Roboti s ljudskim licem

Godine 1977. David Bowie je na album Heroes, drugi iz čuvene berlinske faze, uvrstio poluinstrumentalnu temu V-2 Schneider. Riječ je o stilizirano nezgrapnoj, prividno neizbrušenoj skladbi u kojoj svi elementi, čak i oni konvencionalni, zvuče procesirano – osobito Bowiejeva prodorna fraza na saksofonu i kratka vokalna dionica koja se zapravo svodi na ponavljanje naslova: V-2 Schneider.

Uz dodatak V-2 (naziv za njemačku balističku raketu iz Drugoga svjetskog rata) taj ugođajni, ali razmjerno melodiozan komad art-rocka izravno je nadahnut Florianom Schneiderom, nedavno preminulim i utjecajnim suosnivačem Kraftwerka, enigmatičnim glazbenikom koji je otišao onako kako je i živio – tiho i pod nejasnim okolnostima. Iako je umro 21. travnja (u dobi od 73 godine), njegova smrt neko je vrijeme držana u tajnosti i javno oglašena tek 6. svibnja, nakon skromna ispraćaja u krugu obitelji. Te okolnosti u potpunom su skladu s davno stvorenom aurom distanciranosti koja je uvijek – na svim razinama – bila zaštitni znak opusa grupe Kraftwerk.

Kraftwerk i Florian Schneider (1947–2020)

Bowie nije bio jedini glazbenik opčinjen njihovim stvaralaštvom, ali je u početku, sedamdesetih, s oduševljenjem odigrao ulogu njihova najvažnijeg promotora. Prije svega zato što nije bila riječ o pop- ili rock-grupi nego o audio-vizualnom „konceptu“, slobodno postavljenu okviru koji je poticao, afirmirao i provodio u život futurističku ideju nove europske pop-glazbe. „Kraftwerk nije bend“, pojasnio je Schneider 1975, u jednom od rijetkih javnih istupa. „To je koncept, Mensch-Maschine, ljudski stroj. Ja sam ja. Ralf je Ralf. Kraftwerk je prenositelj naših ideja.“

Ralf je, dakako, Hütter, Schneiderov kolega kojeg je upoznao potkraj 1960-ih na glazbenoj akademiji Robert Schumann u Düsseldorfu. Obojica su se najprije našla u sastavu Organisation, koji je snimio jedan album, prije nego što su Hütter i Schneider (rođen 7. travnja 1947. u francuskoj okupacijskoj zoni) oformili vlastiti kolektiv, Kraftwerk. Ispočetka su djelovali kao dio krautrock-scene, što je u početku bio pogrdni naziv koji su engleski novinari skovali pokušavajući označiti njemačke izvođače izmještene izvan „standardnih“ pop-okvira. No ta kozmička glazba, koju će ti novinari uskoro proglasiti vrijednom i utjecajnom, zapravo je– kako tvrdi kritičar Roni Sarig u knjizi Tajna povijest rocka – nastala kao „prirodni izdanak kulturne klime u poratnoj Njemačkoj“. Mnogi rani predstavnici krautrocka, primjerice Amon Düül, djelovali su pod utjecajem svjetske psihodelije i underground-rocka, dok su se drugi, ističe Sarig, oblikovali uz pomoć formalnijih utjecaja, na glazbenim akademijama, pod utjecajem rane elektroničke glazbe Karlheinza Stockhausena ili na zasadama minimalizma utjecajne škole Bauhausova dizajna; uistinu, koncept „povezanosti umjetnika s praktičnim životom“ i otvaranje vrata suradnji umjetnika i industrije ugrađen je u osnove ključnih krautrock-skupina s kraja 1960-ih i prve polovice 70-ih.

