Glasovi 19. stoljeća protiv srpskog prisvajanja hrvatskih pisaca

Prošlo je šest godina od dana kada sam u Večernjem listu (13. lipnja 2014) pročitao razgovor s tadašnjom doc. Viktorijom Franić Tomić (danas izv. prof. na Fakultetu hrvatskih studija), što je objavljen u povodu najnovijega famoznog projekta Deset vekova srpske književnosti, u koje se svrstava, u petom kolu te serije, Ivan Gundulić i njegov Osman i Suze sina razmetnoga?! Budući da je Vijenac, br. 684 (21. svibnja 2020) objavio Izjavu Matice hrvatske o prisvajanju hrvatske književne baštine u izdanjima Matice srpske, nikako nije suvišan i ovaj moj eksplicit, kojim želim osvijestiti neka razmišljanja, artikulirana, doduše, u 19. stoljeću, ali vrlo poučna nama mnogima i svima koji na hrvatskim kroatističkim i slavističkim katedrama, diljem svijeta, izučavaju hrvatsku književnost renesanse i baroka.

Odmah na početku moram spomenuti nepobitnu činjenicu iz 15. stoljeća, a ta je da je o Dubrovniku (1497), njemački hodočasnik u Svetu Zemlju vitez Arnold von Harff zapisao u svojem itineraru, kako je to lijep i utvrđen grad, samostalan, nikomu podložan, zbog čega plača tribut (danak) Turcima. Taj grad, veli vitez, leži u kraljevstvu Hrvatske (in dem koenynckrijh van Croatien), dakle uopće ne spominje Srbiju; vidi: Alojz Jembrih, Hrvatski filološki zapisi, MH, Zagreb, 1997. Prema tome, Dubrovnik je bio hrvatski grad i književnost nastala u njemu bila je i jest hrvatska književnost, a ne srpska!

Uostalom, i Vatroslav Jagić je 1864. zapisao da „nebijaše srbsko ime u Dubrovniku nikada u običaju, što bismo mogli primjerom dokazati, a naprotivno čini se da su se hrvatskoga duže vremena spominjali, i rado ga upotrebljivali. I zbilja podpuna istovjetnost u jeziku sviju najstarijih naših pjesnika, ne dopušta nam Dubrovnika ni onda oddružiti od ostale hrvatske Dalmacije, ako reknemo s Vukom, da su samo čakavci Hrvati, da upravo onda pristoji to ime prije svega dubrovačkomu pjesničtvu, jerbo je posvema osnovano na čakavštini, što tako naravski biva, kano da se kći rodi od majke.“ (Književnik, 1864).

Danas, 2020, iznova se u Srbiji prikazuje sasvim suprotno, tj. dubrovačku književnost uvrštavaju u srpsku književnost. Tako nešto može tvrditi samo osoba koja u genima ima osvajačke pretenzije. Čudno je to tim više što se događa u 21. stoljeću. Znalci hrvatske povijesti 19. stoljeća rekli bi da je zapravo tomu kumovao tzv. Bečki književni dogovor, uz blagoslov tzv. Bečkoga dvora u smjeru stvaranja pravno-političke terminologije kao polazišta za spomenuti dogovor (1850), na kojemu je, uz ostalo, prihvaćeno da se kao zajednički književni jezik uzme, najrasprostranjenije, štokavsko narječje, tzv. južno narječje jekavskoga izgovora (istočne Hercegovine, zavičajni govor Vuka Stefanovića Karadžića).

Netko bi mogao, s pravom, prigovoriti da je to prohujalo vrijeme iza nas i da se mi, ljudi 21. stoljeća, takvim odlukama danas ne bismo trebali baviti, odnosno da ih treba proglasiti ništavnim. Da, to bi bilo najbolje, da cjelokupna hrvatska akademska zajednica, zapravo hrvatski narod u cjelini, proglasi Bečki dogovor ništavnim i odrekne se svih onih postavki koje su iz njega proizašle.

Dakle, trebalo bi hrvatski jezik restandardizirati, zaboraviti na Daničićevu akcentuaciju i prihvatiti hrvatski sustav naglašavanja. No vjerujem da će to, možda, teško biti moguće, jer na „jezikoslovnoj baštini hrvatskih vukovaca“ mnogi su, danas živući, hrvatski jezikoslovci izgradili svoju znanstvenu karijeru i oni se ne mogu odreći nečega što im je pomoglo u toj karijeri.

