Angažirana poetizacija činjenica

Monika Herceg (r. 1990) poput meteora je zasjala na našem literarnom nebu. Njezin je pjesnički prvijenac Početne koordinate, ovjenčan „Goranom“ za mlade pjesnike, s pravom dočekan s jednodušnim odobravanjem čitatelja i kritičara, obasut superlativima i kanoniziran dodatnim priznanjima. Ta je knjiga između ostalog opisana kao lirska inačica magijskog realizma (Koštal), kao prva knjiga koja „ima jednostavnost, snagu i konačnost posljednje knjige“ (M. Jergović), kao knjiga koja oblikuje „svijet jednako mučan i bezbrižan, drag i strašan, koji oživljava u stihu i vodi nas duboko u spoznaju o nama samima“ (Đ. Krajišnik), naposljetku kao knjiga zbog koje je mlada pjesnikinja okarakterizirana kao „Vesna Paruna naših dana“ (F. Nagulov).

Katalog nasilja i zapostavljanja

Dok su još pristizale pohvale za nesvakidašnje uspješan prvijenac, autorica je objavila i drugu zbirku – Lovostaj, koju urednički potpisuju M. Pogačar i K. Lokotar. Kako je to već običaj, urednici su knjigu pustili u svijet opremivši joj zaslovnicu prigodnim zagovornim napomenama. Lokotar je konstatirao da je pjesnikinja „isporučila opsežnu i izdašnu zbirku“, a Pogačar da nad mitologijom njezina pjesničkog subjekta „bdiju figure kanonskih svjetskih pjesnikinja poput Szymborske ili Sylvije Plath“.

Izd. Jesenski i Turk, Zagreb, 2019.

Lovostaj sadrži 52 pjesme raspoređene u tri nenaslovljene cjeline. Radi se o konceptualnoj angažiranoj zbirci, koja se usredotočuje na ženu, žensku senzibilnost i poziciju žene u društvu. Herceg piše o trudnoći, porođaju, izazovima majčinstva, tijelu i bolesti, osjećajima praznine i samoće, a posebice o nasilju nad ženama i njihovoj sustavnoj marginalizaciji. U izrazito evokativnim stihovima susreću se Biblija, mitologija, fizika, matematika, životopisi znamenitih žena i crna kronika. Potkraj knjige javljaju se ekološki motivi i kritika aktualnih praksi koje rade u korist zajedničke štete (npr. motiv čupanja magnolije da bi se posadili bageri ili sarkastične tvrdnje poput one da su „financije prerasle zelenilo/ grada umotanog u pupoljke plastike“).

Zbirka se može čitati kao prigodni katalog zlostavljanih žena, marginaliziranih istraživačica i pjesnikinja. Autorica poetskim sredstvima podsjeća na sudbine Mary Jane Kelly, vjerojatno posljednje žrtve Jacka Trbosjeka, ili Jyoti Singh, Indijke koja je brutalno silovana i ubijena u autobusu. Iza brojnih pjesama nedvojbeno stoji minuciozno istraživanje i promišljanje tematiziranih biografija i opusa. Kada su u pitanju znanstvenice, Monika Herceg nastoji fascinantne životopise prikladno „obraditi“, i to tako da istovremeno uputi na nezaobilazne činjenice i da te činjenice „onirizira“. Budući da pjesnikinja poseže za konkretnim sudbinama nastojeći ih prikazati kao prototipne, čitatelj se također mora dati u istraživanje, jer bez poznavanja inicijalnih priča neće moći posve razumjeti onirizirane storije, simbolički potencijal pjesama i politiku zbirke Lovostaj.

