Kafkin svijet danas se ne čini toliko nadrealnim

Naša sugovornica Maša Kolanović, književnica i znanstvenica, zaposlena je kao docentica u Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na istome je fakultetu diplomirala kroatistiku i komparativnu književnost te doktorirala. Do danas je objavila velik broj članaka o književnosti i popularnoj kulturi, knjige fikcije Pijavice za usamljene (Studentski centar, Zagreb, 2001), Sloboština Barbie (VBZ, Zagreb, 2008), Jamerika trip (Algoritam, Zagreb, 2013) te studiju Udarnik? Buntovnik? Potrošač… popularna kultura od socijalizma do tranzicije (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011). Uredila je i suuredila nekoliko zbornika o književnosti i kulturi u doba postsocijalizma i kapitalizma. Za zbirku priča Poštovani kukci i druge jezive priče upravo joj je dodijeljena ugledna Nagrada Europske Unije za književnost. Za istu je tu zbirku, objavljenu 2019. u izdanju zagrebačkoga nakladnika Profil Knjiga, dobila i nagradu Libar za vajk na prije nekoliko mjeseci održanoj manifestaciji San(j)am knjige u Puli. Nagrada Europske Unije za književnost dodjeljuje se od 2009. autorima iz četrdeset i jedne zemlje koje sudjeluju u programu EU Kreativna Europa, a uz Mašu Kolanović ove je godine još dvanaest dobitnika iz dvanaest zemalja. Svaki dobitnik dobiva novčanu nagradu i istaknutu međunarodnu promociju i vidljivost. Laureate za 2020.  za svaku zemlju odabrao je nacionalni žiri književnih stručnjaka. Ovo je prvi put, zbog pandemije koronavirusa, da je proglašenje dobitnika provedeno online.

Snimila Sandra Vitaljić

Kolegice Kolanović, čestitamo na upravo dobivenoj Nagradi Europske Unije za književnost.  Kako doživljavate tu nagradu?

Nagrada ima konkretan strateški cilj promoviranja pisaca iz zemalja Europske Unije programima i potporama prijevoda. To je svakako dobar način da se omogući protok različitih glasova kroz veće književno tržište na europskom prostoru. Primjerice, neke od autora, poput Edine Szvoren, Jasmina B. Freliha, Jana Nemeca, također dobitnika te nagrade prijašnjih godina, možda ne bismo dobili u hrvatskom prijevodu da nema takvih potpora. Na osobnoj razini, to je prilika za provjeru koliko vlastiti tekst može funkcionirati i kakav učinak ima izvan granica matične kulture. Kakvu će sudbinu imati Kukci u svemu tome, vidjet ćemo.

Nagrađena knjiga Poštovani kukci i druge jezive priče izrazito je potresna i tužna, posebno kad možemo povući usporednice s vlastitim životima, Dubrovnikom, Zagrebom... Dio kritike, međutim, paralele povlači s književnom zbiljom, s Kafkom, s Čapekom... Koja vam je usporedba bliža?

Knjiga je nastajala upravo na procijepu naše aktualne i prepoznatljive stvarnosti s jedne strane te s druge strane književne tradicije koju sam posvojila bilo ciljano, bilo podsvjesno. Svakako sam prvenstveno htjela progovoriti o našem kapitalističkom sada, odnosno o stanju humanosti u tom sada koja nije osobito na cijeni, rasplinjuje se i preobražava zbog društvenih, političkih i ekonomskih promjena koje živimo. Kafka mi se kao pisac sa svojim mračnim i zagonetnim vizijama, a opet žestokim u detektiranju senzibiliteta vremena u kojem je živio, učinio blizak po atmosferi i mog vlastitog doživljaja aktualne stvarnosti. Svako novo vrijeme i drugi kontekst aktivira različite potencijale značenja u književnim tekstovima, a meni se čini kako iz našeg kapitalističkog sada u Kafkinim tekstovima možemo pronaći mnogo toga aktualnog, da ne kažem akutnog: osjećaj bespomoćnosti, apsurda i krhkosti u odnosu čovjeka i sistema. Kafka je naposljetku svoje tekstove pisao u zamahu razvoja kapitalizma ranog 20. stoljeća, zametku svega onoga što je danas u poodmakloj fazi.

Izd. Profil, Zagreb, 2019.

U tom je smislu Kafka naš suvremenik.

