Nasljeđe 8. svibnja 1945: memorijalni ratovi i post-totalitarizam

S krajem Drugoga svjetskog rata 1945. i pobjedom nad nacizmom novonastali bipolarni poredak koji je uspostavio trajni mir s uspostavom novih struktura kolektivne sigurnosti i osnivanje Europske ekonomske zajednice iz 1957. ostavili su iza sebe poslijeratne otvorene rane i traume kolektivnog pamćenja koje su iznjedrile različite memorijalne narative, dan-danas prisutne i nepomirljive.

Povijesna je činjenica da su Zapadni svijet i SAD potpisivanjem ugovora u Jalti pristali na podjelu Europe na Istok i Zapad i na sovjetsku okupaciju Istočne Europe, koja je očekivala uspostavu demokratskog poretka, i zbog toga danas postoji različita percepcija i tumačenje značenja komemoracije 8. svibnja 1945.

Stoga nije ni čudo da komemoriranje 8. svibnja 1945. i kraja Drugoga svjetskog rata za dio europskih naroda simbolizira oslobođenje od nacističke okupacije, ali za mnoge narode na istoku Europe taj dan simbolizira sovjetsku okupaciju i uvođenje komunističkog totalitarizma.

U tom kontekstu, početkom svibnja ove godine, devet europskih zemalja država članica EU: Bugarska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska i Slovačka potpisale su zajedničku Izjavu o 75. godina od kraja II. svjetskog rata, zajednički s Državnim tajništvom SAD-a. Očekivano među potpisnicima nema Slovenije i Hrvatske, koje nisu pokrenule, unatoč sukcesivnim preporukama i rezolucijama EU, proces dekomunizacije u njihovim društvima niti provele bilo kakav oblik lustracije.

Završetak Drugoga svjetskog rata i uspostava svjetskog mira na temelju bipolarne „ravnoteže terora“ hladnoga rata, treba sagledavati u širem vremenskom rasponu stvaranja „genocidne intencije i prakse“, što je rezultiralo onim što povjesničar Bernard Bruneteau naziva „stoljećem genocida“. Riječ je o 20. stoljeću, u kojem su se dogodili veliki genocidi, tragedija holokausta, genocid armenskoga naroda, Tutsija u Ruandi, velikosrpsko etničko čišćenje na području bivše Jugoslavije, staljinistički komunistički masovni zločini, i genocid u Kambodži za vrijeme vladavine Crvenih Kmera.

Stoga nije ni čudo da se nakon Pada Berlinskog zida sredinom 1990-ih pojavljuje ono što Pascal Blanchard i Isabelle Veyrat-Masson u djelu Ratovi pamćenja. Francuska i njena povijest, nazivaju „memorijalnim ratovima“, koji zauzimaju veliki prostor javne rasprave. Pojmovi pokajanje i zakoni sjećanja ušli su u politički diskurs, dok sjećanje postaje pitanje sadašnjosti.

Novi memorijalni izazovi koji su stavljeni pod tepih u ime uspostave svjetskoga mira nakon ‘45. izranjaju na površinu, postkolonijalna prošlost i narativ, nasljeđe 8. svibnja, kolaboracionizam; sjećanja na Veliki rat i holokaust uvijek ispituju sadašnjost o tome kako bi se bolje i objektivnije shvatilo i komemoriralo prošlost. Međutim, s obzirom na to da je uobičajeno da pobjednici pišu službenu i često pristranu povijest, neriješeno pitanje pomirenja pamćenja i različitih sukobljenih nacionalnih narativa prenosilo se od jedne generacije na drugu, tako da se s pravom može govori o generacijskom prenošenju memorijalne traume.

Post-totalitarizam i
post-demokracija

U tom  širokom povijesnom vremenskom rasponu, koji obuhvaća ono što povjesničar Eric Hobsbawm ističe kao „dugo 19. stoljeće“, koje ekstenzivno obuhvaća šire razdoblje 125 godina od 1789. (Francuske revolucije) do 1914. (početak Prvoga svjetskoga rata). Kraj Drugoga svjetskog rata kao izravni uzročno-posljedični nastavak neriješenih teritorijalnih i geopolitičkih pitanja Versailleskog poretka označava kontrapunkt izlaska iz totalitarizama moderniteta i čini svojevrsni interemezzo za ulazak u novu fazu post-totalitarizma.

