BEBA U AUTU

Kao što je poznato, u prometu postoje trendovi, baš kao i u drugim područjima života: te dođe u modu ovakva boja, te onakva, te ovakav oblik farova, te onakav, a o ratkapama da i ne govorimo. E, tako se prije nekoga vremena – ne mogu se točno sjetiti kad – pojavio običaj da se na stražnje staklo, negdje u kut, stavi naljepnica koja pokazuje nasmijanu dječju glavu i natpis: BEBA U AUTU. Kad to vidim, uvijek se uznemirim.

Razumijem ja svrhu toga natpisa, jer on u isto vrijeme upozorava i pomalo se ispričava. Ispričava se u tom smislu što vozač s takvom naljepnicom možda vozi nešto sporije, pa moli da mu drugi vozači to oproste. U drugu ruku, on od tih drugih vozača traži da sami budu oprezniji i odmjereniji: ako im nije stalo do drugog vozača, bit će im valjda žao da se djetetu nešto dogodi.

E upravo ta poruka one naljepnice – ta dimenzija njezina smisla – meni ulijeva tjeskobu. Jer pomisao da bi se djetetu moglo nešto dogoditi u prometu meni je nepodnošljiva, a one naljepnice kao da upravo ističu – premda dobrohotno i u vedrom tonu – baš tu opasnost. I još nešto: ne bojim se ja toliko da će stradati dijete u autu, koliko da će stradati dijete od auta. I zato, kad negdje pokraj ceste – makar i na pedeset metara – ugledam dječje igralište, smjesta usporim vožnju (pa mi otraga blendaju i trube), i još uvijek nisam siguran da se neće zbiti kakvo zlo.

Djeca, naime, imaju dvije osobine koje ih jako ugrožavaju u prometu. Prvo, ona su malena, pa ih ne možete vidjeti iza automobila parkirana sa strane, iza kontejnera za smeće ili iza ukrasnog grma. A ako ih ne vidite, onda se i ne nadate da će se odjednom naći ispred vas, a pogotovo ne možete naslutiti njihove reakcije. I to je druga osobina po kojoj su djeca opasna u prometu: ona su nepredvidiva. Mogu potrčati za loptom na kolniku, mogu nedovoljno dobro promotriti situaciju, mogu zamijeniti crveno svjetlo za zeleno ili obratno. I tu je vozač obično nemoćan.

Natpis u isto vrijeme upozorava i pomalo se ispričava

Ali ne samo da je nemoćan, nego je i kažnjen, strašno kažnjen. Jer, čak i kad se pokaže da nije ništa kriv, čak i kad ga sud oslobodi, ipak u njegovu sjećanju ostaje ono što se dogodilo i on se toga nikad ne može osloboditi. Do kraja života on će se pitati kako bi njegova biografija izgledala da je toga dana krenuo pet minuta prije ili pet minuta poslije, i da nije došlo do kobnoga susreta s onim klincem na biciklu što je sunuo pod njegove prednje kotače.

Statistike su u tom pogledu, znate i sami, porazne. Premda se ne može zanijekati stanoviti napredak, još ima previše djece koja stradaju. Uostalom, i jedno je previše. Zato se organiziraju kampanje: kad počne školska godina, onda sve radiostanice govore o tome kako moramo pripaziti, jer su se na ulicama pojavili prvašići, novi sudionici u prometu. Dapače, policija tada šalje u škole svoje ljude, pa oni drže djeci poučna predavanja o tome kako se treba ponašati na pločniku i na cesti. I, sve je to lijepo i dobro, ali ipak bi se reklo da slabo pomaže. Djeca i dalje stradavaju.

Dobro, mogao bi tkogod upitati, a jesu li kriva samo ona? Je li njihova slaba vidljivost i njihova nepredvidljivost dovoljno objašnjenje za crnu statistiku? E, to je, vidite, pravo pitanje i o njemu sam spreman ozbiljno diskutirati. A da bih to mogao, moram vam najprije ispričati jedan događaj kojemu sam osobno svjedočio, i svečano se ovdje zaklinjem da je svaka riječ koju ću o njemu dalje reći posve istinita.