Upravo tako. Iz toga je proizašao i moj motiv da metaforički povežem vlastiti tekst s Kafkinim. Iz takve iskošene perspektive Kafkin Preobražaj s odmakom možemo čitati kao egzistencijalnu metaforu čovjeka u kapitalizmu, što se događa s ljudskošću u kapitalističkoj strukturi osjećaja. Gregor Samsa je trgovački putnik, čitamo o refleksiji stresa i iscrpljenosti koja prati njegov posao, a za svoju obitelj nakon što se preobrazi u kukca postaje potpuno suvišan. Gregorova ekonomska beskorisnost poništava smisao njegove egzistencije. On je sam pasivan i nema mogućnosti artikulacije govora. Likovi oko njega nemaju nikakva suosjećanja, okrutni su u svojoj pragmatičnosti, ali kičasto sanjare o boljem i ljepšem životu i imaju samo „dobre namjere“, dok istodobno dopuštaju da drugi pored njih crkne. Sve ono fantastično i nadrealno iz Kafke više i ne djeluje tako začudno iz perspektive naše svakodnevnice.

Kukci iz naslova povezuju sve proze u knjizi. S jedne je strane riječ o usporedbi s pripovjedačima bliskim ljudima, a s druge o snažnoj alegoriji. Koji su bili vaši razlozi za pisanje knjige?

Kukci za mene znače krhkost, drugost, lomljivost, degradiranost i dezorijentiranost… Duboko egzistencijalna metafora koju u ovom vremenu pandemije možda svi egzistencijalno osjećamo snažnije nego ikad, zaglavljeni u svojim planovima, strahovima, stanovima… (naravno, pod uvjetom da imamo stan). Konotacije se dodatno šire u bliskosti s riječi kupac, što je bila moja primarna motivacija za naslov knjige. Do same ideje došlo je kad je moj nećak, tada još potrošački neiskvarene mašte, prilikom jednog posjeta šoping-centru namjesto „poštovani kupci“ čuo „poštovani kukci“ u obraćanju s razglasa, što je za mene bio epifanijski trenutak. Ideja metamorfoze tako se proširila na preobrazbu nas samih kao građana u kupce, korisnike i one bezlične „poštovane“ kao i sve apsurde i paradokse takve preobrazbe koju u našim običnim i svakodnevnim okolnostima možda ne osjećamo kao nešto osobito zabrinjavajuće i pomalo smo na sve to otupjeli. No ako je opipamo nekim osobitim osjetljivim, književnim ticalima, razotkriva nam se u svojoj jezivosti. Ovih dana se s metaforom kukaca dogodio i jedan zanimljiv obrat.

O čemu je riječ?

Dosta mi ljudi ovih dana šalje slike obavijesti na ulaznim vratima jedne trgovine u kojoj se kupci na ulaznim vratima oslovljavaju kukcima. Da li je riječ o tipfeleru, šali ili svjesnoj intervenciji nekog lucidnog čitatelja, ne znam. No, kao spisateljica ništa ne uzimam kao slučajnost pa na to gledam kao na puni krug metafore: od potrošačke kulture do književnosti i natrag.

Mislite li da književnost može biti gesta aktivizma?

Svakako može, ali eksplicitni aktivizam ne čini je nužno dobrom književnošću. U mom je shvaćanju spektar književnog aktivizma vrlo širok, od Krležina Plamena do poezije kakvu piše Aleksandar Hut Kono i zapravo svaki čin poticanja kritičke refleksije i unutarnje preobrazbe uz pomoć književnoga teksta dio je tog složenog procesa. Aktivizam u književnosti za mene ima specifičnu kvalitetu koja se može kretati u krajnostima deklamacije i suptilna očuđenja, pri čemu nikad nema garancije za uspješnost.

Jesu li Kukci.... zbirka jezivih priča ili roman? Povezuju ih i zajedničke sudbine i slično razrađene pripovjedne perspektive, domišljen i sjajan stil...

Svaka je priča u knjizi zaokružena i može funkcionirati kao samostalna, no zajedno ih povezuje atmosfera, tematski okvir i provodna metafora kukaca. Možda je knjiga kao cjelina na tragu onih nedefiniranih žanrova između romana i zbirke kratkih priča kakve su recimo Izdajice Antuna Šoljana, bez pretenzije da uspoređujem ovdje samu sebe sa Šoljanom. Mom habitusu, a i mojoj ekonomiji pisanja, u kojoj uvijek lovim neke rijetko dostupne trenutke mira između različitih obaveza odgovara takav žanr, što ne znači da se to neće promijeniti u nekom novom eksperimentu.

