Hrvatski Nizozemac

Izuzmemo li samo nekoliko zatvorenih i prema uputama stožera pandemije koronavirusa određenih zbivanja u proteklih nekoliko mjeseci u nas, nije se ni na polju jazza događalo zapravo ništa. Iznimka su bili samo neki manji lokalni nastupi ili emisija na HTV3 posvećena ovogodišnjem Međunarodnom danu jazza s manje-više improviziranim sudjelovanjem nekih naših džezista i njihovih improviziranih sastava. Odgođen je bio i najavljeni proljetni zagrebački jazz-festival u programu kojeg je bio predviđen i nastup našeg tenor-saksofonista Domagoja Ralašića i njegova međunarodnog kvarteta Ralašić / Alvin Queen Soultet.

Budući da je riječ o jednom od naših najboljih tenor-saksofonista mainstream jazza i swinga, red je da ga se u ovoj rubrici nakon dužeg izbivanja iz naše zemlje ponovno prisjetimo.

Rođeni Zagrepčanin (1965), koji sada sebe naziva „hrvatskim Nizozemcem“ jer posjeduje dvojno državljanstvo, Domagoj Ralašić vrlo je dobro poznat srednjoj generaciji naših ljubitelja jazza po svom jazz-izričaju i onom najispravnijem shvaćanju tog glazbenog fenomena te stilski jedinom našem nasljedniku prerano umrla multisaksofonista Miroslava Sedaka Benčića. Visokoškolovan diplomant Kraljevskog jazz-konzervatorija u Rotterdamu, Ralašić po shvaćanju jazza ostaje jednim od najvažnijih predstavnika hrvatskog jazza te ga nakon dužeg vremena valja ovdje ponovno spomenuti. Nakon što je u rodnom gradu završio studij klarineta najprije na glazbenoj školi te kasnije na zagrebačkom konzervatoriju, Ralašić surađuje s vrhunskim predstavnicima hrvatskog jazza te 1988. odlazi na studij tenor-saksofona spomenutoga Kraljevskog konzervatorija u Rotterdamu, na kojem će diplomirati 1993. Kao glavnoga tamošnjeg svojeg jazz-učitelja spominje američkog alt-saksofonista Herba Gellera, kojeg je nekad davno na jazz-festivalu na Bledu upoznala i naša publika. Slijedio je niz sastava u kojima je surađivao, tu valja spomenuti najprije jazz-kvintet s kolegom trubačem Maurom Mariglianom, grupu Now’s The Time, nastupe na Heinekenovim festivalima jazza, međunarodne suradnje s brazilskim jazz-orkestrom te nastupe i snimanja s glasovitim američkim jazz veličinama kao što su: James Moody, Clark Terry, Bob Brookmeyer, Al Foster, Ronnie Cuber, Reggie Workman, Eddie Gomez te izvrsni danski kontrabasist Niels Henning Orsted Pederson. I to naravno nije sve što bi trebalo spomenuti. Šest objavljenih albuma s nekima od njih najbolji su mogući dokumenti tih suradnji, a vrijedi podsjetiti se i na jedan od Ralašićevih vrlo uspjelih diskografskih prvijenaca ostvaren za etiketu Timeless Records Wima Wigta, s američkim trubačem Bennyjem Baileyjem The Bag Is Packed. Uz to on je snimao i s big bandovima Quincyja Jonesa, Francyja Bolanda i Kennyja Clarkea te Dizzyja Gillespiea. Impresioniran tenor-saksofonistima teksaške provenijencije Houstonom Pearsonom te Johnnyjem Griffinom, ali i čikaške škole, Ralašić je brusio svoj način interpretacije mainsteam jazza i swinga, što razumljivo i nije sve nužno za opis interpretacija tog hrvatskog internacionalca, o kojem bi se moglo napisati i mnogo više. Zbog toga je prava šteta što ga u Zagrebu nismo mogli čuti s kvartetom nazvanim Domagoj Ralašić / Alvin Queen Soultet sa slovenskim gitaristom Primožem Grašičem, britanskim orguljašem Philom Wilkinsonom i bubnjarem Alveenom Queenom u programu posvećenom legendi Hammond orgulja i soul jazza Jimmyju Smithu.