartók tako su stali uz bok starim Grcima, Schellingu, Nietzscheu i Nicolaiu Hartmannu. Kontrapunkt je tema zanimljiv, one kao mjerni štapići očitavaju povijest filozofije i povijest umjetnosti s raznovrsnih pozicija, pružajući neočekivano zaokružen pogled na povijest Zapada. Jer, kako kaže urednik Škrbić u predgovoru kojim markira osnovni kontekst autorskih razmišljanja, različita tumačenja ljepote u povijesti zapadne misli pretpostavljaju i descendenciju ljepote, odnosno njezin ontološki premještaj iz nadosjetilnog u osjetilno područje. Spori ritam prevladavanja antičkog kanona lijepe forme tako je otpočeo renesansnom fascinacijom prirodno lijepim. To pak znači napuštanje shvaćanja ljepote kao nadosjetilne ideje, pa i srednjovjekovnoga poimanja ljepote kao odsjaja božanske ljepote. Ta se mijena u razumijevanju lijepoga ponovno okreće u njemačkom idealizmu, koji je ljepotu, usprkos okretu subjektu, ipak doživljavao kao „osjetilno sjajenje ideje“. Zaborav osovine bog–priroda–čovjek i ranonovovjekovna uspostava „racionalnog subjektiviteta“ kao središta i ishodišta biti čovjeka, izazivaju i novi odnos prema umjetnosti – to se u vremenu moderne, pa i suvremenosti, pokazuje kao propitkivanje ne samo klasičnog pojma ljepote nego i umjetničke materije, forme i sadržaja djela. Obilježena teorijom, eksperimentalnošću i fragmentarnošću, djela umjetnosti gube lakoću prijemčivosti, gube svoju naročitu auru u vremenu tehničke reproduktivnosti.

U tim okvirima skicira Škrbić zapravo svoju kratku povijest Zapada, a vidljivo je iz priloga kako je riječ o stavovima koji su polazišna točka svih autora. Kultura se, kaže Škrbić, „ipak iskonski očituje ponajprije u djelima umjetnosti, religioziteta i filozofije“, pa je jasno kako je čitateljev dojam o objedinjenoj knjizi na mjestu. Ovdje nije riječ tek o napabirčenim tekstovima uokvirenima labavim naslovom. Oni su, upravo suprotno, raznovrsni mogući počeci analize jednog jedinstvenog problema, naime tradicije razmišljanja o ljepoti unutar zapadne kulture, upravo one koja je tako obilježena „djelima umjetnosti, religioziteta i filozofije“. Zato se ovaj zbornik može čitati i kao povijest Zapada.

Izd. OMH u Sisku, Sisak, 2020.

Početak uvijek pripada starim Grcima. U tekstu koji otvara tematski dio zbornika Petar Šegedin nastoji odrediti mjesto i ulogu ljepote u Platonovu djelu, jer je ona određena kao svojevrsna spona – iako ideja, pripada joj opaziva pojava u osjetilnom svijetu. Šegedin postavlja pitanje, kako pojmiti ljepotu „kao točku sveze bivanja i bitka, opažanja i poimanja“? Put uspona od tjelesnoga prema duši povezuje ono tjelesno s dušom „kao vlastitim cjelovitim bićem i iz toga bića dopušta i pruža u vlastitoj istini kao nešto njegovo“, kaže Šegedin, a ljepota je cjelina svega što jest, pojmljena u svojem istinskom karakteru.

Denis Novko analizira Schellingove koncepcije prirodno lijepog i umjetnički lijepog, i njihov međusobni odnos. Apsolut je za Schellinga jedini pravi predmet filozofije, kaže Novko, pa i umjetnost valja pogledati kroz prizmu apsoluta – umjetnost je prije svega filozofijsko pitanje o samu izvoru kao uzoru svake pojavne ljepote. Filozofija i umjetnost prikazuju isti sadržaj, ali im je forma različita – filozofija može sagledati apsolut jedino idealno, dok umjetnost apsolut prikazuje u realnim formama. Umjetnost, prema tome, nije tek oponašanje odraza prirode nego dohvaća ljepotu sāmu. Budući da je, pak, prvo proizvođenje prirode bilo umjetnički akt apsoluta, filozofija koja dohvaća tu „prvotnu magiju“ nužno i sama mora poprimiti umjetnički karakter.