Padom Berlinskoga zida otvorilo se novo poglavlje povijesti, dok se drugo poglavlje bipolarnog svijeta i hladnoga rata zatvorilo. Post-komunizam pod okriljem demokratske tranzicije umjesto zrele pluralne demokracije generirao je model post-demokracije, kada formalna demokracija zamjenjuje realnu demokraciju.

Ideološke i političke podjele ostaju prisutne, dok tisak i mediji postaju sve više mimetični, vladavina prava je proklamirana, ali nije poštivana. Izbori pak nalikuju na predstavu bez izazova i često bez samih glasača, koji sve manje izlaze na izbore. Simulirana demokracija i virtualna stvarnost nameću prividnu sliku svijeta, koja zapravo počiva na recikliranoj i retuširanoj društvenoj zbilji iz bivšega totalitarnog sustava.

Matthieu Baumier u tom smislu ističe da „post-demokracija nije ono što dolazi poslije demokracije već poredak i režim u kojemu je riječ demokracija instrumentalizirana i ispražnjena od svojeg značenja“. U tom pogledu, moglo bi se reći da je postkomunizam zapravo ostvarenje post-demokracije koju su navješćivali Bernanos i Zinoviev. S filozofskog aspekta, totalitarizam je, više od različitih mogućih ideoloških oblika, izrabljivački pothvat ljudskih slabosti, i u tom smjeru on vješto koristi  različite strategije i institucionalnu fasadu respektabilnosti i demokratičnosti. U tvrdim totalitarizmima koristi se ideologijom terora i represije, dok u mekim totalitarizmima poseže za ideologijom političke korektnosti i kulturno-umnom svjetonazorskom uniformizacijom.

U načelu i po prirodi totalitarni projekt često se ne uklapa unutar autentičnoga filozofskog pristupa. U tom pogledu, Francois Furet dobro uočava da je nakon raspada komunizma naivno bilo očekivati trajnu epohalnu pobjedu slobode i demokracije. Realnije je bilo očekivati da liberalna ideologija slobodnog tržišta ne iznjedri novi oblik post-totalitarizma. Sama liberalna misao nosi u sebi sjeme pratotalitarne kontaminacije jer povijesno gledajući totalitarizmi su nastali unutar liberalnih društava.

Post-totalitarizam, za razliku od klasičnih totalitarizama koji su se temeljili na masovnom teroru i brutalnoj represiji, oslanja se na pasivnost i rezignaciju javnosti i na pasivni pristanak na  službene istine. Riječ je o društvenom inženjeringu koji nastoji kontrolirati društvo putem opće anestezije, pasivnog pristanka i simulacije demokracije. Václav Havel najbolje je definirao post-totalitarizam kao „povijesni susret diktature i potrošačkog društva“. U tom smjeru post-totalitarizam nastoji provoditi opću demoralizaciju i gubitak nade i vjere u mogućnost istinske promjene. Izlaskom iz razdoblja modernih klasičnih ideoloških totalitarizama (komunizam i nacizam), Fukuyamina teza o kraju ideologije, kao velikih pripovijesti i naracija, zapravo je najavila inauguracijski trenutak ideološkoga semantičkog klizanja koji je od ‘68. nadalje sve do pojave globalnoga tržišnog neoliberalizma, legitimirao novi post-totalitarizam, i to primjenom antitotalitarističkog diskursa i Popperove paradigme „otvorenog društva“, koji poistovjećuju političku moć s dominacijom, i proglašavaju sve što identitetski i tradicijski organski ukorijenjeno, holistički društveno uređeno, kao suspektno i totalitarno. U tom pogledu, Jean-Pierre Le Goff ističe kako post-totalitarizam uništava iznutra demokraciju putem izokrenutih dispozitiva totalitarnih logika umjesto da ukazuje na reproduktivne mehanizme totalitarne dinamike.

