Provokativno i kontroverzno

I novi dokumentarni film pristigao iz kreativne radionice Michaela Moorea, angažiranoga filmaša koji nastupa s lijevih odnosno lijevo-liberalnih pozicija te čiji autorski habitus uz gorljivo ukazivanje na loše strane i nehumanost neoliberalizma i konzervativno-republikanskog establišmenta odlikuju i izraženi populizam te upadljiva sklonost samoreklamerstvu, naglašeno polarizira gledatelje i kritičare, osobito američke. Iako je riječ o projektu koji Moore potpisuje kao izvršni producent, dok je u redateljski stolac sjeo njemu kako se čini angažmanom i provokativnošću sličan debitant Jeff Gibbs, producent nekih od najvažnijih Mooreovih filmova poput probojnog oskarovca Ludi za oružjem, Zlatnom palmom ovjenčana Fahrenheit 9/11, kod nas nedistribuirana Michael Moore in TrumpLand te zasad posljednjega Mooreova dokumentarca Fahrenheit 11/9, posrijedi je klasičan murovski film koji, slično svježijim redateljskim projektima kontroverznog dokumentarista, pati od većine istih nedostataka te ga odlikuje poneka srodna vrlina.

Film Jeffa Gibbsa i Michaela Moorea nastoji ispitati što stoji iza obnovljivih izvora energije i zelene energetske politike

Autorski dometi i kreativnost Michaela Moorea već su desetak godina u silaznoj putanji, još od vrlo uspjela i Malim Zlatnim lavom u Veneciji nagrađena filma Kapitalizam: Ljubavna priča iz 2009, a tijekom tog razdoblja u njegovim ostvarenjima sve više do izražaja dolaze „zamor materijala“, bezidejnost i recikliranje starih tema i motiva, uz autorovu neposustalu sklonost samopromociji, što njegove filmove već ozbiljno opterećuje. Reklo bi se da Moore, opsesivno fokusiran na djelovanje Republikanaca te njihovih predsjednika i administracije, nema što novo reći, ili barem nešto uistinu zanimljivo i provokativno, te se posljednjih godina vrti u krug želeći zadržati auru ljevičarskoga dokumentarističkog političkog aktivista s misijom. Ipak, u svom se djelovanju sve više p(r)okazuje kao oportunist koji vlastite opsesije pokušava dići na razine ponajprije društveno(politički), a u određenoj mjeri i umjetnički relevantnih pitanja i tema, dok bavljenje njima konstruira oslanjajući se na nerijetko dvojbene teze i neuvjerljive dokaze. Polazeći od partikularnog (npr. stanja u industrijski devastiranu njegovu rodnom gradu Flintu u Michiganu, zagađenosti nekog područja, nedovoljne i neprimjerene zdravstvene zaštite ljudi iz niže srednje klase...), Moore sve manje sugestivno i sve neuvjerljivije tendenciozno kreira šire tj. opće slike, pritom uvijek posežući za senzacionalizmom i glumljenom gotovo infantilnom naivnošću, te se sve više gubeći u autoderivativnosti i autoreferencijalnosti. Njegov prethodni film Fahrenheit 11/9 svojevrsni je tematski kompendij praktički svih njegovih ranijih dokumentaraca, od turobnog stanja u Flintu preko opsjednutosti Amerikanaca oružjem i nedovoljne zdravstvene zaštite do kritike američkih predsjednika.

Stopama Michaela Moorea korača i Jeff Gibbs, njegov „štićenik“, koji se u redateljskom prvijencu Planet of the Humans, dostupnu na YouTubeu i internetskim platformama, ambiciozno poduhvatio razobličavanja i otkrivanja prave prirode za energetsku budućnost čovječanstva navodno spasonosnih obnovljivih izvora energije i zelene energetske politike. Ukratko i ugrubo, prema Gibbsu (i valjda Mooreu) sve su to opsjene, manipulacije i laži, prodavanje lažne nade za budućnost koje se svodi na prodavanje magle. Gibbsovi izabrani sugovornici tvrde da se korištenjem obnovljivih izvora energije s jedne strane već sad dobivaju mnogo manje količine energije od potrebnih, pa je primjerice za ostvarivanje pune opskrbe i energetske neovisnosti zgrade s pet stanova potrebno izgraditi desetke hektara polja sa solarnim panelima, dok se s druge strane u navodno ekološkoj proizvodnji biomase za pogon obnovljivih izvora energije dominantno koristi stara „prljava“ tehnologija s eksploatacijom ugljena, plina i drva. Dakako, prema autoru i njegovim sugovornicima ljudima se tako daje (lažna) nada za budućnost u kojoj će biti iscrpljena fosilna goriva, iako su i električni automobili i solarna energija nepouzdani i kratka vijeka (sve ovisi o lijepom vremenu, a solarni paneli traju deset godina), no to se svakako ne čini uzalud i bez interesa. Osim što se industrijalci kakvi su David i Charles Koch bogate ulaganjem u zelenu energiju kroz intenzivno eksploatiranje fosilnih goriva, neki tako peru i novac, formalno ugledni aktivist Bill McKibben odlično zarađuje govorenjem neistina o iskoristivosti biomase, iz ulagačkih interesa lažu i vlasnici najmoćnijih korporacija poput Michaela Bloomberga i Richarda Bransona, a ukazuje se i na hipokriziju ekološkog aktivista i političara Ala Gorea, koji je svoju medijsku kuću prodao korporaciji Al Jazeera, koju financiraju naftaši iz Katara.

Dokumentarac Planet ljudi svakako jest intrigantan, provokativan i zanimljiv, ali i, slično prethodnim Mooreovim filmovima, opterećen tendencioznošću i aktivističkom pristranošću. No kao i filmove Michaela Moorea, svejedno ga valja pogledati.