Ovako je, dakle, bilo. Bila je nedjelja, promet je bio slabiji nego inače, ali je u središtu grada ipak bio takav da je tražio koncentraciju i poštovanje propisa. Stajao sam pred pješačkim prijelazom (ako koga zanimaju pojedinosti, bilo je to na križanju Ilice i Vodovodne), i čekao da mi se upali zeleno svjetlo. Tada se pokraj mene, samo metar daleko, zaustavio osobni automobil osrednje kvalitete i osrednje starosti. Ali ono što sam u njemu ugledao sledilo mi je krv u žilama. Za volanom je sjedio vozač, dripac od kojih trideset i pet godina (naravno, nije se vezao pojasom), a do njega je, na suvozačkom sjedalu, stajalo dijete od možda dvije godine, pa se pridržavalo za komandnu ploču i znatiželjno zvjeralo oko sebe. Pazite, dijete je stajalo, a ne sjedilo! Sekundu ili dvije buljio sam ne vjerujući svojim očima, a onda sam skočio da otvorim vozačka vrata i da onoga grmalja odvalim šakom među oči. Ali, u tom času svjetlo se promijenilo, on je krenuo, a ono dijete nastavilo je veselo podcikivati uživajući u tom načinu vožnje. A ja sam ostao gledati za njima pitajući se što se zapravo dogodilo.

Kakvu je kaznu zaslužio onaj vozač? Po mome, trajno oduzimanje dozvole i još pride nekoliko godina ćuze. To je ono što bi on zaslužio. A što bi dobio da ga je kojim slučajem uhvatila policija koje, dakako, nije bilo ni od korova? Pa, dobio bi, tako, neku prekršajnu kaznu, i još bi se vjerojatno našlo onih koji bi smatrali da je i to previše.

Ta me spoznaja ogorčila, pa sam stvari pristupio s druge strane. Upitao sam se što je toga vozača natjeralo da se onako ponaša, da onako ugozi dijete, pa bilo ono njegovo ili tuđe. Zar je moguće da ne zna ni toliko fizike, te mu nije jasno da će klinac pri malo naglijem kočenju izletjeti naglavačke kroz šoferšajbu? Zar je moguće da je toliko samouvjeren, pa vjeruje da sve drži pod kontrolom, te da se njemu, velikom frajeru, ne može za volanom ništa loše dogoditi? Zar ima toliko povjerenja u druge vozače, pa se nada da nijedan od njih neće pogriješiti, opet, dakako, na štetu onoga klinca na prednjem sjedalu?

Odgovori na sva ta pitanja bili su negativni. Zna taj grmalj nešto fizike – makar i iz iskustva – zna da i sam može pogriješiti, a zna da griješe i drugi. U čemu je onda stvar? Pa, stvar je, da prostite, u tome da je on, kad je sjeo za volan i stavio onoga klinca pokraj sebe, na sve to zaboravio. Njemu se učinilo toliko originalno, toliko zabavno i toliko uzbudljivo da se klinac tako vozi, da je smetnuo s uma sve ostalo. Životno iskustvo nestalo je kao da ga nikad nije ni bilo.

A za koga je karakteristično takvo ponašanje? Pa, naravno: za djecu. Kad ona naiđu na nešto što ih zaokupi, kad se zabave igrom, ona zaboravljaju sve što su prije znala, i sve kao da im se događa prvi put. E, tako isto je bilo i s onim vozačem: on je naglo podjetinjio, pa da je trebalo ocijeniti je li zreliji on ili onaj dvogodišnjak na suvozačkom sjedalu, teško bi bilo odlučiti.

Što nam govori taj primjer? Izravno i doslovno, on nam kaže da oko nas sve vrvi od budala koje imaju vozačke dozvole. A neizravno kaže taj primjer nešto mnogo važnije: da su odrasli ljudi danas sve neodgovorniji i sve više nalik djeci, pa zato primjera poput ovoga koji sam naveo svatko znade po nekoliko. Odrasli su, kažem vam, sve djetinjastiji, pa zato, dok čovjek vozi, nije dovoljno voditi računa samo o klincima što trče mimo zebre ili napikavaju loptu na pločniku, nego treba paziti i na klince što sjede u automobilu. A pri tome ne mislim ni na one na suvozačkom, ni na one na stražnjem sjedalu. Mislim na one za volanom.

Mislim da je sad jasno zašto me toliko uznemirava natpis BEBA U AUTU: uvijek se prestrašim da se on ne odnosi na onoga što sjedi otraga u svojoj specijalnoj sjedalici, nego na onoga što upravlja vozilom i šalta brzine.