U postupnoj mijeni zapadne ideje ljepote, očekivano, novi je rukavac misao Friedricha Nietzschea. Berislav Podrug napisao je analizu Nietzscheova nejedinstvenoga pogleda na lijepo. Podrug polazi od Nietzscheove opće skepse prema formi: „priroda barem ne zna ni za kakav lik i oblik, nikakav oformljujući obris i stalnu veličinu: u njoj biva jedino ono beskonačno i bezgranično“, a ono konačno i ograničeno postoji samo kao čovjekova konstrukcija. Ljepota je konstrukcija kojom čovjek sebe postavlja kao mjerilo savršenosti: on u tome obožava sebe i lijepim smatra ono što pomaže njegovu opstanku.

Idealistička metafizika lijepoga

Urednik zbornika, Tomislav Škrbić, svoj je članak posvetio filozofijskoestetičkim razmatranjima Nicolaia Hartmanna. Škrbić smatra da su Hartmannovi stavovi oprečni idealističkoj metafizici lijepoga, koja polazi od transcendentnoga smisla ljepote, i da imaju fenomenološko-ontološki značaj jer su utemeljeni na „realnome bitku“ kao ishodištu. Hartmann je time, kaže Škrbić, „osebujni odmak od navlastitog, gnoseologijskorealističkoga misaonog polazišta, jer je naime bitak estetskog objekta izričito uvjetovao, odnosno ‘zasnovao’ na onom ‘krajnje’ subjektivnom.“

Četirima povijesnofilozofskim tekstovima slijede dvije studije pojedinaca. Prvi je iznimno zanimljiv rad Damira Barbarića o Paulu Kleeu, temeljen na Kleeovim dnevničkim zapisima. Veliki se slikar u Barbarićevu tekstu pokazuje kao originalan mislilac, čovjek koji „zna što radi“ i svoju umjetnost temelji na razvijenoj teorijskoj osnovici. Kleeov najdublji uvid i ishodište sveg njegova umjetničkog mišljenja, kaže Barbarić, iskazan je u stavu da je bivanje prema ontologijskom rangu iznad bitka, a svijet se stalno giba i raste, još od pra-temelja stvaranja, pra-kaosa kojemu se umjetnik pokušava približiti.

Krešimir Brlobuš piše o djelu skladatelja Bele Bartóka. Bartókova glazba, misli Brlobuš, pokazuje skladatelja u suglasju s prirodnim izvorom glazbe. Béla Bartók napajao se na prirodi, što Brlobuš prikazuje analizom zlatnog reza kao Bartókova skladateljskog principa. Brlobuš naročito podcrtava važnost pučke glazbe za Bartóka.

Igor Mikecin razmišljanjem o odnosu umjetnosti i tehnike kroz čitavu prošlost mišljenja naše civilizacije zaključuje zbornik. Nalazi ih srodnima, kaže da imaju zajedničko podrijetlo u helenskom početku povijesti Zapada, gdje su sva tvorbena umijeća obuhvaćena istim imenom tehne. Tehne nije samo umijeće izradbe uporabnih potrepština, ni tvorenja umjetnina, nego prvenstveno poiesis, „umijeće tvorbenoga raskrinkavanja sućega“. Mikecin postavlja pitanje budućnosti suodnosa umjetnosti i tehnike – njihova sjedinjenja i ukidanja povijesnog rascjepa.

Zbornik je, ukratko, sjajan početak biblioteke. Objedinjen i informativan, pokazuje ambiciju uredništva da otvori kanal za suvereno propitkivanje što je to što čini našu dijeljenu, europsku kulturu. Činjenica da se takva pitanja postavljaju u malom gradu europske poluperiferije pokazuje kako u praksi primijeniti princip odgovornosti svakoga od nas – odgovornosti za nacionalnu kulturu, odgovornosti za civilizacijsko nasljeđe.