Knjigu ste sami oslikali. Na koji se smjer likovnosti oslanjate u svojim sintezama kukaca i mrtvih ljudi?

Kosturi jesu gotovo ikonička oznaka smrti i takvo vizualno pripitomljavanje smrti ima tradiciju prikazivanja u popularnoj i pučkoj kulturi od srednjovjekovnog dance macabrea preko meksičkih naivnih umjetnika sve do ranih Disneyjevih crtića i vizualne estetike glazbenog žanra psychobilly. Kosturi su u vizualima mojih priča svojevrstan puni krug metafore o ljudskoj krhkosti u njima osobito ranjivim trenutcima. Kosturi su vezani i za tradiciju uprizorenja atmosfere jeze, koja ovdje poprima groteskne konotacije. Ta se jeza u knjizi razotkriva u svakodnevnim prostorima i situacijama.

Pripovjedači su, kao i autorica, znatno zreliji od pripovjedačice u jednako začudnoj Sloboštini Barbie. Mogu li današnji mladi razumjeti rat početkom devedesetih koji je pogodio Hrvatsku?

Pitam se mogu li ga doživjeti i procesuirati i oni koji su ga proživjeli… Sloboština Barbie bio je pokušaj odgovora na jedno takvo pitanje jer u kakofoniji narativa o ratu, bilo onih službene politike, bilo apokrifnih svjedočanstava, nije lako artikulirati vlastiti autentičan glas. Moj roman prvijenac oblikovao je dječje iskustvo rata u novozagrebačkom naselju gdje je rat bio više zlokobna atmosfera straha i popratne propagande, a sve je to provedeno kroz filtar dječje igre. U oblikovanju vlastitog stava o ratu i političkog sazrijevanja meni osobno svakako su bili iznimno važni književni glasovi Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, Miljenka Jergovića, Jurice Pavičića i dr. Književnost je dragocjena praksa u tom procesu sazrijevanja jer složeno tekstualno tkivo književnosti tvori različite perspektive, fokalizacije, lirske subjekte i kazivače ne bismo li dobili uvid u kompleksnost unutrašnjih i vanjskih svjetova. Upravo po namjeni stvaranja osobitog tipa društvenoga znanja prema kojoj književni tekstovi ukazuju na simptome društvenog postojanja, književnost proizvodi specifičnu vrstu epistemološkog uvida, znanja koje je alternativno, neupisivo na kartu hegemonijskog diskursa i uvijek u napetu odnosu s tekućom stvarnošću. Službeni narativi politike, mimohoda, memorijala nikada ne mogu iskazati ono što je o ratu bila sposobna proizvesti književnost u dobrom i lošem smislu, kako je umjela artikulirati individualno iskustvo koje kad se sakupi u jedan veliki mozaik nudi kompleksniju sliku i ukazuje na ograničenost drugih tipova diskursa. Kako je to napisala Christa Wolf, lekcije iz povijesti zasigurno se neće učiti iz književnosti, ali književnost utjelovljuje istine koje povijesni dokument ne može artikulirati. Što više glasova upijamo, dobit ćemo složeniju sliku o ratu, senzibilizirati se za sve žrtve, posebice one koje teško pronalaze glas u hegemonijskom diskursu.

Sam naslov vaše Sloboštine Barbie višestruko je stvaran i simboličan. Kako danas gledate na taj kronotop?

Roman oblikuje specifičan kronotop Novog Zagreba ranih 90-ih. S odmakom, na taj kronotop gledam kao na kronotop kreativnog preživljavanja. Danas nam je to kreativno preživljavanje poznato iz bliske nam situacije karantena, koje su još na snazi u mnogim dijelovima svijeta. Većina ljudi našla se „živa zakopana“ u vlastitim stanovima i kućama, zalijepljena za ekrane u nekom obliku anksioznog čekanja raspleta situacije koja je zahtijevala poseban režim strpljenja. Drugi su pak riskirali vlastito zdravlje u poslovima koji su bili nužni, dok oni najkrhkiji i najnezaštićeniji, poput beskućnika, nisu imali povlasticu ostanka kod kuće, luksuz hrvanja s dosadom i isprobavanja novih recepata za kruh.