Dakle, trebamo se zapitati koliko su još valjane analize Hanne Arendt i Claudea Leforta o totalitarizmu, a koje se temelje na prisilnoj represivnoj prirodi istih političkih režima, koji suzbijaju slobodu, dok sloboda kao uzvišena paradigma demokratskih zapadnih režima danas postaje inverzijom procesom izopačenja unutar neoliberalnih kapitalističkih sustava, novi instrument manipulacije i dominacije. Treba pridodati također da nove tehnoznanstvene dogme neoliberalne demokracije promiču i neorevolucionarni model neprestanoga napretka i „permanentnog stanja nestabilnosti“, koje društvo drži unutar kruga totalne mobilizacije, i u kojem se rađaju novi atomizirani i programirani ljudi-potrošači, uronjeni unutar shizofrenog društva zabave i  rizika, pun neizvjesnosti, anksioznosti i straha.

Refleksivni totalitarizam

Kada Ulrick Beck govori o refleksivnom modernitetu, on stavlja naglasak na refleksivni proces koji se temelji na znanstvenom diskursu, koji kritički secira, neprestano propituje modernitet (tehnologija, napredak) i društvo rizika. Međutim ista se refleksivnost uklapa unutar ekspertnoga tehnokratskog znanja. Slični se refleksivni proces događaju i unutar post-totalitarnog i postmodernog diskursa, koji se na temelju dosadašnjih eksplikativnih modela totalitarističke fenomenologije u političkoj znanosti, sociologiji i filozofiji još zasniva na uvjerenju, idealima, mehanizmima i pojmovno-kategorijalnim aparatima klasičnoga poimanja totalitarizma moderne (represivni totalitarizmi nacizma, komunizma).

Taj isti suvremeni konceptualni i refleksivni totalitarizam, koji sam sebe autorefleksivno misli, raščlanjuje i propituje, ali ostaje uvijek okrenut prema prošlosti, često u ime nužnosti očuvanja „tekovina  liberalne demokracije“ kao „najmanje zlo“, i često propušta u današnjosti  misliti i ukazati na ono što nastaje često u sklopu „imperativa  sigurnosti“ kao nuspojave, usputno, kolateralno i bezbolno, kao nova negativna antropologija koja više ne misli kako bi čovjek-građani ili društvo trebalo biti negoli ukazujući na ono što on više nije, ili na ono od čega se treba neprestano odricati u ime viših sila (osiguranje od rizika, u ime sigurnosti…). 

Václav Havel s pravom konstatira u djelu Politika i savjesti iz 1984. da su post-totalitarni režimi iz 70-ih i 80-ih godina u tadašnjim komunističkim zemljama srednje Europe zapravo ogledala i povećala postmoderne suvremene civilizacije u kojoj možemo također detektirati elemente post-totalitarizma koji opstaju unatoč nestanku komunizma kao ideologije i poretka iz hladnoga rata.

Kad je u pitanju Havelova  inovacija  u po­gledu dosadašnjih poimanja i znanstvenih prikaza totalitarističkog fenomena unutar političkih znanosti, Adam Michnik govori o „totalitarizmu s razbijenim zubima“, ili o „propalom totalitarizmu“. Za razliku od klasičnih diktatura i totalitarizama koji se temelje na binarnim podjelama „država-partija“-društvo, vladajući-ugnjetavani, eksplikativni element i čimbenik održavanja samog vladajućeg sistema je konformizam pojedinca koji je ujedno žrtva i mehanizam dominantnog  sustava, što i objašnjava poteškoće za mentalnu preobrazbu postkomunističkih novonastalih demokratskih društava nakon ‘80-e u srednjoj i istočnoj Europi. I zato se i ističe paradigma „izuma demokracije“ u novim tranzicijskim državama suočenima s krizom političkog legitimiteta i predstavništva, kao i pojava populizma kao simptoma nedostatka političke i građanske kulture.