Obnova Zagreba i očuvanje ambijenta

Osnovna opasnost koja prijeti baštini Zagreba nakon potresa od 22. ožujka opasnost je od nestanka karakterističnih ambijenata koji obilježavaju središte grada. Zagreb, moramo biti svjesni, upravo zbog svojih ambijenata, a ne pojedinačnih primjera arhitekture, privlači turiste iz cijeloga svijeta. U razdoblju koje slijedi zasigurno će se javiti težnja da se dio tih ambijenata bitno izmijeni interpolacijama, odnosno izgradnjom novih građevina.

Velik dio mojih kolega povjesničara umjetnosti i ja sam nismo a priori protiv interpolacija. Uostalom, u središtu Zagreba već ih je realizirano iznimno mnogo i u osnovi se svaka arhitektura može smatrati interpolacijom. Glavno je pitanje, međutim, što se s (novom) interpolacijom dobiva, a što gubi. Ukoliko se s njom dobiva samo mnogo novih kvadrata, a gubi zauvijek karakterističan ambijent, onda se ona ne može smatrati uspješnom. Situacija koja je nastala izgradnjom kompleksa uz Preradovićev trg i garaže ispod bloka zgrada zapadno od toga trga govori da takve interpolacije samo dodatno opterećuju ionako već opterećeno središte grada prometom, što će se zasigurno dogoditi i s eventualnim budućim sličnim zahvatima.

Istočni dio Ilice i Trg bana Jelačića, 2. travnja 2020. / Snimio Dragan Damjanović

Svjestan sam da se središte grada ne može petrificirati, zauvijek i u cjelini očuvati njegov izgled od prije ovogodišnjeg potresa, no smatram da se ipak ne bi smjelo dopustiti da se uništite baš svi postojeći povijesni ambijenti Zagreba, karakteristični trgovi i ulice donjogradskih blokova. Samo jedna je interpolacija, samo jedno rušenje, naime, dovoljno da se zauvijek uništi ambijent. Mjesto sinagoge u Praškoj ili sjeverna strana Dolca, koju i danas, gotovo stoljeće nakon rušenja središnjega dijela te povijesne gradske četvrti, „resi“ slijepi zid kuće u Opatovini, vrlo zorno pokazuju koliko teško zacjeljuju rušilački zahvati prošlih epoha. Ne smijemo dopustiti da se broj takvih ožiljaka višestruko poveća, odnosno da se tragedija od 22. ožujka iskoristi za nepovratno uništavanje slike Donjega grada (pretpostavljamo da će Gornji grad i Kaptol biti manje ugroženi ponajprije stoga što su manje zanimljivi investitorima). Uostalom, gotovo nijedna od građevina oštećenih u potresu nije nepopravljiva, a i građevine koje zahtijevaju veće zahvate mogu se, nedvojbeno, sanirati i pripremiti za eventualni budući potres. To naravno ne znači da mislim da treba očuvati baš sve što trenutno postoji u zagrebačkom gradskom centru.

Pristupi očuvanju ili obnovi ambijenata u povijesnim središtima europskih gradova nisu dakako svagdje isti. Da se do kraja pojednostavni stvari i ne ide u detaljnu razradu raznolikih pristupa, možda je najbolje usporediti odnos prema obnovi povijesnih ambijenata koji su primijenili Poljaci pri obnovi Varšave nakon Drugoga svjetskog rata s obnovom njemačkih gradova. Kako je dobro poznato, u Poljskoj se išlo za rekonstrukcijom čitavih gradskih četvrti u često idealiziranu obliku kako bi se sačuvao ambijent, dok su u Njemačkoj najčešće obnavljani samo pojedinačni spomenici (crkve, javne građevine, poneka reprezentativnija ili znamenitija stambena ili poslovna građevina), a nekada ni oni, dok se ostatak grada izgrađivao u suvremenim oblicima. Budući da je takav pristup doveo do nepovratnog gubitka povijesnih ambijenata, u posljednjih nekoliko desetljeća svjedoci smo potpuno drukčijega pristupa u Njemačkoj i pokušaja da se ponovnom izgradnjom suvremenih interpretacija povijesnih građevina izgubljeni povijesni ambijenti rekreiraju, kako pokazuju primjeri u Frankfurtu, Dresdenu, Berlinu, Lübecku, Mainzu i brojnim drugim gradovima.

Mesnička ulica, 23. travnja 2020.

Početkom prosinca 2018. nakon nekoga skupa našao sam se u jednome od spomenutih gradova, Frankfurtu, u vrijeme adventa. Bio sam istinski začuđen enormnom popularnošću rekonstruirane četvrti oko katedrale. U nju je bilo nahrupilo toliko ljudi da doslovno nije bilo moguće hodati, tako da sam se dva sata provlačio stotinjak metara kroz masu. Dakako, takve prizore, kao ni nama svima dobro poznate scene ekstremnih gužvi s dubrovačkog Straduna, nitko ne želi vidjeti u Zagrebu, no oni svjedoče koliko ambijenti, čak i kada su nastali kao svojevrsna rekonstrukcija ranijih uništenih objekata, privlače ljude i stoga sam mišljenja da ambijente trebamo ljubomorno čuvati i u Zagrebu.