Unatoč tomu, ako bismo htjeli ostati dosljedni samome sebi, svaki bi pojedini intelektualac u Hrvatskoj, počev od učitelja u osnovnoj školi, profesora u gimnaziji, na sveučilištu, akademika i svi ostali izobraženi Hrvati morali shvatiti da je Bečki dogovor bio politička podvala bečke politike onoga doba, politike koja je htjela Srbiju odvući od ruskoga utjecaja i priključiti ju habsburškome upravnom prostoru. U tome je poslu važnu ulogu odigrao Slovenac Bartolomej (Jernej) Kopitar.

Doista je neutemeljena današnja tvrdnja da su dubrovački pisci srpski pisci. To nisu nikada bili niti će biti. Ako to ne znaju neki srpski akademičari i ostali njima slični, onda nisu prosvijećeni i na njih se ne treba obazirati, to će kad-tad razabrati i mlađe generacije u Srbiji. Preporučljivo je pročitati kritičke opservacije o spomenutom pitanju u knjizi Mirka Tomasovića Raspre i rasprave, MH, Zagreb 2012.

Zagrebački Vienac i
u 19. stoljeću diže glas
protiv prisvajanja

Da je bilo sličnih posezanja za dubrovačkim piscima od srpske strane, tj. da su ih Srbi svojatali još u 19. stoljeću, svjedoči tekst objavljen u zagrebačkome Viencu 1898. pod naslovom: Da li su Gundulić i ostali Dalmatini srpski pjesnici? Potpisani autor članka Dr. J. Turić veli: „Odgovaramo, da nisu!“ I odmah nastavlja: „Pozivati se ne ćemo na historiju, ako i jest jasno dokazano, da su dalmatinski pjesnici zvali svoj jezik hrvatskim, da im je isto značilo i ime slovinsko, da su se ćutili isto sa čakavcima i kajkavcima iz današnje Banovine. Nisu oni Srbi za to, što se nisu sami smatrali Srbima, nego zato što ih sami današnji Srbi ne će da priznadu kao svoje. I to upravo oni Srbi, koji najviše svojataju Gundulića, Kačića itd. največi su protivnici toga, da bi ti pjesnici bili srpski pjesnici. Evo kako! Duh divnih Gundulićevih pjesmotvora onaj je isti, što ga današnji srpski patriote nazivlju porugljivim imenima: ježuvanski (isusovački, A. J.), rimski, latinski, reakcionarski, mračnjački, protislovjenski, protisrpski itd. Srpski patriote nastoje svagdje, svakom zgodom i svakim sredstvom da narod, što ga oni smatraju srpskim, sačuvaju od toga duha. Kako će oni onda dopustiti, da se njihov narod obrazuje dalmatinskim pjesnicima, kada bi se tim upravo na njihovu odnarodio? A koji se narod kojim pjesnikom obrazuje, toga je naroda i pjesnik, jer ga taj narod ozbiljno smatra svojim, a ne zove ga svojim samo ‘usprkos’ drugomu komu. Ta dr. Kam. Subotić ne može nikako velepjesni ‘Suze sina razmetnoga’ smatrati pjesmom svoga naroda, kada on sve pjesme, svu liriku, koja od prilike istim duhom diše, drži nenaravnom, proglašava pretvaranjem. Čitajmo pjesnike današnje hrvatske i pjesnike prošlih vjekova, pazimo na duh, pak ćemo vidjeti, da su to pjesnici jednoga duha, jednoga čuvstva, jedne misli, jednoga naroda – hrvatskoga.“

