Što znači pravi identitet?

Kriza pred koju je svijet stavila pojava novog koronavirusa obilježena je i propitivanjima nekih temeljnih ljudskih pitanja. Jedno je od njih i pitanje identiteta, pa će se i ovaj mali pregled knjiga koje preporučujemo za čitanje usredotočiti na način na koji su u tim romanima obrađeni ti problemi.

U Misterioznom Herniju Picku Davida Foenkinosa (Vuković i Runjić) problem je identiteta pokretač radnje. Traga se naime za autorom jednog romana. Sve počiva na šašavoj ideji o knjižnici koja sadržava samo djela koja nitko nije želio objaviti. U takvoj knjižnici u Francuskoj mlada ambiciozna urednica Delphine sasvim slučajno pronalazi ni manje ni više nego pravo remek-djelo. Roman pod naslovom Posljedni sati jedne ljubavi napisao je Henri Pick, ali kada Delphine pokuša doći do njega, nastanu problemi. Sada već pokojni Pick bio je pizza-majstor u malom mjestu Croise, a prema tvrdnji njegove udovice nikada nije ni čitao, a kamoli pisao. Pa kako je – i kada – napisao tako sjajan roman? Tom se zagonetkom „lova na autora“ bavi čitavo djelo na vrlo duhovit i pitak način, da bi završilo neobičnim „dvostrukim obratom“, koji otkriva tko je zapravo autor rukopisa.

Nametnuti identitet

U Misterioznom Herniju Picku žanrovski se susreću elementi detektivskog i ljubavnog romana s pitanjima kojima se danas bavi književna teorija, poput odnosa stvarnosti i fikcije te važnosti identiteta pisca za tumačenje književnosti. Delphine će tako u jednom trenutku konstatirati da „svi govore o toj knjizi, pri čemu tekst nema ni najmanju važnost“. Tako se na šarmantan i zabavan način progovara i o bitnim problemima kako suvremenog shvaćanja književnosti tako i nakladništva te uloge izvantekstualnih elemenata u recepciji djela. Pri tome se u Henriju Picku ne navodi sam tekst romana koji je oduševio Delphine, čime se naglašava svojevrsna vrijednosna inverzija odnosa teksta i njegova autora. Ako je naime priča o autoru dovoljno „sočna“, književna vrijednost teksta prestaje biti važna. A što to znači za identitet same književnosti, roman o potrazi za piscem pizzamanom ne odgovara, nego potiče na razmišljanje.

Izd. Hena Com, Zagreb, 2020.

Izgradnjom vlastitog identiteta bavi se velikim dijelom roman Olje Knežević Katarina, Mala i Velika (VBZ). Zamišljeno kao fikcionalni memoari glavne junakinje Katarine, koje piše u Londonu kao niz sjećanja, djelo opisuje djetinjstvo i mladost Katarine sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Podgorici te pripovijeda o borbi Katarine Male da uspostavi svoj identitet u teškim okolnostima. Nakon što kao djevojčica ostane bez majke, ona živi s bakom, obožavanom Babom, i prijateljuje sa sestričnom Milicom. No u njihove se lijepe snove, kao i u Katarininu veliku ljubav s bivšim nogometašem Sinišom, umiješa najprije heroin, a onda i rat koji se nadvija nad prostore bivše Jugoslavije.

Dva dijela romana nazvana su Katarina Mala i Katarina Velika, te prizivaju niz metaforičkih značenja, ali i neobičnu inverziju moći. Dok je naime Katarina mala, nastoji postati velika, te u tom nastojanju i jest velika. Iako je dijete, njezina ju borba za mjesto pod suncem čini velikom i ona osjeća da na neki način ima moć. Kada pak Katarina po godinama postane velika, ono što je gradila kao mala uvelike gubi. Odrasla se junakinja u Londonu potpuno posvećuje djeci i mužu te tako zanemaruje sebe, uvelike gubi identitet, ali i moć; predala ju je obitelji koja to ne cijeni. Velika Katarina postaje tako zapravo mala, a krajnji se obrat dogodi kad se vrati u rodni grad Babi na pogreb.

Stalna igra značenja „mala“ i „velika“ osnova je na kojoj se gradi roman o sazrijevanju žene. Uvjerljiv i dobro napisan, tekst uvelike pripada tzv. stvarnosnoj prozi u opisu „duha predratnog vremena“, koje bitno obilježava kako život glavne junakinje tako i drugih likova, te uvodi pitanje o mogućnosti ostvarenja vlastitog identiteta u nemogućim povijesnim prilikama.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2019.

