Jugoistočna Europa ubrzano se prazni

Europski suverenisti već odavno tvrde da EU počiva samo na „monetarnoj uniji“. Potkraj ožujka ove godine francuski predsjednik Macron koristi se gotovo jednakim tonovima. Naime, nedostatak solidarnosti i ekonomskog intervencionizma u suzbijanju krize izazvane pandemijom COVID-19, ali i migrantske krize, očito pokazuje velike slabosti EU. A mnoge članice navodi i na preispitivanje svoje pozicije unutar Unije. Italija je posebno kritična prema Francuskoj i Njemačkoj, nakon što su te dvije države u početku odbijale dostaviti maske za lice i drugu opremu kao pomoć u rješavanju epidemije koronavirusa. Pomoć je poslala – Kina.

Dakako, svako ratno razdoblje bilo je karakteristično po manjku solidarnosti među nacijama, no nitko nije očekivao da će se to toliko osjetiti u ujedinjenoj Europskoj Uniji. Zaraženi i umrli broje se na nacionalnoj osnovi, nitko više ne broji umrle Europljane. Uvedena je granična kontrola, čak je i slobodno kretanje dovedeno u pitanje. Općenito gledano, mnogo stupova EU, uključujući Pakt o stabilnosti, glavni instrument za pacificiranje jugoistoka Europe, nisu uspjeli. Zemlje kandidatkinje poput BiH i Srbije vide da su Europskoj Uniji, kad nastupi kriza, potpuno nevažne.

Neto porast blagostanja po glavi stanovnika kao rezultat zajedničkog EU-tržišta

Zbog politike koju je EU pokazala tijekom migrantske krize, nepokazivanja interesa za problem iseljavanja iz njezine periferije i sebičnog držanja tijekom krize koronavirusa, danas se s pravom postavlja pitanje je li EU doista zajednica zajedničkih vrijednost i solidarnosti kakvom se želi prikazivati.

EU-jezgra isušuje svoju periferiju

Čini se da Europska Unija, tj. EZ, nije nikada marila za svoju periferiju, a za Jugoistočnu Europu još manje. Na koncu, tomu smo svjedočili i tijekom Domovinskog rata. (Hoće li u tom smislu što promijeniti Zagrebačka deklaracija, koja je kao kruna hrvatskoga predsjedanja Vijećem EU potpisana 6. svibnja u našoj metropoli, tek će pokazati vrijeme.)

Tezu da EU-jezgra isušuje svoju periferiju danas je lakše nego ikada dokazati. Kako to kod nas izgleda, vidi se po činjenici da je Hrvatska darovala Njemačkoj cijeli jedan svoj državni proračun u posljednjih nekoliko godina. Naime, po svakom punoljetnom građaninu koji napusti zemlju Hrvatska gubi između 50 i 150 tisuća eura (ovisno radi li se o kvalificiranom ili visokokvalificiranom radniku). Dok Njemačka dobiva još i više, trostruko više, zato što je obrazovanje radnika u Njemačkoj tri puta skuplje. Radi se o milijardama gubitka koje nijedan EU-fond ne može financijski nadomjestiti. Tako je Hrvatska „darovala“ Njemačkoj jedan cijeli svoj državni proračun u obliku novca za obrazovanje kvalificiranih radnika – više od 18 milijardi eura.

A kako vidimo, problem ne pogađa samo Hrvatsku, nego cijelu Jugoistočnu Europu, koja je iseljavanjem izgubila 20 posto populacije u posljednjih petnaestak godina. Primjerice, Bosna i Hercegovina bi u sljedećih pet godina zbog intenzivna iseljavanja mogla pasti na manje od dva milijuna građana. Sve naše analize pokazuju da je broj građana u BiH manji za milijun od službenih podataka. A na osnovi trendova i podataka Eurostata procjenjujemo da će iseljavanje iz BiH i Srbije u narednih pet godina svake godine iznositi iznad 100.000 građana godišnje. Jugoistočna Europa ubrzano se prazni. Njemačka je usisala  radnu snagu istočne Europe i svih zemalja u okruženju. Prema Štercu (2018) pretvorila je nas ovdje u svoju vikendicu u mirnodopskim prilikama i svoj štit u slučaju pokretanja masovnih ilegalnih migracija iz Azije i Afrike.

