Tri proljetne Vesne

U mojem intimnom imeniku morala se pojaviti i Vesna. Dok sam bila mlada, bilo je to često ime. Danas ne znam ni jednu curicu da se tako zove. Sve se moje Vesne vuku iz prošlosti. Osim davnih školarki (Vesna Nöthig, Vesna Slivar i nekoliko rođakinja), bilo je još znanih i neznanih koje su mi obilježile život. Ove tri proljetne o kojima pišem već su se ugasile. Srećom, ima još i onih neugaslih.

Listovi u trolistu ove božice vrlo se razlikuju. Prvi je Vesna Parun (Zlarin, 10. travnja 1922, Stubičke Toplice, 25. listopada 2010), nekoć na stanu u zagrebačkom Studentskom gradu, Badelova 15 (danas Vile Velebita). Ne znam kako je došlo do toga da s njom za Kanu, kršćansku obiteljsku reviju, radim 1970-ih velik intervju. Bio je to vrlo čudan razgovor, pa ga se i sjećam po toj neobičnosti. K Vesni Parun došla sam autom. Govorila je vrlo malo, no odjednom se sjetila da treba ići na Željezničku koloniju (više ne znam ni kamo ni komu), pa sam konce razgovora hvatala u vožnji i u hodu. Onda je naglo trebala ići u Čučerje. Ta se cikcak-linija razvukla toliko da mi se na kraju dogodilo nešto što mi se nije nikad prije. Izgubila sam se. Noću, u nepoznatim podsljemenskim predjelima, činilo mi se da se stalno vrtim u krugu, a tjeskoba i strah samo su rasli. Naravno, navigacije u autu tada nije bilo, nije bilo ni mobitela da koga nazovem. Bila sam prepuštena sama sebi i vrlo sretna kad sam Dubravu ugledala kao spas. Bilo je već gluho doba noći kad sam konačno stigla kući. No osjećaj koji je pratio moj razgovor s Vesnom Parun pamtim kao nešto što nije bilo ugodno. Ipak, imam opipljiv dokaz da sve to nisam sanjala. Ostala mi je njezina Sveta Terezija, slika pastelama, nastala u vrijeme njezina mističnog nagnuća toj svetici, a u meni je odmah pobudila dragost. Tako se zvala i moja baka, pa tu šarenu sliku volim dvostruko. I danas me blago gleda sa zida moje radne sobe kraj kuhinje.

Vesna Parun, Sveta Terezija, slika pastelama,
nastala u vrijeme njezina mističnog nagnuća
toj svetici

I drugi je list iz toga trolista jedna pjesnikinja, Vesna Krmpotić (Dubrovnik, 17. lipnja 1932–Beograd, 21. kolovoza 2018, dan koji me u sjećanju uvijek vrati na 1968. i ulazak sovjetskih trupa u ČSSR). S njom nisam vodila nikakve intervjue, ali sam na njezinu molbu uz akademika Mislava Ježića predstavljala zagrebačko izdanje njezinih 1000 lopoča (1994, prvotno bijahu lotosi, no bilo je to vrijeme jezične kemijske čistionice, kojoj nikada nisam pripadala, premda me neki bez ikakva temelja u nju trpaju). S Vesnom Krmpotić susrela sam se jednom u njezinu nekadašnjem stanu u Amruševoj 7 i od toga susreta ostale smo u kakvoj-takvoj vezi. Jer izbio je rat, pa sam kadšto preko nekih bosanskih gradova (npr. Prijedora) uspijevala doprijeti do nje u Beogradu, no kako me s njom nije povezivala Indija (te su njezine veze bile neraskidive), nekako sam ispala iz njezina rastera (i prije nego što sam toga postala svjesna). Ipak, o njezinu 80. rođendanu počastila sam je jednom poslanicom, koja lijepo pokazuje kakav je bio naš ovlašni odnos. No i takav, mene je obilježio. Po nekim zajedničkim lokalitetima (Zamalek, Kairo) i sama sam hodila, njezino Brdo iznad oblaka više puta mi je dozvalo u sjećanje i vlastite boravke u Kairu i ljude koji su bili dio te cjeline. U to njezino brdo bila sam utkana dugo, uostalom kao i mnogi drugi.

Treća Vesna u tom trolistu ide u red intimnijih; vrlo draga kolegica, a mojem mužu i daljnja rođakinja (zvala ga je rodijak). Bila je to Vesna Brabec Arsovski, rođena 28. ožujka 1944, a umrla 22. siječnja 2020. Za njom još osjećam britki žal dok prolazim pokraj Hrvatskoga novinarskog društva, gdje je Vesna dugo radila, zapravo na sve strane ispomagala. No sad ne izlazim iz kuće, pa ne znam ni kakva je zgrada HND-a nakon potresa. Sjećat ću se naših opuštenih kava u Pressu, uvijek ugodnih razgovora (to su oni za koje čovjek ne bi htio da ikada završe, premda im sadržaj ne može prepričati). Bila je to više radost zajedničkoga bivanja. Ti su me razgovori sjetili studija i onih predavanja na kojima nisam zapisala ni riječi, a koja pamtim mnogo življe od onih na kojima sam nastojala uhvatiti svaku riječ. Takva su bila ona lijepo izgovorena predavanja prof. Frangeša, na koja sam odlazila i kad nisu bila za moju godinu. Od njih mi je ostalo ono što mi je ostalo i od svih pročitanih knjiga – dojam, razliven ugođaj, bez detalja, drugima neprenosiv. Tako i nakon ove Vesne, prirodno fine, tanke kao da će se svaki čas slomiti, ostaje splet duhovitosti, smijeha, britkih kritika, sjećanja na zajedničke znance, ostaje neka lagodna elegancija i u njezinu govoru, i u hodu, i u pokretima, i u načinu na koji je pušila (a pušila je puno, previše). Uživala sam u tim susretima s njom jer je bila nenametljiv i iskren sugovornik, kakve u sveopćoj eri populizma, primitivizma i neukosti nalazim sve rjeđe. Znam, jednog ću dana i kraj Pressa prolaziti bez misli i osjećaja, prazna, kao što u ovom gradu prolazim kraj tolikih zgrada odakle mi nekad bolji život sjao (Gimnazija na Rooseveltovu trgu jedna je od njih). Svakojake nedaće i razaranja nakon Vesnine smrti skratile su ono sjetno doba tugovanja, koje se danas čini kao nedostižan luksuz i sve je kraće.

Još smo u proljeću, tom uvodu u ljeto, u pramaljeću ili protuletju. Pjesniku Slavku Mihaliću proljeće je bilo pitko, no meni nije, najviše zbog naglih vrućina bez prijelaza, a ove godine (pandemija, potres) još mi je oporije. Ipak, nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, priroda tjera svoje, uz plot svojim mirisom nijemo zazvoni drobni đurđic, skroman, tih i fin, lipe cvatu prerano, a slovenska riječ za proljeće, pomlad, jasno govori što je proljeću činiti: pomladiti prirodu. To će i učiniti, mario pohlepni čovjek za njezine očajničke pozive upomoć ili ne.