Općenito, najimpresivnija ostvarenja toga žanra upravo će proizaći iz unakrsnih utjecaja koji su objedinjavali iskustva Warholove Tvornice, free-jazza, funka, američke psihodelije i europske klasike. No dok su ostali kraut-protagonisti, poput Can i Neu!, uistinu funkcionirali kao eksperimentalne zapadnoeuropske rock-formacije otvorene vanjskim utjecajima, Kraftwerk su bili puritanska iznimka koja je, barem u prvim radovima, pažljivo gradila i čuvala njemački i europski identitet. U njihovu slučaju riječ je uistinu o radikalnom otklonu od tradicije, o glazbi s izvorištima u srcu Starog kontinenta, u ugođaju otuđenih industrijskih zona i u svemu onome što je oslobođeno angloameričkih okova i utjecaja. Konvencionalne instrumente koristili su, doduše u avangardnom ključu, i to samo u prvim godinama karijere, na albumima Kraftwerk, Kraftwerk II i Ralf und Florian. Hütter je tada svirao klavijature, gitaru, bas, ksilofon..., dok je Schneider istraživao drukčije mogućnosti flaute i violine.

Kad su 1974. na epohalnom ostvarenju Autobahn opjevali monotoniju vožnje po njemačkim autocestama, napustili improvizaciju i počeli se rješavati „običnih“ glazbala, bilo je jasno da je riječ o kolektivu koji je, istina, djelovao na pop-sceni, ali se ponašao suprotno njezinim pravilima: dajući primarnu ulogu sintesajzerima, disciplinirali su zvuk i učinili ga „hladnijim“, kreirajući ogoljene zvučne krajolike kojih se privlačnost ogledala u repetitivnim melodijskim linijama. Nakon što su u prvom razdoblju karijere djelovali kao rotirajuća skupina suradnika s kreativnom jezgrom Schneider–Hütter u središtu, Kraftwerk tada napokon konsolidiraju postavu kojoj su se priključili „elektronički perkusionisti“ Wolfgang Flür i Karl Bartos.

U razdoblju albuma Radio Activity (1975) dovršena je transformacija Kraftwerka iz krautrock-avanturista u „ljude-robote“ koji stvaraju promišljeno „dehumanizirajuću“ glazbu, slijedeći duhovito pravilo: „mi sviramo strojeve, ali i strojevi sviraju nas“. Strogo uzevši, njihov „industrijski folk“ i „techno-pop“ čista je protuteža estetici rocka: bez karizmatičnog frontmena i gitarističkih rifova, s tehnokratskim vizualnim imidžom i krutim njemačkim vokalnim iskazima (u kombinaciji s engleskim inačicama), Kraftwerk su u drugoj polovici 1970-ih, na blistavim ostvarenjima Trans-Europe Express (pomak prema novom sveeuropskom identitetu) i The Man-Machine (s neodoljivim hit-singlom The Model) te na solidnom Computer World (1981) iscrtali temelje modernih elektroničkih idioma, synth-popa, techna i djelomično i hip-hopa. Zapravo, svih pojava koje danas smatramo originalnima – od Joy Division do Laibacha i Bjork, od Depeche Mode do Daft Punka i LCD Soundsystem.

S vremenom, Schneider se postupno i samozatajno, otprilike 2008, povukao iz priče i posvetio drugim, sporadičnim projektima, prepuštajući nekadašnjem partneru da održava na životu ideju o jednom (u početku gotovo utopijskom) i posve neobičnu konceptu čiji plodovi odjekuju na svim stranama suvremene scene. Poigravajući se s novim zvučnim dizajnom i unoseći europski umjetnički duh u dominantnu angloameričku pop-kulturu, Schneider je s Hütterom i suradnicima razvio novi vokabular moderne glazbe, svirajući s rafiniranim smislom za humor i pronalazeći ljudskost u svojim ledenim instrumentima. Stoga prastara dilema – ljudi ili strojevi? – danas zvuči gotovo besmisleno. Napokon, u opusu Kraftwerka teško je reći gdje prestaje jedno, a počinje drugo.