Versificiranje životopisa

Navest ću nekoliko primjera. Pjesma s dvije nepoznanice posvećena je Veri Rubin, američkoj astronomkinji, začetnici teorije tamne tvari, istraživačici koja je mjerila rotaciju vidljivih zvijezda u više bliskih galaksija. Pjesma počinje stihovima: „Vera Rubin rimuje brzinu/ galaktičke rotacije/ s dobrim odgojem djece“. Tim se stihovima ističe stručno postignuće te iznimne žene s jedne i ilustriraju dvije nepoznanice iz naslova (znanost i majčinstvo) s druge strane. Pjesma Lise Meintner razbija uran, atomska bomba grize ocean podsjeća na biografiju austrijsko-švedske fizičarke po kojoj su nazvani jedan kemijski element, krateri na Veneri i Mjesecu te jedan planetoid: „A djevojčica cijepa atomske jezgre/ kad joj ugase svjetla,/ razmiče rebra sunčevih procesa/ ne sluteći da je pod fizikom/ razmažena lijena država“.

Na sličan su način versificirani ključni podaci iz života iranske matematičarke Maryam Mirzakhani, američke fizičarke njemačkog podrijetla Marie Goeppert-Mayer, autorice prvog programskog jezika i kćeri pjesnika Byrona Ade Lovelace, njemačke matematičarke Emmy Noether, Britanke Jocelyn Bell Burnell itd. Stavljajući uskličnike na te biografije, Monika se Herceg služi različitim prikazivačkim strategijama. Najčešće progovara iz trećeg lica, ali kao veoma zainteresirana promatračica. Ponekad se do te mjere uživi u njihove živote da ih ili izravno apostrofira ili spoji njihov glas sa svojim, što pjesmu pretvara u naročito stilogen iskaz. Posebnu aromu autoričinu stilu priskrbljuju brojni fizikalni i matematički pojmovi koji se naseljavaju u stihove i nerijetko postaju uporišta metaforizacije: algoritam, DNK struktura, Riehmannova ploha, kvantna mehanika, hidrogenska bomba, fotoni, atomi, atomska jezgra, kvantna Pepeljuga, polje brojeva, crna rupa, kvantizirana jabuka itd. Riječ je o dobrodošlom retoričkom osvježenju koje dijelom proistječe iz karaktera teme, a dijelom je posljedica činjenice da je Herceg za profesiju odabrala upravo fiziku.

Kako je iz dosad rečenog razvidno, autorica Lovostaja napisala je eksplicitno angažiranu knjigu pjesama. Tu je odluku u jednom razgovoru ovako pojasnila:

Htjela sam pisati o ženama tako da se ne suzdržavam, biti feministkinja, biti ogorčena, biti glasna. Često čujem da feminizam ne treba biti nametljiv, ali valjda smo zaboravili da su nas oslobodile glasne i uporne žene koje su preuzimale odgovornost i rizik za sve nas. (…) Znanstvenice, ponajviše matematičarke i fizičarke, dio su mog identiteta i zato sam pisala o njima, iz potrebe da povežem ljubav prema fizici i ljubav prema poeziji, i ako netko nakon čitanja tih pjesama bude mogao nabrojati više od jedne znanstvenice, ja sam sretna.

Konceptualna narav zbirke prezentna je u pjesmama koje reinterpretiraju mitološke žene (Demetru, Perzefonu, Meduzu) stvarajući tako referentni okvir čitanja svim ukoričenim tekstovima. Glasnost obilježava pjesme koje tematiziraju izrazito traumatične događaje i sudbine, npr.: Sklonište za žene, Ana Magaš useljava u zvijezdu nakon ubojstva muža zlostavljača u samoobrani ili Aileen Wuornos rekonstruira probijanje zvučnog zida pucnjevima.

Znanje i poezija

Lovostaj je tezična zbirka, dobro vođena, koncentrirano pisana i metodično izvedena. Njezina autorica navodi obilje primjera i podiže glas protiv zapostavljanja i zlostavljanja žena, štoviše upućuje na silne potencijale ženske imaginacije i inteligencije. Poetski je diskurz u funkciji te tezičnosti. Idejni se potencijal skrutnjava u stihovima koji nude stavove i maksime koji su – ovisno o kontekstu – intonirani borbeno, ironično ili sarkastično, npr:

– tisućljeća od tebe oblikuju barbiku

– sve žene u ulici gorjet će kao mačke

– ravnodušnost /je/ prvi stupanj umiranja

– Žena je pravac, beskonačnost koja prolazi kroz dvije točke

– Trebala sam znati da je urednost,  ne
ljubav/ ispravan način komunikacije sa svijetom  itd.