Što ste tad željeli, a što danas želite postići unutar knjiga postavljenim vlastitim ilustracijama?

Ilustracije u Sloboštini Barbie simulirale su dječji način crtanja, imale su funkciju duhovitog komentara samom tekstualnom dijelu knjige. Ako su nekoga obradovale, cilj je postignut. Nadam se da efekt vrijedi i danas. Ilustracije u Kukcima također su htjele, gdje je to moguće, proširiti asocijativnost verbalnog dijela priče vizualnim sredstvima, ponegdje olabaviti težinu i ponuditi humor gdje je to moguće.

Upravo ste se vratili iz New Yorka, u kojemu ste s malom kćeri doživjeli izolaciju zbog koronavirusa. Kako ste se s tim nosili?

Korontena me zatekla usred Manhattana na stipendiji na Sveučilištu New York pa je veća promjena došla na raniju veliku promjenu. New York i pod normalnim okolnostima ostavlja dojam kao da ste u filmu, a za vrijeme pustoši na njegovim ulicama taj se osjećaj dodatno pojačao u smjeru distopijskog SF-a. U New Yorku sam bila od sredine siječnja i svjedočila vrtoglavoj promjeni, nezamislivoj za taj grad koji inače vrvi životom. Koliko god ta promjena bila bolna, antropološki, kulturno i politički bila je neopisivo zanimljiva i još traje. Cijela Amerika, a posebice New York, preokrenuli su se naglavačke u tripoidnoj i distopijskoj metamorfozi nalik science fictionu. Američki kapitalizam, iako mnogo blještaviji i zavodljiviji po svojoj vanjskoj manifestaciji i neizmjernim mogućnostima, isto je tako neizmjerno brutalniji, a ova pandemija razotkrila je neslućene razmjere te jezive pukotine.

Primjerice?

U ovoj situaciji više se bojite računa potencijalnog boravka na intenzivnoj njezi u bolnici nego samih posljedica zaraze koronavirusom… Slike kilometarskih kolona ljudi koji i po osam sati čekaju na lunch box nisu prispodobive slici materijalnog blagostanja kakvo upisujemo u Ameriku, da ne nabrajam dalje. Fascinantno je i kako potrošačka kultura gotovo simultano djeluje u toj preobraženoj stvarnosti pa su se tako reklame promptno prilagodile situaciji s koronom i djeluju u skladu s emocijama ljudi u karantenama. Potresno je bilo vidjeti nekoć prepune, a sada prazne ulice New Yorka, po kojima su jedino lutali beskućnici koji kao da su svojom vidljivošću još glasnije poručivali da nemaju što izgubiti jer su već odavno dotaknuli dno, ali to kao da nikoga posebno ne zabrinjava. Scene kojima sam svjedočila bile su potresne i teško je izdržati da vam viđeno ne slomi duh. Možda je to karma, kad se bavim američkim imaginarijem i humanističkom kritikom kapitalizma, da mi osobni američki utopijski trenutak biva prekinut neviđenom krizom koja do radikalnosti zaoštrava pitanje spašavanja ljudskih života i ekonomskog opstanka. Ta mi je preobrazba bila zanimljiva i kao spisateljici. Na cijelu situaciju s koronom gledam kao na konkretiziranu metaforu prekarnosti i neizvjesnosti budućnosti globalnih razmjera trenutka u kojem živimo. Takvo je stanje velikom broju ljudi, nažalost, konstanta i za „normalnih“ vremena. Bilo je to začudno, ali jedinstveno iskustvo koje je na životno vrlo konkretan način otvorilo bezdan različitih bolnih uvida.

Uspješni ste i na znanstvenom i na umjetničkom i na profesorskom planu. Niz je književnica u svijetu koje su i sveučilišne nastavnice. Osjećate li se u Hrvatskoj relativno osamljeno s obzirom na dosta konvencionalnu akademsku sredinu?

Kombinacija sveučilišni profesor-pisac relativno je česta, a i cijeli duh postmodernističke paradigme izgradili su upravo pisci – znanstvenici ili profesori poput Itala Calvina, Umberta Eca, Davida Lodgea i dr. I kod nas je solidan broj takvih kombinacija, od Pavla Pavličića, Julijane Matanović, Gorana Tribusona, Krešimira Bagića, Irene Lukšić, Marinka Košćeca, Luke Bekavca, Nebojše Lujanovića, Eveline Rudan, Đurđice Čilić Škeljo… No rekla bih kako je muškarce sve donedavno sredina redovito više podupirala i odobravala u tom dvojnom habitusu. Danas su se stvari, rekla bih, ipak promijenile na bolje i nipošto ne mogu reći da nemam podršku kolega kad je riječ o mom spisateljskom radu. Najveći je izazov uskladiti sve obaveze.