Suvremena seoba naroda (u Europu)

Procesi duga trajanja usmjereni su na pomicanje hrvatskog naroda i hrvatskog (socijalnog) kapitala iz BiH i Hrvatske prema Srednjoj Europi. Teorija strukturalizma smatra da međunarodne migracije nisu interesno neutralne i ne događaju se slučajno, nego se proizvode. One nisu slučajan društveni fenomen. Mali narodi Jugoistočne Europe u globalizacijskim su procesima više izloženi moćnim migracijskim silnicama nego što na njih mogu utjecati, a s ulaskom u EU, čija je temeljna vrijednost mobilnost radne snage, njihova je pozicija u tom pogledu još više oslabjela. Hrvati su od EU očekivali blagostanje, a ne ugrozu mnogih sustava koja prijeti zbog nezapamćena iseljavanja.

Prema Štercu na širem području Jugoistočne Europe zadnje se desetljeće stvaraju pretpostavke za supstituciju ovih prostora. Umjesto relativno malobrojne domicilne populacije na strateški važnom i civilizacijski vrijednom prostoru, supstitucijom, bi tim prostorom mogli ovladati drugi. Proces je tek na početku i primarno povezan s radnom snagom i vlasništvom nad nekretninama i tvrtkama. Budući da se odvija u uvjetima nepostojeće selektivne politike i izostanka svake ozbiljnije populacijske koncepcije, izgledno je njegovo ubrzanje i intenziviranje.

Velika pokretanja stanovništva kao ona koja su rušila carstva tijekom povijesti (Rimsko Carstvo primjerice) uvijek su kontrolirana i upravljana. A danas se demografskom politikom još češće osvajaju prostori nego prije. Izbjegavaju se ratovi, ali se stanovništvom kontroliraju pojedini prostori. Kroz migracije se osvaja prostor novim načinima.

U ovom kontekstu postavlja se i pitanje može li se više od 3/4 svjetskog stanovništva zadržavati samo u Africi i Aziji, bez ozbiljnijih pokreta stanovništva, primarno prema Europi. S druge pak strane Europa će do kraja stoljeća po procjenama izgubiti gotovo 100 milijuna ljudi prirodnim padom broja stanovnika (procjene bez migracija), dakle demografski stari, umire i nestaje (UN 2019). Istovremeno će Afrika za petnaest godina narasti za 500 milijuna ljudi, za 35 godina za 1,3 milijarde ljudi, a za 85 godina čak za 3,2 milijarde ljudi (Šterc 2018). Da se navede samo jedan primjer, početkom 21. stoljeća u Ruandi je broj djece po svakoj ženi iznosio 8,7.

Polšek pokazuje da je u razdoblju od osam tisuća godina stanovništvu Zemlje trebalo za udvostručenje broja stanovnika više od tisuću godina. Bilo je potrebno milijun godina da se dostigne prva milijarda, a do šeste milijarde samo jedanaest godina. Samo u desetljeću od 1980. do 1990. godine broj stanovnika Zemlje narastao je za 923 milijuna, što odgovara ukupnom broju stanovnika u 18. stoljeću. Prema optimističnoj varijanti UN-a, godine 2050. svijet će naseljavati 9,4 milijarde ljudi.

Kapitalizam je kupio humanizam

„Zamjena stanovništva“ (termin uporabljen prema UN 1975) izravno je uzrokovana kombinacijom niskog nataliteta među Europljanima i trajnog doseljavanja imigrantskih skupina s visokim natalitetom. Prema Schmidtu (2015) iza tih izravnih uzroka krije se intelektualni i kulturni pokret postmoderne, koja je stvorila kulturološke uvjete kako bi se provela „zamjena stanovništva“. Nadasve, pripremljen je teren da se takav razvoj shvati kao izraz društvenog napretka. Jer cilj postmodernizma jest da ljudi osjećaju kako nije ostalo ništa za što bi bilo vrijedno boriti se. U takvu svjetonazoru pojedinac se ne treba nigdje osjećati vezan jer su potrebe kapitala takve da jednog te istog radnika jedan dan trebaju u Požegi, a drugi u Berlinu. Cilj je da pojedinac nigdje ne pusti korijenje, da nema povezanosti ni s prostorom ni s ljudima, kako bi u svakom trenutku bio mobilan, ali i zamjenjiv. Na djelu je proces kojemu je očito cilj oslabiti države povijesnih naroda kako se one ne bi mogle same brinuti za prostor i za svoje ljude, s ciljem da ih kapital razbacuje diljem tržišta po potrebi. Ili, ukratko rečeno, kapitalizam je kupio humanizam.

