Šalat i svemir

Jedan od agilnijih žitelja Republike Stiha bez sumnje je Davor Šalat (1968). Objavio je pet pjesničkih zbirki (Unutarnji dodir, Sanjarije krhkog sunca, Košulja tišine, Uspavanka pod pepelom i Tumačenje zime), pet knjiga eseja i kritika posvećenih poeziji, priredio je izbore iz opusa Ž. Sabola, G. Sušca, A. Stamaća, Z. Goloba, B. Bošnjaka, D. Škurle i E. Fišera, prevodio je poeziju sa španjolskog jezika te sastavio nekoliko panorama suvremenoga hrvatskog pjesništva. Uz to sudjelovao je na brojnim pjesničkim festivalima od Zagreba do Maroka, Indije i Meksika.

Povod ovome tekstu šesta je Šalatova zbirka Zvijezde, davna lica spašenih, koju je 2019. tiskala Fraktura. Šalat je u nju uvrstio 59 pjesama raspoređenih u sedam ciklusa: Svjetlost prostire stol, Snijeg razmazuje nebo po prozorima, Tvoje riječi stvaraju snijeg, Titanik je potonuo u svemir, Rasprava sa šutnjom, Predigra potopa i Jutro skida mrenu. Kritika je već istaknula da je Šalat tom knjigom „demonstrirao zanatsku pribranost utemeljenu na razvidno bogatom čitateljskom iskustvu“ (Nagulov), da je uspješno oblikovao cjelinu koju karakterizira panteistička i animistička optika, k tome da je cjelina uvjerljivija od pojedinačnih pjesama (Kreho), da je u pitanju intimistička i duhovna lirika u kojoj se među ostalim događa „magijsko upriličenje sljubljenosti lirskog junaka s lirskim Ti“ (Lemac).

Pohvala svjetlosti

Zbirka Zvijezde, davna lica spašenih razrađuje ograničen broj motiva. Najčešći i najvažniji su: svjetlost i noć, sunce i mjesec, snijeg i tama, pijesak i more, govor i šutnja, svemir i pojedinac. Uloge i značenja tih motiva mijenjaju se od početka prema kraju knjige. Početni ciklusi uprizoruju intimistički govor, pjesme su često oblikovane kao dijaloške replike koje lirski subjekt adresira svojoj sugovornici (sugovorniku). U njima dominiraju motivi svjetlosti, sunca i snijega, a može im se pripisati uobičajena pozitivna simbolika. Šalatov je subjekt uporan, poput kakva djeteta neprestano govori o istome, čudi se i pokušava pokazati da se iza svake uočene nijanse otvaraju ponori mogućih značenja. Primjerice, tematizirajući svjetlost, on zapravo ispisuje svojevrsnu pohvalu toj pojavi koju fizičari opisuju kao elektromagnetsko zračenje vidljivo ljudskom oku. Šalatovu subjektu svjetlost prostire stol, obnažuje sve što postoji, potiče pretvorbu vina u „modru nebesku krv“, njegova sugovornica ima ruke od svjetlosti, „svjetlosne prste“, njegove i njezine oči „izmjenjuju svjetlost“, on može vidjeti njezinu „obojenu svjetlost“ itd. Slično postupa i s ostalim motivima.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2019.

Kako se ide prema kraju knjige, tekstovi postaju refleksivniji, u prvi plan izbijaju zabrinutost nad svijetom i iskustvo negativiteta, množe se kompleksne paradoksalne slike. Ključni mitemi završnih ciklusa su Titanik, potop, požar, šutnja i sl. Kako poetska misao postaje dramatičnija, tako stihove sve više preplavljuju paradoksalni izričaji i slike (rasprava sa šutnjom, putnik bez tijela, rječnik nemuštog jezika). Iako je govor Šalatova subjekta izrazito figurativan, on posjeduje nešto od apodiktičnosti komentara. Njegove su stihovne rečenice nerijetko oblikovane u formi tvrdnje, gotovo sentencije za čijom semantikom vrijedi tragati. Potkraj zbirke sve češće se pojavljuju pjesme u prozi, što samo pojačava spomenuti komentatorski potencijal te poezije. Šalatov si subjekt na koncu prisvaja ulogu savjetodavca, što je gotovo očekivan diskurzivni događaj, jer je i prije toga govorio sa sigurnošću, upotrebljavao sintaktičke oblike i formulacije koje odaju znanje, iskustvo i potrebu da to znanje prenese drugima (npr. pjesma Čaša, tanjur temelji se na savjetima: „Ne cijeni viđeno…“ „Ne vjeruj kamenu kad višekratno mreška more…“, „Ne zagrizi u glib blatniji od svakog straha što te guta“).

Neukrotiva figurativnost

Zbirka se zatvara autoreferencijalnim tekstovima (Skliske formule, Mrvice smisla, Umro je kapetan teksta) u kojima pjesnik promišlja sudbinu jezika, koja je istodobno sudbina svijeta i sudbina onoga koji govori. Šalat prigodno mistificira pjesnika (pisca) kao osobu čiji govor nije jednoznačan niti se dade do kraja razotkriti. On je vlasnik divlje misli u kojoj se krije klica novoga svijeta, on je „zatvoreni lav koji je progutao sunce i mjesec“. Taj tip samokomplimentiranja uobičajena je pjesnička gesta koja svjedoči o vjeri u poeziju, njezinu čaroliju i dosege.