Zašto se bavite popularnom književnošću?

Na popularnu književnost i kulturu dugo vremena gledalo se s prijezirom i one su dugo vremena bile svojevrsno Drugo elitne kulture. Ako se lišimo takve vrijednosne predrasude, pred nama se otvara rudnik tekstova i fenomena koji govore o nekim akutnim društvenim i kulturnim fenomenima progresivnije od nekih tzv. priznatih umjetničkih veličina, posebice po pitanju roda i klase. Uostalom, sama etiketa popularna književnost promjenjiva je pomična kategorija pri čemu akademska kultura uspostavlja granice, daje „propusnice“ i legitimitet autorima da prijeđu iz polja popularnog u kanonsko. Vrata akademskog proučavanja popularne kulture kod nas su se širom otvorila upravo početkom 2000-ih, većom vidljivošću kapitalizma u hrvatskom društvu i kulturi. Otvorio se novi rudnik za istraživanje koji nije samo ukazao na alarmantne pojave naše suvremenosti kao što je to bila izmjena lika književnosti u tranzicijskom razdoblju, već je na novi i plodonosan način rasvijetlila i neke ranije pojave kao što je to, primjerice, feminističko djelovanje Marije Jurić Zagorke, velikim dijelom ostvareno upravo na polju popularne književnosti. Zagorka je u svojim popularnim romanima znatnim feminističkim potkopavanjima rušila rodne stereotipe i stvarala imaginarij novih oblika percepcije ženstvenosti, još nezamislivih u tadašnjoj društvenoj stvarnosti.

Kakva je perspektiva hrvatskih znanstvenika (i brat vam je uspješan znanstvenik) i književnika te likovnih umjetnika danas, nakon potresa i koronavirusa, u Zagrebu, u Hrvatskoj? Jesu li dovoljno vidljivi u svijetu?

Znanost, srećom, nije dobila koronavirus pa su istraživanja, koliko je to bilo moguće, nastavljena preko različitih online platformi ili u četiri zida. Znanost, osobito prirodna, zbog ove je krize pod velikim pritiskom dok se s nestrpljenjem očekuje pronalazak cjepiva za koronavirus. Nadam se da je zbog svega toga svijet više spoznao vrijednost znanosti i važnost infrastrukturnog ulaganja u znanost, koja treba biti za dobrobit cjelokupnog čovječanstva. Dakako, ovu će krizu pratiti i neželjeni efekt jačanja farmaceutskog lobija. No i društveno-humanističke znanosti itekako mnogo toga mogu reći o koroni jer se ona događa nama ljudima, duboko nas je pogodila ne samo na tjelesnoj razini nego i na duševnoj, društvenoj i ekonomskoj, o čemu su već objavljene neke zanimljive studije ili će to tek biti.

Što biste željeli promijeniti u Hrvatskoj danas?

Hrvatskoj bih htjela više tolerantnih ljudi u poštivanju različitosti u društvu, više solidarnosti u obliku brige i osjetljivosti za socijalno ugrožene, manje primitivizma i klijentelizma i mnogo toga još… Svatko bi to trebao provoditi dostupnim sredstvima i u skladu s vlastitim kvalifikacijama. Za mene je to kritičko obrazovanje studenata i vlastiti tekstovi.

Što trenutno čitate i pišete? Čime se bavite?

Trenutno proučavam tekstove tzv. nove znanosti duga koja nudi interdisciplinarne uvide u kreditno zaduživanje ne samo kroz ekonomske nego i afektivne aspekte. Ako pisanje podrazumijeva udubljenost i potpunu posvećenost, čitanje dopušta promiskuitet. Knjige koje mi znače ovih dana su Lucia Berlin: Večer u raju; Nato Thompson i Joseph Remnant: JR: Can Art Change the World?; Jason Polan: Every Person in New York; Maurizio Lazzarato: Proizvodnja zaduženog čovjeka; Eva Illouz: Emotions as Commodities: Capitalism, Consumption and Authenticity.