U knjizi Čudna smrt Europe: imigracija – identitet – islam (2016) Douglas Murray tvrdi da je Europa trenutno „u procesu ubijanja same sebe“. Njegov je zaključak da su europska društva sve manje održiva te da je EU izgubila kohezivnu snagu: „do sredine ovog stoljeća Kina će vjerojatno izgledati kao Kina, Indija (...) kao Indija, Rusija kao Rusija, istočna Europa kao istočna Europa, a zapadna Europa će u najboljem slučaju nalikovati velikim Ujedinjenim narodima“. Ukoliko se ne dogodi rat civilizacija na njezinim granicama. Jer najteže breme nose oni koji su trajno nastanjeni na granicama, na civilizacijskim razdjelnicama (Samuel Huntington, 1998).

Neki autori u raspravu uvode i dimenziju religije i navode da su zapravo protestantske zemlje zavladale Europom, dok sve katoličke i pravoslavne propadaju. Pa tako prema Mršiću, dok se potencira opasnost od islama, ne vidimo da možda još veća opasnost zapravo dolazi od protestantske etike i duha kapitalizma (Weber).

Europska Unija prema Mršiću ne dopušta da se kapital ravnomjerno ulaže u narode i da se raspačava po narodima, nego ga usredotočuje na svoja birana mjesta, prvenstveno jezgru Unije, dok periferija propada. Slična je stava i Rogić (2000), koji je još davno naglasio karakteristiku Hrvatske kao dvostruke periferije Europe. Hrvatska se nalazi na samu europskom rubu, a osim tog ima i periferijski položaj i u samim modernizacijskim procesima u svim okvirima u kojima se nalazila.

Minimum pravednosti EU

Ukoliko bismo htjeli uvesti minimum pravednosti u EU i nastaviti se i nakon ove krize smatrati zajednicom solidarnosti, onda je minimum EU-politika koje treba poduzeti:

Prvo, načelo (polovičnog) reciprociteta – primjerice za svake dvije medicinske sestre koje odu iz Hrvatske u Njemačku, Njemačka Hrvatskoj trebala poslati barem jednu svoju, za svaka dva vodoinstalatera jednog njemačkog. Naime, načelo reciprociteta nije nepoznato u međunarodnim odnosima i pravu Europske Unije. U tom bi se slučaju onda moglo govoriti o slobodi kretanja radne snage na razini EU, ovako prema viđenju mnogih autora postoji samo „sloboda izrabljivanja“ radne snage.

Drugo, kad se već smatra da je nepravedno imati jednaku prosječnu plaću na razini EU, zašto ne bi onda uveli barem zajedničko zdravstveno i mirovinsko osiguranje na razini Unije, što je i bila prvotna ideja tvoraca ideje „ujedinjene Europe“.

Treće, članice, osobito Njemačka, koja crpi medicinsko osoblje iz njihovih matičnih zemalja, trebala bi tim zemljama hitno nekako i pomoći. Upravo ova pandemija u fokus stavlja pitanje iseljavanja medicinskih radnika i liječnika. Naime, prema navodima Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara, Hrvatskoj danas nedostaje 12.000 medicinskih sestara (do EU-prosjeka). Prema službenim brojkama u inozemstvo je u zadnjih devet godina izravno iz sustava otišlo 7.500 medicinskih sestara, a koliko onih sa svršenom srednjom medicinskom školom uopće nije poznato. U tom razdoblju iselilo se i više od tisuću liječnika specijalista.

Kako se prijedlog „naplaćivanja“ odštete od Njemačke pokazao nerealnim, alternativna je mogućnost da Njemačka financira Hrvatskoj barem obrazovnu infrastrukturu od koje ima toliku korist za svoju zemlju – konkretno, gradnju novih škola i centara izvrsnosti u kojima se školuju deficitarna zanimanja. Time bi to uvjetno, samo uvjetno rečeno, bila win-win-situacija, odnosno dobrobit, za obje zemlje.