NOVA HRVATSKA PROZA: NENAD STIPANIĆ, BOGOVI NEONA

Čitatelje koji poznaju barem neka ostvarenja iz dosadašnjeg opusa Nenada Stipanića – ne samo iz njegove prozne dionice koju čine zbirke priča Sprinteri u labirintu (2005) i Odlično je baviti se kriminalom (2008) te romani Izbacivači Majke Božje (2012) i Stvarno je odlično baviti se kriminalom (2015) nego i ponešto od njegovih radiodramskih tekstova, televizijskih scenarija i novinskih feljtona – ostali su, zacijelo, jako iznenađeni njegovim romanom Bogovi neona. U odnosu na dosadašnjeg Stipanića to je, naime, potpuno drukčiji, novi pisac: žanrovski, tematski, kompozicijski, stilski. A šire gledano, jedan od malo njih na našoj suvremenoj proznoj sceni (kao što su Luka Bekavac, Jasna Horvat, Zoran Roško) koji se odvažio na eksperiment, na istraživanje nekih novih mogućnosti proznog izraza, iako prilično siguran da bi cijena te promjene mogla za pisca biti ona najveća – gubitak dijela čitatelja.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2019.

Negdje na početku svoga kratkog romana njegov pripovjedač u prvom licu Nenad Stipanić, istodobno glavni lik i autor Bogova neona, kaže da se zainteresirao za „posthumanizam, kiborški pokret, anarhotranshumanizam, grindere, bizarro fiction i zaželio da napiše[m] autobiografski roman objedinjujući sve pobrojane interese u jednoj knjizi / priručniku“. Kako u romanu ima dosta autoreferencijalnih iskaza, čitatelj doznaje i za neke druge autorove neobične interese – biopunk, afrofuturism, nanosocialism, free software movement, postcyberpunk, up-wing politics, technogaianism, i posebno cyborg movement i kulinarstvo. Začetak tih interesa i temelje svom kasnijem tehnooptimizmu pripisuje druženju, u djetinjstvu, s djedom Vinkom, starim partizanom koji je vodio dnevnik obiteljskih događanja, „vojnički informativno, distancirano i šturo“. U novije vrijeme očito je i Stipanićevo zanimanje za domaću i stranu umjetnost s područja eksperimentalnih novih medija, kiborške umjetnosti, robotike, bioarta; nisu slučajno u tekst romana integrirani ciparsko-australski umjetnik Stelarc, koji u nastupima često uključuje neku modernu tehnologiju integriranu sa svojim tijelom, ili brazilsko-američki umjetnik i profesor Eduardo Kac s vrlo širokom lepezom praksi – performansi, holografija, interaktivna umjetnost, telematika, transgenična umjetnost. Znakovito je, naravno, i višekratno spominjanje američkog pisca znanstvene fantastike, fantasyja i horora H. Ph. Lovecrafta.

Kad je roman narastao na oko četiristo stranica, Stipanić se našao u nekim osobnim problemima i shvatio je da konačnu redakturu teksta neće stići napraviti. Opisujući vrlo duhovito tu situaciju, kaže kako je u autobiografskoj destrukciji „komadao… čovjeka Nenada“ i da su ispali gotovo svi „realistični“ dijelovi, a „ostao je samo moj unutarnji svijet“. Prema prvoj zamisli roman je trebao biti autobiografski; na koncu zadržao je skresane autobiografske dijelove u bizarro fiction obliku, a izbačene ulomke, fotografije i pojedine druge dijelove povezane s romanom prebacio je na neku digitalnu ekstenziju knjige učinivši je tako interaktivnom i intermedijalnom. Bizarro je inače noviji književni žanr nastao u Americi prije dvadesetak godina, nije još čvrsto definiran, a koristi elemente apsurda, satire, bizarnog i groteske, pop-nadrealizma, grubog humora i tjelesnog horora. Ističe se također da ima više zajedničkog sa žanrovima spekulativne fantastike (horor, fantasy, znanstvena fantastika) nego s avangardnim pokretima (dadaizam, nadrealizam), s kojima ga čitatelji i kritika nerijetko povezuju.

Glavni junak Nenad Stipanić putuje sa stanovitim bićima Kristovom aortom od početka romana do sama kraja, prolazi velike opasnosti, zamke, bitke i ratove, višekratno umire, pogiba, biva raspršen svemirom i stalno oživljava u različitim oblicima, kao stroj, kao simulacija, kao novo biće Nenad 2.0. Na kraju se pokazuje da njihovo putovanje do Kristova srca nije bilo uzaludno: nazire se mogućnost da se na Zemlju mogu vratiti „originali“ – njegova obitelj i čitava ljudska vrsta, a mogao bi se vratiti i on sam u izvornu obliku, potpuno očišćen od svakog zla. To bi mogla biti neka tanka fabularna nit, ali mislim da se o fabuli ovog romana (tom traženju povratka svojoj ljudskoj bítī) teško može govoriti. Možda to najbolje potvrđuju riječi – premda su i one vjerojatno izrečene nekim sasvim drugim povodom: „… a božanska fabula i naracija toliko [su] nepouzdane da nisam shvaćao kamo ova priča vodi i nisam više kopčao tko sam…“ Problem je naime u tome što je u romanu sve pomaknuto – ništa ne odgovara logici na koju smo navikli: od stranice do stranice prođu milijarde godina, nema ni vremenske kauzalnosti pa ni mogućnosti orijentacije, krvavi ratovi odnose milijarde ratnika, prostor je neograničen, tehnologija silno razvijena.

Stipanić je, može se to zaključiti već prema područjima interesa koje je sam naveo u svom romanu, jedan dio uspješno koristio kao građu za tekst, a drugi dio – skratimo to na tri središnje teme: tehnooptimizam, transhumanizam i posthumanizam – preko svog protagonista podvrgnuo propitivanju etičkih konzekvencija koje se tiču svih nas na ovom planetu. Jer, svaka od tih tema nosi sa sobom upitnike, s raznih strana i iz različitih pobuda dolaze i plusevi i minusi. Doba euforične zanesenosti tehnološkim napretkom davno je iza nas; transhumanistički pokret koji podupire primjenu novih znanosti i tehnologija za poboljšavanje ljudskih mentalnih i fizičkih sposobnosti pokazuje u romanu svoje loše strane u primjeni; posthumanizam, s konačnim ciljem da postigne besmrtnost npr. redizajniranjem ljudskog organizma i tako postčovjeka izjednači s Bogom,

Stipanić ima rješenje, ali ostavlja i upitnike.