Robert Altman: neizbrisiv trag u povijesti filma

Redatelja, scenarista i producenta Roberta Altmana (Kansas City, 1925–Los Angeles, 2006) smatramo jednim od najboljih američkih filmskih autora, pogotovu u razdoblju tzv. novoga Hollywooda, a utjecaj mu je trajan i vrlo širok. Dobitnik je ili je nominiran za niz prestižnih nagrada sedme umjetnosti. Čak pet puta nominiran za Oscar u kategoriji najboljega redatelja, dva puta u kategoriji najboljega filma, dobitnik Oscara za životno djelo 2006, nominacije i nagrade za Zlatni globus, nagrada za najbolji film triju najvažnijih europskih filmskih festivala – u Cannesu, Berlinu, Veneciji. Njegov modernistički diskurs u filmu obilježio je epohu, od 1970, kada je režirao prvi svoj uspješni film pa sve do 2000-ih. Nesklon kompromisima, ustupcima, kao i zahtjevima matice filmske industrije, Robert Altman tijekom čitave karijere ostao je vjeran vlastitome stvaralačkom rukopisu, temama i pogledu na svijet pa su ga smatrali neprilagođenim, pokatkad čak i subverzivnim u pristupu žanrovima.

Završivši srednju školu godine 1943. prijavio se u američko ratno zrakoplovstvo. Nakon rata studirao je tehniku, radio kao novinar, započeo s pisanjem i objavljivanjem priča, a sa G. W. Georgeom suscenarist je filma Tjelohranitelj (1946). Po povratku u Kansas City režira reklame, namjenske industrijske filmove i kratke dokumentarce. Sredinom 1950-ih dobiva priliku režirati nezavisni igrani film Delinkventi (1957), kao i kompilacijski dokumentarni film Priča o Jamesu Deanu (1957, suredatelj s G. W. Georgeom). Zanat je brusio prelaskom na televiziju, kada ga je Alfred Hitchcock pozvao da sudjeluje u seriji Alfred Hitchcock predstavlja i idućih je desetak godina radio u mnogobrojnim serijama, vesternima poput Bonanze ili Šerifa iz okruga Cochise, dramskim kao što su Autobusna postaja ili Lude 20e. Potkraj 1960-ih ponovo je u igranome filmu, no ni Odbrojavanje (1968) ni Toga hladnog dana u parku (1969) nisu bili uspješni.

Nashville (1975), politička satira smatra se vrhuncem Altmanova stvaralaštva

Ali uspjeh ratne satire M*A*S*H* (1970), nagrađene u Cannesu i nominirane za više Oscara početak je Altmanovog uspona. S temom Korejskoga rata, ali i kontekstom antimilitarizma i odrazom tadašnjih sve izraženijih poraza američke vojske u Vijetnamskom ratu, taj je film polučio i uspješnu televizijsku seriju. Do 1975. Altman je režirao još sedam filmova, od kojih se barem četiri smatraju iznimnima. Revizionistički vestern McCabe i gospođa Miller (1971) demitologizirao je žanr, ali i povijest američkoga Zapada, a glazba kanadskoga kantautora Leonarda Cohena osnažila je kvalitetu filma. Dugi oproštaj (1973) osuvremenjena je adaptacija istoimenoga romana Raymonda Chandlera, po mnogo čemu začetak smjernica neonoira, a Lopovi poput nas (1974), smješteni u 1930-e – kao i sjajan film Oni žive noću (1949) Nicholasa Raya – adaptacija je istoga romana Edwarda Andersona. Istodobno, poput filmova Martina Scorsesea Opasna djevojka (1972) ili Johna Miliusa Dillinger (1973) s radnjom u istom desetljeću, referirajući o Velikoj depresiji i kriminalu, ujedno je i komentirao društveno stanje prve polovice 1970-ih, a smatra se i tematskim naličjem filma Bonnie i Clyde (1967) Arthura Penna. No vrhunac razdoblja, kao i čitavoga Altmanova opusa, nedvojbeno je Nashville (1975), politička satira locirana u središte svijeta country-glazbe, koja je 30. travnja emitirana na HTV 3. Spretno koordinirajući više desetaka jednako važnih likova, njihovih priča, bogatoga konteksta i izvedbe Nashville često se smatra i novoholivudskim Građaninom Kaneom, pa i jednim od najboljih filmova nastalih u okvirima vremena kada su promjene u Hollywoodu bile tako opsežne da je nazvan novim. U nepunih deset godina – od 1967. do 1975. – kreativni su iskoraci raznih filmskih autora nemjerljivi, odnos prema tradiciji klasičnoga filma možda se nije mogao ukinuti u potpunosti, ali se promišljao u svježem svjetlu, uvjetovan dakako i društvenim stanjem, ali i nepravilnostima američkoga društva. Robert Altman svrstao se uz redatelje kao što su Arthur Penn, Sam Peckinpah, Stanley Kubrick, Mike Nichols, Peter Bogdanovich, Francis Ford Coppola ili pak Stanley Lumet, a njegovi su filmovi ostavili neizbrisiv trag u doba nastanka, kao i u općoj povijesti filma.