Zagovornici interpolacija u Zagrebu redovito se pozivaju na situaciju u Beču. Da, u središtu toga grada mogu se doista naći brojni primjeri više ili manje uspjelih interpolacija izgrađenih nakon 1945, poput čuvene postmoderne kuće Haas Hansa Holleina smještene nasuprot katedrali svetog Stjepana. Valja, međutim, podsjetiti da su te interpolacije redovito realizirane na mjestima gdje su se nalazile građevine uništene u bombardiranjima u Drugom svjetskom ratu. Beč bi nam doista trebao služiti kao uzor, upravo kad je riječ o odnosu prema ambijentima. Graben, Freyung, Kohlmarkt… potpuno su sačuvani bez obzira na okolnost da je tamo vrijednost građevinskog zemljišta daleko veća negoli u Zagrebu. Nije dopuštena nova izgradnja ni povećanje broja kvadrata samo radi zarade, a na račun baštine (barem ne uvijek, jer ni u Beču nisu se svagdje othrvali zahtjevima kapitala). Sačuvajmo i mi naše povijesne ambijente, nije da ih imamo kao što ih ima Beč. Isplatit će se dugoročno, to je sigurno.

Preradovićev trg i početak Preradovićeve ulice,
2. travnja 2020.

Recentne rasprave oko interpolacije kuće Vlahović u Preradovićevoj ulici, kao i interpolaciji hotela u Praškoj, za koji ćemo tek moći vidjeti koliko će promijeniti vizure te ulice, pokazuju koliko je javnost senzibilizirana za takve vrste zahvata u povijesnoj jezgri grada. Reakcije su dakako podijeljene – javljaju se i zgražanja, no i vrlo afirmativni osvrti – dio javnosti i poduzetnika sklon je većim zahvatima u središtu i misli da se pretjeruje u zaštiti.

Obje spomenute interpolacije izvedene su u ulicama u kojima, po meni, ne bi trebalo, upravo zbog zaštite ambijenata, biti dopušteno rušenje postojećih građevina. Postoje, međutim, područja zagrebačkog Donjega grada u kojima bi se nove interpolacije mogle dopustiti. Na prvome mjestu riječ je o Petrinjskoj. Iako je riječ o jednoj od ulica u Donjem gradu koje su se najranije formirale, danas u njoj, osobito u njezinu središnjemu i južnom dijelu, nalazimo tek manji broj monumentalnijih i važnijih građevina pa bi se taj prostor mogao iskoristiti, dakako kontrolirano, za nove interpolacije.

Ilica s kupolom kuće Matilde Hönigsberg (u međuvremenu uklonjena zbog opasnosti od urušavanja), 25. travnja 2020.

Iako je riječ o osjetljivom prostoru u samom središtu grada, moguće je novom gradnjom na reprezentativniji način riješiti i prostore na istočnoj strani Bakačeve ulice, koja je u današnjem stanju također posljedica po meni pogrešnih uklanjanja starijih bidermajerskih jednokatnica koje su stajale na mjestu današnje Cesarčeve ulice, pa konačno „završiti“ i spomenutu sjevernu stranu Dolca.

Odmaknimo se samo korak od Donjega grada i pogledajmo Koturašku, Strojarsku, Gredelj – i jasno je da prostora za razvoj u kontaktnoj zoni ima više negoli dovoljno. Dapače, taj je dio grada doista nužno sanirati jer je nedopustivo da se uza samo središte grada nalaze tako zapušteni prostori. Trebalo bi ponovno razmotriti s tim u vezi i ideju o spuštanju barem dijela pruge, od Savske do Držićeve, pod zemlju ili njezino postavljanje na nadvožnjak kako bi se potpuno spojio Donji grad s novijim dijelovima Zagreba. Spajanje Zagreba u cjelinu vrlo bi se brzo svima isplatilo iako se sada čini kao utopijski, odveć skup i nerealan projekt.

Prostora za razvojne projekte ima i u unutrašnjosti donjogradskih blokova. Danas svi možemo zaviriti u njih zahvaljujući Google Maps ili Google Earth. I u tom malom mjerilu može se jasno uočiti neopisivi kaos struktura koje su ih preplavile. Što učiniti s njima, koju strategiju sanacije odabrati, ostaje pitanje. Sigurno je da ne treba dopustiti izgradnju gabaritima neprimjerenih zgrada, kako se ne bi dodatno smanjila kvaliteta života onih koji žive u zgradama na rubu blokova. Blokove treba sanirati, ukloniti nelegalne i neprimjerene dogradnje, pretvoriti ih, gdje je to moguće, u zelene oaze usred grada, a na mjestima eventualno dopustiti novu izgradnju, no primjerenih gabarita.

Za kraj htio bih ponoviti da ne smijemo smetnuti s uma da središte Zagreba ipak nije toliko uništeno u potresu. Jasno je da treba sanirati veliku većinu građevina, pripremiti ih za sljedeći potres, koji će se sigurno dogoditi, no u isto vrijeme treba sačuvati specifične ambijente grada. Ukoliko to ne učinimo, sigurno će nas generacije koje dolaze osuđivati, smatrati nas barbarima koji nisu uvidjeli značaj pa i gospodarski potencijal baštine koju smo zatekli.

* * *

S prozora Klovićevih dvora promatrao sam 17. travnja uklanjanje vrha sjevernog tornja zagrebačke katedrale. Budući da je sam proces potrajao gotovo cijeli dan, gledao sam što se događa na cijelom potezu od Gornjega grada do katedrale i vidio kako se marljivo radi na popravljanju krovova, uklanjanju ili sanaciji dimnjaka, izgradnji zabata, zacjeljivanju rana od potresa. To me na neki način utješilo. Ono što se popravlja sigurno se ne misli rušiti.