Zagrebačka tišina

Kažu da nerođena djeca čuju vanjske zvukove dok su još u majčinoj utrobi, čime se objašnjava to da se novorođenčad okreće za majčinim glasom. Ako je tako, onda je jedan od prvih zvukova koje sam čuo, prije rođenja, zagrebački tramvaj. Taj je zvuk složen od fijuka ubrzavanja, kloparanja kotača po tračnicama, škripanja kočnica na stanicama, šištanja vrata koja se otvaraju i, iznad svega, cviljenja u zavoju, kada tramvaj podsjeća na pretpotopnu neman što očajnički zavija u nekoj maglovitoj jurskoj močvari. I zato mi je bilo beskrajno čudno prolaziti središtem Zagreba bez tog sveprisutnog zvuka – bilo, jer život se vraća, a s njim u nepovrat odlazi zagrebačka tišina.

Osjećaj svakog mjesta spoj je svih dojmova iz svih naših osjetila, pa ako nešto bitno nedostaje, a tramvaj je srž donjogradskih zvukova, osjećamo se destabilizirano. A. B. Šimić u pjesmi Bolesnici opisuje iskustvo onodobnog liječenja plućnih bolesnika, što je i sam bio, a to se iskustvo sastoji, očekivano, od bjeline, praznine i tišine. Sanatorij naziva „bolnicom bez šuma i grada“ i vrlo se bio ozlovoljio kad je prevoditeljica na francuski taj stih prevela kao „un hopital sans forêts et sans une ville“, kao da nije riječ o šumu, nego o šumi. Šimiću je bilo samorazumljivo „da bolesnik, koji žudi za jednom tihom bolnicom, ima viziju bolnice bez šuma, tj. bez šumora gradskog“ i nije se mogao načuditi odakle se stvorila šuma u prijevodu.

Zagrebački Trg bana Jelačića pust i prazan, a bogat tišinom / Snimio Tomislav Miletić / PIXSELL

Nema ništa prirodnije za grad od šuma. Već spomenutim tramvajima pridružuje se automobilski promet, glazba iz kafića, zvučni signali za slijepe, avioni i helikopteri koji nadlijeću, trube i sirene, dizalice i kamioni, lupanje kontejnera i crkvena zvonjava, popravljanje cesta i škripa kočnica; a tu je žamor, povici i zvižduci, i svi ti ljudi koji kašlju, pjevaju, rolaju se, pale upaljače, telefoniraju, pljuju, lupaju vratima, vježbaju sviranje, psuju, trče, zvone na biciklu i rade buku na milijun načina, od toga da puštaju vodu, do toga da lupaju poklopcima kanti za smeće. I odjednom se zbog potresa i epidemije nađemo bez gotovo svega toga. Kao u Nerudinoj Odi tišini u kojoj se nitko ne miče i ne govori, u egzotičnom trenutku bez žurbe i bez strojeva, u iznenadnoj stranosti. Divovska tišina, kaže Neruda, omest će našu tugu u kojoj nikad ne razumijemo sebe, i u kojoj sami sebe stalno strašimo smrću.

Zatekao sam se u podne 1. svibnja na praznom Trgu bana Jelačića. Čuo se lepet krila golubova, netko je pred Gradskom kavanom udarao batom po dasci, i to je odjekivalo. Osjećaj je bio kao da sam na selu, a ne u gradu, gdje se čuje cvrkut ptica, dok susjed remeti tišinu tako da nešto popravlja u šupi. Prvi sam put na ulici čuo žabe kako krekeću u Botaničkom vrtu, dok tramvajske tračnice zarastaju u korov – doista na njima nastaje prava mala šuma. Grad je svukao svoj ogrtač buke i nakratko se ukazao u svojoj nikad viđenoj golotinji, odnosno, nikad se ona nije čula. Pisac i psihoterapeut Paul Goodman u svojoj je knjizi Govorenje i jezik iz 1972. nabrojao devet vrsta tišine: tihu tišinu sna i apatije; trezvenu tišinu; plodnu tišinu usredotočenosti, hranu duše, iz kojega nastaju nove misli; živu tišinu budne percepcije koja je spremna progovoriti u tili čas; tišinu u glazbi; tišinu dok slušamo drugog i pomažemo mu da postigne jasnoću; bučnu tišinu ozlojeđenosti i samookrivljavanja; tišinu zbunjenosti; tišinu u kojoj smo u mirnom suglasju s drugim ljudima ili u zajedništvu s Kozmosom.

Možemo tako nastaviti unedogled. Tišina kamena drukčija je od tišine lista, a tišina grane razlikuje se od tišine mrava. Od njih je veća tišina Zagreba, a najveća je, dakako, divovska tišina Boga. Jer šutnja je odraz onoga koji je zašutio, a tišinu bezglasno podupire ono što ne čujemo. Tišina je uvjet umjetnosti, kako to kaže Susan Sontag. Umjetnost je, ispravno tvrdi, suvremeni nadomjestak vjere i mistike jer predstavlja „žudnju za oblakom nepoznatog onkraj znanja i za tišinom onkraj govora“, zbog čega umjetnik ne može zadobiti pravo na govor ako ga prije toga nije stekao duhovnim pripremama i razmatranjima u tišini. Umjetnika, kao i svetaca, ima malo jer je tišinu teško izdržati, jer je ona, kako kaže kardinal Robert Sarah u knjizi Daleko od Boga, „težak obračun sa samim sobom i onim što je na dnu naše duše“.

Tišina je doista božansko područje. Biblija kaže da je Bog poplavio Zemlju zbog pokvarenosti, izopačenja i nasilja ljudi. Ali u babilonskoj priči o Potopu, katastrofu je skrivilo to što su se ljudi toliko namnožili da su svojom galamom smetali bogove. Enlil ih je slušao dok mu nisu dozlogrdjeli pa se požalio velikim bogovima, da mu je buka čovječanstva dosadila i da zbog nje ne može spavati. Kao što pred Boga ne može doći grijeh, tako ne smije ni buka. Kada se u Ilijadi Nestor moli Zeusu, da uspije pomirbena misija upućena Ahileju, on traži da za vrijeme molitve „šutnja nek bude“. „Šuti i hodi samo“, kaže Atena Odiseju, da ne ostane bez njezine pratnje na putu kući. Kada je prorok Ilija čekao prolazak Gospodina na brdu Sinaj, prvo je začuo velik i snažan vjetar, koji otkida bregove i lomi stijene, ali Bog nije bio u vjetru; nakon vjetra bio je potres, ali Bog nije bio u potresu; nakon potresa pojavila se vatra, ali Bog nije bio u vatri. Nakon vatre nastupila je tišina – i u njoj je bio Bog. „U cijelom svemiru ništa nije nalik Bogu kao tišina“, rekao je srednjovjekovni mistik Meister Eckhart. Ma kako zamišljali Pakao, nema sumnje da unutra vlada nesnošljiva, surova i mučiteljska buka.