Druga je polovica desetljeća ipak ostala u sjeni prve. Premda je film Buffalo Bill i Indijanci (1976) dobitnik Zlatnoga medvjeda na festivalu u Berlinu, a manji niz ostvarenja poput umjetničke drame Tri žene (1977) i postapokaliptičnoga Kvinteta (1979) hvaljen od kritike, ali i ne tržišno uspješan, bilo je jasno da Altman više nije u središnjici američkoga filma. Ako je razdoblje društvene nesigurnosti, mladenačkoga bunta, Vijetnamskoga rata i hladnoratovskih napetosti pogodovalo nadahnuću američkih filmskih modernista, posljedice ratnoga poraza u jugoistočnoj Aziji, razmjerni društveni oporavak i stabilnost kao i detant pomalo su otupjeli oštricu većini navedenih autora, a pogodovali obnovi žanrovskih modela mlađih holivudskih postmodernista, pogotovu Stevena Spielberga i George Lucasa, kojima su nova ostvarenja – Ralje (1975) i Ratovi zvijezda (1977) – postigla planetaran uspjeh.

Potvrdile su to i neokonzervativne 1980-e. Usprkos razmjernoj uspješnosti mjuzikla Popaj (1980), nastala prema glasovitom stripu E. C. Segara – filmu koji spretno koordinira s mjuziklom Annie (1982) Johna Hustona, nastalim također prema stripu Malo siroče Annie Harolda Graya provučenu kroz prizmu adaptacije brodvejskoga mjuzikla – Altman se pod navalom uspješnih blockbustera našao u nemilosti producenata, ali nije prestajao raditi. Vratio se na televiziju, a adaptirao je i manji niz uspješnih kazališnih predstava. Pritom se možda i najvažnije čine Vrati se, Jimmy Dean (1982) prema drami Eda Graczyka i Lud od ljubavi (1985) prema drami Sama Sheparda. Prvonavedeni je šarmantan podsjetnik na ponovno okupljanje nekadašnjih obožavateljica tragično stradala glumca i spretno korespondira s Altmanovim ranim dokumentarno-kompilacijskim djelom Priča o Jamesu Deanu, dok drugi – i ne samo zbog Sheparda, koji je i scenarist i glavni glumac nego i zbog glumca Harryja Deana Stantona, ali i zbog konteksta nemoguće ljubavi kao i miljea američkih bespuća – podsjeća i na Pariz, Teksas (1984) Wima Wendersa. Ipak, Altmanov povratak u stvaralačku formu pokazao je Vincent i Theo (1990) o odnosu nizozemskoga slikara Van Gogha i njegova brata, u razmatranju života i djela toga genijalnoga umjetnika ostvarenje usporedivo s filmom Snovi (1990) Akire Kurosawe, ali i biografskim filmom Žudnja za životom (1956) Vincenta Minnellija.

Hvaljena, nominirana i nagrađivana satirična komedija Igrač (1992) o holivudskom okružju među najvažnijim je Altmanovim djelima, pokazatelj nove uzlazne putanje filmskog autora za kojega se već petnaestak godina smatralo da je najbolje razdoblje stvaralaštva iza njega. Potvrdio je to i film Kratki rezovi (1993), zasnovan na devet kratkih priča vrsnoga Raymonda Carvera, iznova s ansamblom glumačkog postava, precizno koordiniranih priča dvadesetak jednako važnih likova. Opravdano ovjenčan Zlatnim lavom na festivalu u Veneciji, hvaljen i nagrađivan, uvrstio se i među najbolje filmove 1990-ih. Tijekom desetljeća uslijedilo je još pet razmjerno uspješnih naslova, do britanske satirične komedije s okusom kriminalističkoga Gosford Park (2001). S radnjom u 1930-ima, film je s više desetaka likova percipirao britanske klasne razlike i društveno stanje te uspješno inkorporirao zaplet kriminalističke tradicije Agathe Christie. Američke, britanske i europske nominacije i nagrade potvrda su posljednjega Altmanova stvaralačkoga vrhunca, jer uslijedila su još samo tri filma. Posljednji je, s u nas nespretno prevedenim naslovom Najluđi radio show (2006), brižna posveta radijskome programu započetu 1974. Ostaje za razmatranje, je li duh vremena, političke i društvene mijene diljem svijeta, kao i razdoblje političke korektnosti u SAD pogodovalo osvježavanju i renesansi Altmanova modernističkoga autorskoga prosedea i ustrajnosti na umjetničkom u filmu?

Naposljetku, što ukratko obilježava opus Roberta Altmana? U njegovim djelima opažamo često preklapanje dijaloga, čime se dobiva prirodnost, izvrstan rad s glumcima, uporabu zoom-objektiva i kontrapunkte formata widescreen koji najbolje bilježi untarfilmski prostor ispunjen s više likova i zbivanja. Njegovi su filmovi redovito bogati raznorodnom glazbom, izražene slikovnosti, uz dekonstrukciju žanrovskih modela. Ako bismo željeli izdvojiti samo jedno obilježje prepoznatljivosti, to je zasigurno spretno koordiniranje fragmentarnih narativnosti, niz naslova s višestrukim naracijama više desetaka ravnopravnih likova i preciznoga oblikovanja tako zamršenih cjelina. Altman se često više smatrao slikarom nego pripovjedačem, a dosljedno je dokazao da film može biti i poetska, a ne isključivo narativna umjetnost.