Većinu pitanja, teza i ideja koje zbirka nastoji pokrenuti i razviti sažima Još jedna pjesma s dvije nepoznanice. U tom gotovo posve referencijalnom tekstu naglašava se da je prostor koji žene trebaju osvojiti prostor znanja i poezije. Navodim pjesmu u cijelosti: 

Prvo su žene isparavale

u laboratorijske mišice

i knjiške moljčice

kroz muške ruke,

a onda je

Jefimija zagrizla

lakomisleno

poput Eve

pjesmu,

Marie

epruvetu

Ekvivalentno je:

Želim umrijeti od poezije

ili spoznaje

Neka bude radioaktivna

i neka se prenosi kćerima

s koljena na koljeno

kao rana

prvog pada

Za vrijeme čitanja zbirke Lovostaj iskrsavaju stara pitanja o odnosu angažmana i umjetničkog stvaranja: Mogu li imaginacija i aktivizam zajedno? I, ako mogu, dokle? Kakva je narav idejno funkcionalizirane pjesme? Nije li književnost jedini mogući angažman za pisca (kako je tvrdio A. Robbe-Grillet)? I sl.

Između naslova i fragmenta

Prije spomenuta „glasnost“ osobito karakterizira naslove pjesama Monike Herceg. Oni su obično cjelovite rečenice koje angažirano posreduju informaciju koja će u tekstu biti poetizirana. Oni doslovno upozoravaju na događaj ili sudbinu i privlače pažnju svojom ekspresivnošću. Poneki među njima izgledaju kao da su izravno preuzeti iz crnih kronika recentnih novinskih izdanja, npr:  Princeza je u jednoj od mogućih stvarnosti evoluirala u žrtvu obiteljskog nasilja, Mary Jane Kelly i Ana (17, Osijek, ostavljena da iskrvari) promišljaju oštricu, 2016. Višnja Ljubičić izvještava kako je u zadnjih deset godina u Hrvatskoj ubijeno gotovo tri stotine žena. Takvi naslovi imaju apelativnu funkciju, zadaća im je privući čitatelja i senzibilizirati ga za temu. U njima se navode podaci i zauzimaju stavovi. U njima se čak pojavljuju i citati. Pjesnikinja je uz ostalo proučavala etnografsku studiju Nade Sremec Nismo mi krive. Kako živi narod iz 1940. godine. Govoreći o životu žene na selu, Sremec je o pitanju abortusa zapisala alarmantne rečenice: “Umiru žene na selu bez računa i kontrole kao u Africi! Pa zašto to radite? - Kad moramo, novaca nemamo da idemo doktorima, a mnogi i neće, kažu zakon im brani, al nas nužda i priko zakona goni“. Monika Herceg taj ulomak sažima i pretvara u naslov pjesme: „1940. Nada Sremec piše da žene po selima umiru od abortusa nekontrolirano kao u Africi“. Ne treba posebno argumentirati da je redaktura citata publicistička, a ne pjesnička.

Poezija i angažman u Lovostaju obično se susreću u stihovima ispod naslova, i to na onim mjestima na kojima sama pjesnička forma kreira plurisemantičan prostor u kojemu se moguće kretati u različitim smjerovima. Ako zbirku, pa i pojedinačni tekst, obilježava idejnost, neuhvatljiva se lirska misao nastanila u fragmentima – iznenađujućim sintagmama, slikama ili diskurzivnim oblicima pojedinih poetskih rečenica. Ta je misao kao dribling na malom prostoru – oduševljava, a krajnja joj je svrha posve neizvjesna. Takva su mi mjesta najizazovnija.