Karmelada i Doremiza

Znate li što je to karmelada? Ne znate? A Doremiza? Ni to? Ne mari. Za Doremizu znala sam i prije, no za ovu karmeladu nisam, premda su internetske stranice pune umaka od luka pod tim imenom. Ipak, „moja“ je karmelada nešto drugo.

Svojim dočetkom –lada najprije asocira na marmeladu, ili još prije na čokoladu, a razne linolade, kinderlade i slične lade novijeg su datuma. No da saznam što je karmelada, ne bi mi pomogao ni jedan rječnik (bilo kojeg jezika). Valja se najprije otputiti od kuće, doći do Savskog mosta i sjesti u jedan od autobusa koji voze prema Kupinečkom Kraljevcu ili Štrpetu (odmah vidite da je to bilo davno, prije kućnoga pritvora zbog opasnog virusa, i da je to jedno od dragih sjećanja od kojih živim). Tim se autobusima vozim do svoje kolegice Đuke (to joj je nadimak iz škole, no i ona i ja znamo da je neću ni uvrijediti ni poniziti što je zovem tako familijarno, premda je dulje s. Bonita, karmelićanka, nego Đuka), kad je želim posjetiti u Karmelu Brezovica. Ugodan mi je svaki posjet brezovičkom Karmelu. Ako je vani vruće, unutra je ugodno svježe; ako je vani hladno, unutra je ugodno toplo. Zapravo je ugoda riječ koja pristaje onamo u sva četiri godišnja doba. Jednostavno, ondje mi je uvijek ugodno, srdačno i gostoljubivo.

Sestre karmelićanke u Brezovici / Snimila Marija Kirinić / Hrvatska katolička mreža

Siđem s autobusa preko puta veterinarske stanice u Brezovici, vratim se uza zidić parka (koji je zacijelo vidio i bolje dane) i zaokrenem u oazu mira, kakav ćutim uvijek kad prolazim pokraj crkvice (sada obnovljene) i nekadašnjega dvorca (obnovljen je barem krov) do već spomenutoga Karmela, koji je dublje u perivoju, pa se s ceste ne vidi. Bilo je i preko puta njega nekih zgrada, legla štakora i zmija, da je to bilo njihovo, sestre to ne bi ni dovele u tako jadno stanje, no znamo kako je nacionalizacija bila hitra, a povrat imovine ni približno tako brz, pa je dugo stajalo to ruglo, postajući već i opasno. Srećom, sad je i to raskrčeno, pa sestrama ništa ne priječi ni pogled kroz rijetka stabla prema jezercima. Ta solidno građena katnica prima danas 25 časnih sestara karmelićanki, vrijednih duša, koje znaju iskoristiti sve što još čemu može poslužiti, pa to zdušno i rade.

Karmel je osnovao kardinal Alojzije Stepinac. Najprije su na nadbiskupov poziv došle u svibnju 1939. dvije sestre iz Austrije i smjestile se u adaptirani dvorac u Brezovici dok ne počne gradnja Samostana Kraljice Karmela. Kamen temeljac postavljen je u proljeće 1941, a sestre su se uselile u Karmel 14. travnja 1944. Kardinal se vrlo angažirao oko toga Karmela, želeći da on bude u svakom smislu na najvišoj razini, što najbolje potvrđuju njegove riječi utemeljiteljici samostana, časnoj majci Regini Tereziji: „Hoću uzoran Karmel ili nikakav“. Doista je takav i dobio.

Karmelićani i karmelićanke pripadnici su katoličkih prosjačkih redova. Muški je red osnovan 1156, a ženski ogranak 1452. Njihovi samostani, karmeli, nazvan je tako po brdu Karmelu (528 m) u Izraelu nad gradom i lukom Haifom, gdje im je bila prva pustinjačka kolonija. U Hrvatskoj postoji muški karmel u Remetama, a ženski je ovaj u Brezovici i još jedan u Kloštar-Ivaniću.

Sve to možemo pročitati na mnogim mjestima. Ono što ne možemo pročitati nigdje može se samo ondje doživjeti. Usprkos proširenu mišljenju neupućenih kako te sestre niti možeš vidjeti niti s njima razgovarati, ja „svoju“ Đuku (a i druge sestre) i vidim i čujem, čak se s njom i rukujem (a i to već pripada prijašnjim  kontaktnim vremenima). Uvijek me počaste onime što same proizvode. Čaj je od bilja koje same beru, kolačići uza nj uvijek su raznovrsni, jer dobro kaže moja Đuka napola u šali: „S njima ne možemo pogriješiti. Svaka sestra ispeče onaj kolač koji najbolje zna, pa ni ukupan rezultat ne može biti drukčiji nego savršen.“ Taj fini blagi humor uvijek je prisutan u našim razgovorima, nikada to nisu neke uštogljene teme, razgovaramo o svemu i svačemu i to daje tim posjetima onu već spomenutu ugodu. Sve teče nekako neusiljeno, bez ikakva moranja.

U Brezovici sam zadnji put bila neposredno prije izbijanja ove pandemije. Dobro da jesam, jer tko zna kad ću opet moći onamo. Prilikom toga posjeta (a nikad ne odem kući praznih ruku) dobila sam i nešto što dosad nisam (osim kolačića, obično to budu neke knjižice koje sestre objavljuju). Bile su to dvije manje staklene teglice, sigurno začepljene poklopcem preko kojega je bio još jedan šarmantni povez likom. Na jednoj je s prednje strane bila ukusno dizajnirana naljepnica: KARMELADA jabuka / naranča, a na drugoj jabuka s cimetom. Da je na lageru bilo što drugo, naljepnica bi točno govorila što dobivam. Jer, karmelada, taj pekmez što ga rade u Karmelu, priređuje se od svega što sestre dobiju kao višak. Jedan pametni voćar daje im voće koje bi mu se pokvarilo i propalo, a vrijedne sestre brzo su se izvještile u pripremanju ukusnih pekmeza. Kušala sam ih već u samostanu, a kod kuće im vijek nije bio dug. Bez ikakvih konzervansa, potpuno prirodni, ti su pekmezi doista pravi melem za okusne pupoljke. Sad se tih ukusnih karmelada mogu samo sjećati, no i one ulaze u onu ugodu s kojom uvijek mislim o spomenutom Karmelu, bilo da je riječ o popravku Đukine freze, o njezinim paunovima (Pavo ima već više od dvadeset godina) ili o poljoprivredi koju ima preko sebe. Drago mi je što su sestre karmelićanke svoj pekmezasti proizvod nazvale tako duhovito, karmelada. Volim kad vidim ili čujem što duhovito. Tako sam blizu Remize, u ulici kroz koju svakodnevno prolazim prema tramvaju, vidjela duhovit natpisa jednoga privatnog iznajmljivača soba, Doremiza. Nažalost, sve što je dobro kratko traje. Duhovite Doremize više nema. Na njezinu je mjestu sada bezličan natpis Floyd Room. Engleski, dakako.