Zbirka Zvijezde, davna lica spašenih pomno je oblikovana cjelina. Moguće ju je čitati kao ambicioznu misaonu strukturu, koja na temeljima kršćanske motivike (pretvorba vina u krv, potop, preispisivanje priče o Adamu i Evi) promišlja sudbinu svijeta. Interpretacija koja bi krenula u tom smjeru vjerojatno bi neslučajnim tretirala i činjenicu da je knjiga podijeljena na sedam ciklusa. Sedam je broj uz koji se veže bogata simbolika – on je savršen broj, u antici je bio znak nebeskog sklada (tada se vjerovalo da postoji sedam planeta), Bog je šest dana stvarao svijet a sedmog se odmarao, sedam je smrtnih grijeha, ali i sedam svjetskih čuda, sedam je nota glazbene ljestvice itd. Biblijskoj maksimi prema kojoj na početku bijaše riječ pjesnik kao da replicira: i na kraju će ostati samo riječ.

Budući da je poetski diskurz Davora Šalata „premetaforičan“ (kako je svojedobno ustvrdio C. Milanja) ili još bolje hiperfigurativan, značenja koja njegova poezija razvija lebdeća su, nestabilna i na bitan način ovisna o čitateljevoj imaginaciji. Neukrotiva figurativnost dopušta pjesniku lakše oblikovanje autonomnoga lirskog svijeta. Na semantičku nerazrješivost i krajnju otvorenost tog svijeta neizravno je upozorio i sam autor kada je ustvrdio: „Riječi su djeca bez roditelja. Nemaju svojeg kruha pa skupljaju naokolo mrvice smisla.“

Oljuđivanje svemira

Tvorački postupak Davora Šalata u ovoj zbirci pobliže ću naznačiti na primjeru pjesme Ljubomorno svjetlo. Ona glasi:

Svemir iskašlje noć.

Mrak navlači narukvice,

mijesi dušu kao tromi mijeh.

Istiskuje slike planetarne
katastrofe

i crvenih cipela koje su

stigle na kraj ceste.

No svjetlo postaje ljubomorno.

Pali sveopću žarulju,

izvlači mrak iz anđela

koji su zalutali u umirovljeni
svemir.

Pjesnik se koncentrira na malen broj motiva, inzistira na njihovoj antitetičnosti i tako dramatizira lirsko prikazivanje. Govori o globalnom stanju. Njegov subjekt hini da posjeduje demijuršku inteligenciju – sposoban je sagledati svijet kao cjelinu, ali i učas ga eufemizirati i prilagoditi vlastitim potrebama. U tekstu se pojavljuju eksplicitni (noć – svjetlo) i implicitni antitetički parovi (svemir – kraj ceste, planetarna katastrofa – crvene cipele) te paradoksalna sintagma koja je proizvod inzistiranja na mišljenju koje niče iz opreke (mrak iz anđela). Kada je pak riječ o karakteru poetskoga svijeta, Šalat se ponajviše oslanja na postupke humanizacije i oživljavanja različitih fenomena, koncepata i pojmova. Čovjekovo funkcioniranje i ponašanje postaje analoška shema, mjera prema kojoj se prikazuje čitav univerzum. Već u naslovu zatječemo svjetlo kojemu se pripisuje osjećaj ljubomore, a u tekstu nas čekaju svemir koji na početku kašlje da bi na kraju bio umirovljen, mrak navlači narukvice, anđeli su zalutali… U podlozi takve imaginacije Šalatova subjekta nalaze se personifikacija (kojom se ljudske osobine, osjećaji i misli pridaju onome što nije ljudsko, često ni živo) te dvije srodne figure: apostrofa (izravno obraćanje kakvu predmetu, konceptu, odsutnom ili nadnaravnom biću kao da je živo i prisutno) i prozopopeja (davanje glasa onome što glasa ne može imati). U toj se prekomjernoj porabi animacijskih postupaka očituje stanovita doza infantilnosti, upravo dječje logike, koja sve pokreće, konkretizira i svodi na mjeru koja joj je dohvativa i opipljiva.

Fraktura ne voli parne stranice?

Treba ponešto kazati i o knjizi kao proizvodu. Kada uzmete u ruke Zvijezde, davna lica spašenih Davora Šalata vjerojatno ćete opaziti dvije stvari. Prvo, svaka je lijeva, parna stranica prazna. Kako se za takvim prijelomom poseže iznimno rijetko, čovjek se pita što se zapravo nastojalo postići. Je li u pitanju nakladnička, urednička ili dizajnerska gesta? Da li se stihovima htjelo dati da dišu punim plućima? Da  li se čitatelja htjelo potaknuti da dopisuje Šalatove pjesme gledajući tu izazovnu bjelinu? Ili je možda ipak u pitanju posve nepoetska dosjetka kojom se knjigu učinilo dvostruko debljom i – skupljom?!

Druga stvar koja me zbunila dizajnersko je rješenje naslovnice (potpisuje ga Petra Milički). Ne vjerujem da sam jedini čitatelj koji je držeći knjigu u rukama bio u nedoumici. Naime, zadnja riječ naslova na koricama glasi spasenih, a u impresumu i knjizi spašenih. Ne vjerujući da je propust učinjen baš u naslovu, neko sam vrijeme pokušavao proniknuti u logiku rješenja. I onda sam shvatio da plava boja korica s pet bijelih točkica očito stilizira nebo osuto zvijezdama, a te su zvijezde nastale djelomičnom dekompozicijom pojedinih slova iz naslova. Tako su plavetnilom naslovnice zaplovile točke koje su se odijelile od slova „i“ i „j“, njih četiri (što ne ometa ispravno čitanje tih znakova), ali otplovila je i kvačica iznad „š“ (što je uzrokovalo zabunu). Ne mogu poreći da u tom minimalističkom dizajnu ima vica, ali kao ljubitelj poezije više volim kada  tipografske i letrističke bravure čini pjesnik a ne netko drugi.