Nove srpske osvajačke taktike

Ovdje svakako treba još spomenuti obranu hrvatske književnosti Ivana Kukuljevića od srpskoga svojatanja. On je, naime, u pismu Jozefu Šafáriku 29. lipnja 1854, iz Zagreba, uz ostalo, pisao: „Čim govorim o našoj književnosti, mislim hervatsku književnost kojom se mi u svakom smislu ponositi možemo prem da ju od niekog vremena Serblji sebi vindicirati (prisvojiti) žele. Mi smo u tom sad već podpunoma osviedočeni a ufamo se da će se doskora svi Slaveni osviedočiti, da onaj jezik u kom su u staro doba pisali osim Dalmatinah Dubrovčani, Hercegovci i Bošnjaci, biaše jezik hervatski i to ikavski. Tako piše na primier, najstarii pjesnik dubrovački Šiško Menčetić (1450–1510) kojega piesme ovieh danah ovamo dobismo, upravo čakavski. Njega sliediše u jeziku mahom razlikami svi skoro piesnici XV. vieka od Daržića, Gjore i Marina počamši sve do Mažibradića i Zlatarića, koji upravo kaza da piše hervatski. Neznamo dakle kakvim obrazom mogu pisati novii serbski književnici, kao osobito Subotić i Medaković (…). Ovo Vam pišem visokopoštovani Gospodine samo radi toga da nam se i od strane Čeha itd. nečini i nadalje krivica i sramota kao da smo mi Hervati naprama Serbljima u svakom smislu kukavice. Istina je, da mi u novie vrieme zata­jismo sami sebe i naše ime zanemarismo poprimivši ime ilirsko ali to učinismo jedino radi sloge i radi bratimskog zajedničkog napredka; ali kad Serblji o toj blagorodnoj sverhi nećedu da znadu, a to onda neka puštaju da svaki prosto ide svojom stazom k obćenitoj sverhi pa neka nas neturaju iz one staze koju su naši predji velikimi duševnimi i fizičnimi silami osvojili i posieli.“ (Navedeni citat iz pisma u: Croatica et Slavica Iadertina, 3 (Zadar, 2007).

Iz predočenih rečenica razabire se da je i u prošlosti, od srpskih pojedinaca, bilo pretenzija – želje za prisvajanjem hrvatskih dubrovačkih pisaca srpskoj književnosti, isto kao što to čine i danas, a najnovije izdanje Matice srpske iz Novog Sada, u seriji Deset vekova srpske književnosti, to bjelodano pokazuje. Mislim da je, uopće, ideja koja je vodila srpske izdavače i pokretače spomenuta niza za osudu svih objektivnih i znanstvenih čimbenika u svijetu.

Spomenuti izdavački projekt Matice srpske, zapravo, želi tim prisvajanjem poništiti ediciju prijašnje JAZU, današnje HAZU, koja je od 1869. godine počela sa serijom izdanja Stari pisci hrvatski, koja i danas izlazi (zadnja je knj. 44, 2018), i u kojoj su objavljeni, gotovo, svi važni dubrovački pisci renesanse i baroka. Hoće li HAZU danas šutjeti, ako neće, što će poduzeti u dokazivanju da su joj ukradeni hrvatski pisci spomenute izdavačke edicije. Osim toga, u 70-im godina 20. stoljeća, Matica hrvatska godinama je izdavala hrvatske pisce u svojoj seriji Pet stoljeća hrvatske književnosti, da bi u 90-im godinama 20. stoljeća započela s novom serijom Stoljeća hrvatske književnosti, koja izlazi i danas.

Možda u Novom Sadu i Beogradu spomenutim izdavačkim pothvatom žele pokazati da ono što nisu uspjeli u ratu 90-ih godina 20. stoljeća postići na terenu, osvajačkom taktikom u Hrvatskoj, da će to sada kompenzirati izdavačkom edicijom Deset vekova srpske književnosti. Mislim da su akteri te edicije izgubili i taj rat! Makar je boj započela prof. Zlata Boj(ović).

I još nešto. Možda se tim projektom želi postići jezično ujedinjenje na „istočnom Balkanu“. Jer ako su dubrovački hrvatski pisci i srpski pisci, „oni pišu srpskim jezikom“, a vi „dragi“ Hrvati pozivate se na ilirski preporod u kojemu su zagrebački ilirci naglašavali kako je upravo jezik te dubrovačke književnosti najpodesniji za književni jezik u Hrvatskoj. Prema tome, dubrovački „srpski jezik“ je jezik hrvatski i srpski i onda smo opet na jugoslavenskoj zajedničkoj jezičnoj platformi, koju, vjerujem, još danas zagovaraju „lingvojugoljupci“. Svakako to je fenomen sadašnjega trenutka o kojemu u Hrvatskoj znanstvena jezična, književnopovijesna, akademska javnost treba ozbiljno iznova razmisliti. Hoće li pritom pomoći zbornik radova Dubrovnik u hrvatskoj povijesti (2019) i Grčevićeva knjiga Ime Hrvat (2019)?