Svijet u glavi, glava u svijetu

Roman Bjeguni (izvorno Bieguni, 2007) Olge Tokarczuk, u prijevodu s poljskog Mladena Martića, drugi je roman autorice kojoj je prošle godine uručena Nobelova nagrada za književnost za 2018. u izdanju zaprešićke Frakture, nakon velebnoga romana Knjige Jakubove u prijevodu istoga, vrhunskoga prevoditelja, koji prevodi kao da piše spisateljskim tkanjem, autoričinim duhom i dušom.

I dok se čitatelji ovoga od 116 poglavlja sastavljena romana, koja se mogu čitati i kao samostalne prozne cjeline ugodnih i isprepletenih kronotopskih skokova, možda pitaju zašto se prevoditelj nije odlučio za imenicu Bjegunci, razlog se pronalazi u poljskoj riječi biegun, u značenju pol (u zemljopisu) i svjetonazor, ali i asocira na ruske pravoslavne begune, starovjerce koji odbacuju svećenstvo i sve veze s društvom moći i vladavine, spas od Sotone tražeći u stalnom bijegu. S obzirom na (autoričino) vegetarijanstvo, čini mi se da je moguća i poveznica s bengalskim jelom begun bhaja, s patlidžanima, „jabukama luđaka“ iz 17. stoljeća.

Predsjednica žirija Man Booker Lisa Appignanesi postupak nagrađene autorice Bjeguna uspoređuje s „neprestanim istraživanjem izravne čovjekove okoline u kojoj samo plastika uspijeva izbjeći smrtnost“.

Malo drukčije, mislim da su Bjeguni roman spisateljičine vedrine i inteligencije koja omogućuje slobodu stvaranja i putovanja bez straha, altruističnu okrenutost prema čovjeku. Poigravajući se vlastitom strukom, psihologijom, često je ironizirajući, otkriva sebe od prvoga poglavlja, Jesam, od malene djevojčice koja duhovito kaže: „U jednom trenu otkrivam istinu: više se ne da ništa učiniti – jesam“, do sebe kao zrele osobe, kad u završnome Itinerariumu nabraja muzeje i bljeskove svojih putovanja: Beč, Dresden, Berlin, Leiden, Amsterdam, Riga, Sankt Peterburg, Philadelphia.

Pripovjedna strategija, nerijetko obrubljena kodovima pjesme u prozi ili lirskoga zapisa, reportaže, novinskoga ili istraživačkoga teksta, vrti se zapravo oko dviju osi, Svijeta u glavi i Glave u svijetu, kako su i naslovljena dva poglavlja. Te bismo osi mogli povezati i s nekoliko naratorskih sidrišta: s panoptikumom, s točkom i s presjekom kao spoznajnom metodom, koje u višeslojnim obratima opisuje: „Dok prolazim kroz te gradove, već znam da ću se u jednom od njih trebati zadržati na duže, možda čak i naseliti. [...] uvijek mi se čini da je svaki od njih predaleko ili preblizu. Stoga, izgleda, ipak postoji neka stalna točka oko koje vrtim svoje krugove.“ Ili: „svaki sloj samo ugrubo podsjeća na sljedeći ili prethodni; obično je varijacija, modificirana inačica, svaki pridonosi poretku cjeline“.

Točke su ili slojevi ove dokumentarno-fikcijske proze i Vis i Komiža, u koje autorica smješta epizode o Kunickom, Poljaku kojemu su tamo nestali žena i dijete, iskustveno snažno uprizorujući hrvatsku morsku kulisu, marinkovićevske inzularne kantune.

Prev. s poljskog Mladen Martić,
izd. Fraktura, Zaprešić, travanj 2020.

Olga Tokarczuk majstorica je pripovijedanja i spisateljske lakoće postojanja, bez obzira na to ulazi li se u zasjenjene prostore ljudske intime ili u velike prostore, šulja li sa svojim pripovjedačima u 16. stoljeće, u Kopernikovu knjigu De revolutionibus orbium coelestium, u Vezalov De humani corporis fabrica, u okultne kabinete čuda, sultanove palače ili u zračne luke, zrakoplove i kolodvorske čekaonice. Velemajstorica je oslikavanja ljudi, patnja, skrivenih pogleda i sudbina, mentaliteta, karaktera, situacija.

Objavljena prije trinaest godina, ova veličanstveno prpošna romaneskna konkretizacija „putne psihologije“ nije mogla ni pretpostaviti da će nas 2020, kad je u Hrvatskoj, u travnju, tiskana, nakon mahnitosti svenaraštajnih putovanja, uhvatiti zastoj svijeta, vrtnje globusa, prekid putovanja, zatvaranje granica zbog koronavirusa. Ipak, u poglavlju Završni vozni red autorica je proročki zapisala: „Ciljem ovoga hodočašća bio je drugi hodočasnik; danas, napokon – uronjen u pleksiglas“.

Labirint svijeta na 380 stranica, dobitnik i poljske književne nagrade Nike 2008, smjena moderne, postmoderne, realizma i bajkovitosti, stvarnosti i snova, tijeka svijesti i savjesti, unutarnjih monologa i bahtinovskih meandara združeni su u memoarskom, esejističkom, dnevničkom, autobiografskom i pustolovnom, psihološkom romanu poput tkalačkoga stana autoričina pradjeda tkalca iz drugoga poglavlja, koji je bijelio platno, tkao ga i prostirao po padini, kao autorica, „izlažući ga vrućim zrakama sunca“. Prepletanje osnove i potke mijenja se u pletenje iglama na putovanjima. U ovom trenutku, u svijetu se i u nas događa povratak na tkalački, sjedilački način života, na čitanje Nomada ljepote sjajnog Aleksandra Flakera (rođena u Poljskoj).

Ovo je peta knjiga poljske autorice koju sam pročitala u izvrsnim hrvatskim prijevodima Pere Mioča (Pravijek i ostala vremena i Dom danji dan noćni, NZ Matice hrvatske) i Đurđice Čilić Škeljo (Ormar, Naklada MD). Sve su proze iznimne, a Knjige Jakubove, o prelaženju granica i svjetova, moćne i odostražno paginirane unaprijed približene našemu svijetu. Bjeguni, pak, osvajaju šarmom, ljudskošću, prijateljskom bistrinom uma bez granica s nizom osoba koje ostaju u sjećanju: od Anuške s tajnom do Karen koja razgovara o Odiseju i Plotinu, od Norvežanina iz Bergena do neimenovana našega Senka Karuze s Visa. Čitati i čitajući putovati bez straha!