O čemu sanjaju gušteri?

Punokrvni ljubitelji kazališta svoju apstinencijsku krizu u doba vladavine nevidljivoga zloćudnika koji je pozatvarao kazališne kuće širom planeta nastoje prevladati gledanjem snimki predstava, čitanjem prigodne (teorijske ili dramske) literature i – sjećanjem. Upravo me to sjećanje vratilo na prošlogodišnji mariborski 54. festival Borštnikovo srečanje (Borštnikov susret, 14–27. listopada), u čudesnu večer gostovanja britanske kazališne skupine Gecko (18. listopada) i njihove predstave Vjenčanje u režiji Amita Lahava. Znatiželjna i bez žurbe, počela sam istraživati povijest i rad skupine koju je 2001. utemeljio glumac i redatelj Amit Lahav.

Na stranicama geckotheatre.com mogu se naći iscrpni podaci o skupini i snimke predstava

Odlika njihovih predstava dugotrajan je kreativni proces (od promišljanja preko eksperimentiranja do finalizacije u trajanju dvije do tri godine) i čudesna izvedbena estetika (fizički, mahom plesni teatar s malo teksta na različitim jezicima). Prvobitno upisivanje imena dovelo me do zoološkog rezultata: gecko (u hrvatskom jeziku macaklin ili gekon) jest vrsta nevelikih guštera koji se, za razliku od ostalih guštera, mogu glasati na različite načine! No svrstavši ime u kazališno ozračje, došla sam do službenih stranica skupine i njihova umjetničkog direktora Amita Lahava, koji je autor i redatelj (ili su-redatelj) svih predstava, a u većini njih i nastupa. U predstavama gradi emotivnu komunikaciju, pri čemu jednaku važnost daje pokretu i govoru (oboje temelji na dahu odnosno disanju), tako da sudionici proistekli iz različitih sredina ne govore istim, zajedničkim, nego vlastitim jezicima, što onemogućuje publici da u svakom trenutku razumije o čemu govore (premda se smisao zbivanja može dokučiti). Povezujući pokret, govor, glazbu i svjetlo Lahav oblikuje čudesne predstave u kojima su ravnopravno zastupljeni neobični vizualni elementi i besprijekorno koordinirani pokreti. Iako temeljene na fizičkom kazalištu, predstave vrlo jasno i precizno propituju socijalne teme, a konačni učinak na gledatelje, prema Lahavu, može biti: „san ili noćna mora“. Budući da su izvedbe često frenetične, pa zbog toga tjelesno prilično zahtjevne, ne traju dugo (45–80 minuta), čime se Gecko sjajno uklapa u moju omiljenu tezu „Manje je više“ (Ludwig Mies van der Rohe).

Na službenim stranicama (geckotheatre.com) mogu se naći iscrpni podaci o skupini i svih sedam cjelovečernjih kazališnih predstava (uz jednu isključivo televizijsku izvedbu The Time of Your Life), ali su također (uz trailere) dostupne cjelovite snimke ranih predstava (Taylor’s Dummies, The Race, The Arab and the Jew i The Overcoat), koje su nastale između 2002. i 2011. U te četiri predstave još se dosta govori i često se koristi lutkom, ali zaštitni znak svih predstava fantastična je međusobna usklađenost izvođača. Osobno me dirnula predstava Kabanica (The Overcoat) prema istoimenoj Gogoljevoj pripovijetki, jer su se Akakijevim poznatim nevoljama još pridružili ljubavni jadi. Predstave koje (još) nije moguće pogledati na snimkama su Missing, Institute (prigodno prikazana online potkraj travnja 2020) i The Wedding odnosno Vjenčanje (2016–2018), koja je gostovala u Mariboru i potaknula ovaj tekst. Predstava Vjenčanje ostavlja pomalo trpak okus, jer je koncipirana kao ugovor s državom, a ne kao veza među srodnim dušama! Lahav je mješavinom razigranih i turobnih slika protkanih radosnim i tjeskobnim plesnim scenama otvorio prolaz iz svijeta svadbenog obreda u područje opsesivne vezanosti uz (uredski) posao (poznata fraza da se netko „vjenčao za posao“) dodatno ne zanemarujući globalni problem neizvjesnih emigrantskih budućnosti. Na samu početku protagonisti se spuštaju niz valjkasti tobogan u kup plišanih medvjedića, da bi se iz te metafore djetinjstva ubrzo uputili u neslobodni svijet obaveza i potpisanih ugovora: vjenčanica (koju odijevaju i muškarac i žena) nagovještava drukčiji život u nametnutom sustavu vrijednosti. Komponente koje, uz sjajne izvođače i zanimljiv koncept, čine predstavu Vjenčanje tako čarobnom svakako su nadahnuti autori vizualnog i glazbenog djela: scenograf Rhys Jarman, dizajner svjetla Joe Hornsby, kostimografkinja Gayle Playford i autor glazbe David Price. Čak i dijelovi predstave koje ne možemo u potpunosti razumjeti zbog mješavine jezika ili nejasne metafore ne umanjuju opčinjenost pokazanim. Prilično je jasno da prizori čovjeka nagurana u kovčeg, muškarca u vjenčanici ili činovnika koji grli telefon govore o neslobodi i prisili, na koju smo, očito, svojevoljno pristali. Izvođači su jedinstvena grupa ravnopravnih pojedinaca, pa ću ih nabrojiti abecednim redom, a poznavatelji će lako uočiti njihova različita podrijetla i naslutiti obilje jezika koje se može čuti u ovoj predstavi: Lucia Chocarro, Chris Evans, Madeleine Fairminer, Vanessa Guevara Flores, Katie Lusby, Ryan Perkins-Gangnes, Uroš Petronijević, Dan Watson i Kenny Wing Tao-Ho.

Isprva sam se, gledajući predstavu Vjenčanje skupine Gecko, jako trudila pohvatati sva značenja, simbole i poruke. Onda me u jednom trenutku ponijela ljepota scene, uzbudljivost glazbe i strast izvođača, pa sam zaključila: ukoliko oni mogu uživati bez opterećenja, mogu i ja. I jesam!