Da nisu samo povijesne prilike te koje priječe osobno ostvarenje, nego su stvari znatno složenije, tvrdi roman Kamela Daouda Zabor ili psalmi (Fraktura). U malom alžirskom gradu Ismaila svi smatraju izopćenikom, no taj mu je identitet u potpunosti nametnut izvana. Majka mu je umrla pri porodu, a otac se sina na neki način odrekao ostavivši ga na brizi teti usidjelici. Ako se tomu doda i Ismailova tjelesna nakaznost te njegov „kozji glas“, jasno je da ga okolina osuđuje i ismijava na temelju nečega što s njim kao osobom nema veze. Ipak, to određuje njegov život sve do trenutka kada otkriva moć pisanja. „Pisanje je jedina djelotvorna smicalica protiv smrti“, kaže on na početku romana, kada shvaća da njegovo pisanje navodno ima osobitu moć. Ako na papiru ispripovjedi priču o životu umirućeg, to će odgoditi smrt. Magijski odnos između jezika i svijeta uvjetovat će stvaranje novog identiteta glavnog lika i pripovjedača. On više neće biti Ismail, nego se naziva Zabor, a njegova je uloga da pisanjem uvodi red u svijet u kojem živi. Tako jezik i književnost postaju za Zabora jedino mjesto na kojem on doista može ostvariti sebe; oni su mjesto oslobođenja. Do zapleta dolazi kada Zaborova polubraća šalju po njega, jer je im je otac na samrti.

Odnos književnosti i svijeta  

Zabor ili psalmi drugi su roman Kamela Daouda, čiji se prvijenac, Mersault: protuistraga bavi obrtanjem problematike Camusova Stranca. Zabor je posve drukčije djelo, no i ono se bavi jednim od osnovnih pitanja poetike postmodernizma, odnosom jezika/književnosti i svijeta. Dok mu svijet nameće jedan identitet, Zabor pisanjem gradi posve drukčiji. Sam naslov romana uključuje i psalme, odnosno molitve u stihu, što ukazuje na duboku poetičnost djela. Složena metaforičnost romana počiva s jedne strane na diskursu koji je blizak poeziji, a s druge na intertekstualnim vezama s tradicijom.

Izd. Vuković & Runjić, Zagreb, 2018.

U pokušaju interpretacije, Zabor se treba sagledati u odnosu prema Bibliji i Kuranu, ali i istočnjačkoj književnosti, u prvom redu prema Tisuću i jednoj noći. Sve to stvara roman koji se može shvatiti i na doslovnoj razini, ali i kao alegorija, u kojoj se jezik, književnost i svijet isprepleću u nerazmrsive odnose. Kao i u dvostrukom identitetu Ismaila/Zabora, tako i svijet ne postoji odista sve dok se ne prikaže u jeziku, u književnosti. Pisanje tako postaje uvjet postojanja, ali u prvom je redu uvjet uvođenja smisla u svijet i ljudski život.

Što uopće znači „pravi identitet“? Tim se pitanjem bavi roman južnokorejske autorice Kyung-Sook Shin Molim te, pazi na mamu (Hena Com). Glavni lik djela, Park So-nyo, svi članovi njezine obitelji vide i shvaćaju naprosto kao mamu. Kada se ostarjela Park So-nyo izgubi u gužvi seoulske podzemne željeznice i nestane, njezine dvije kćeri, sin i muž počinju opsežnu potragu. No njihovo se traganje u prvom redu odvija u sjećanju. Roman je naime konstruiran kao niz flešbeka članova obitelji, koji se prisjećaju svog odnosa s mamom.

Tek tada oni shvaćaju da su, kao prvo, mamu shvaćali „zdravo za gotovo“, a kao drugo, da je nisu u potpunosti poznavali, niti su se potrudili upoznati je. Tako roman na nizu tradicionalnih suprotnosti – selo/grad, tradicija/sloboda, nepismenost/obrazovanje – tvori pitki tekst o teškom životu Park So-nyo, koja je svoju svrhu i ispunjenje našla u djeci koju je podizala. No identitet osobe ne iscrpljuje se u ulozi majke; osoba je uvijek više od toga. Tako ovaj roman, iako sentimentalan, u naizgled jednostavnu pripovijedanju postavlja važno pitanje o odnosu uloge koje osoba igra u društvu i njezine prave biti.

Sva djela o kojima je bila riječ veoma su dobra književna ostvarenja, i bila bi šteta ne pročitati ih.