Moramo preuzeti odgovornost i preporoditi muzeje

Novim ravnateljem Moderne galerije u Zagrebu nedavno je postao Branko Franceschi. Kustosa i povjesničara umjetnosti krasi bogato profesionalno nacionalno i internacionalno iskustvo te među ostalim i nekoliko ravnateljskih pozicija: od 2014. do 2020. ravnatelj je Galerije umjetnina u Splitu, od 2008. do 2010. ravnatelj HDLU-a Zagreb, u razdoblju 2004–2008. ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, a od 2010. na poziciji je direktora Virtualnog muzeja avangardne umjetnosti. Tijekom karijere organizirao je brojne samostalne i skupne izložbe domaćih i stranih umjetnika u zemlji i inozemstvu te obnašao dužnosti selektora i/ili kustosa različitih bijenala, od kojih se ističu 52. i 55. venecijanski bijenale (2007. i 2013), 11. međunarodna izložba arhitekture Venecijanski bijenale (2008), 26. bijenale u São Paulu (2004)...

Jedan je od rijetkih profesionalaca koji su obavljali dužnost ravnatelja u gotovo svim većim hrvatskim institucijama po pitanju moderne i suvremene umjetnosti, a poziciju u Modernoj galeriji nazvao je „krunom vlastite karijere“. Kako će pristupiti novom profesionalnom izazovu, posebice unutar izvanrednih okolnosti uzrokovanih pandemijom i potresom, te na koji način pristupa kustoskom poslu, nastojimo saznati u ovome intervjuu.

Snimio MIRKO CVJETKO

Ravnateljska mjesta u Hrvatskoj donose naslijeđene probleme, a proces djelovanja obično je spor s obzirom na financijsku situaciju i politički kontekst. Promjena, nažalost, često ne ovisi o pojedincima, nego o sustavu. Ona se dogodi kad za nju sazriju vremena, primjer bi bio preseljenje riječkog MMSU-a u zgradu nekadašnje tvornice Benčić... Otkad ste postali ravnateljem Moderne galerije, često spominjete potencijalnu selidbu galerije u prostor HAZU-a na Trgu žrtava fašizma....

U pitanju ispravno ste odredili problem i rješenje. Sustav teži da odgovornost za promjene i poboljšanja rada institucije prebaci na ravnatelje koji su, pak, u svom radu u potpunosti povezani s funkcioniranjem sustava bilo putem zakonskih rješenja, bilo putem financiranja. Jedan od loših primjera odnosa sustava prema muzeju jest upravo riječki primjer koji spominjete, budući da je osnivač MMSU-a preselio najprije u lošiju zgradu u sklopu industrijske četvrti Benčić u odnosu na planirani T-objekt, a potom i sudjelovao u zatvaranju slavnoga Malog salona, za što im je ravnatelj poslužio samo kao potpisnik. Prijedlog za preseljenje Moderne galerije u prostor nekadašnjega studentskog doma na Trgu žrtava fašizma dio je moje razvojne vizije institucije. Zgrada bi po svim parametrima – kvadraturi, lokaciji, pa i zaštićenoj međuratnoj arhitekturi – odgovarala potrebama nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Za kulturu, državu, grad i ugled HAZU to bi bilo bolje rješenje od ideje hotela. Naravno, moja vizija bila je zasnovana na ideji da je Moderna galerija danas u svom prostoru u Vranyczanyjevoj palači pa bi, ako se uvaži općedruštvena korisnost, bilo moguće napraviti zamjenu. Ispostavilo se da je stvarnost mnogo složenija u pitanju vlasništva obiju zgrada te da HAZU svojim zahtjevima prema Modernoj galeriji otvara ponor gubljenja nezavisnosti i samodostatnosti krovne javne kulturne institucije. Pred muzejom i preda mnom kao ravnateljem teška su i neizvjesna vremena. Ili ćemo pasti, ili ćemo opstati.

Tijekom razgovora za posao u zagrebačkoj instituciji rekli su mi da sam odveć dinamična osoba za tu instituciju, dok je prilikom jednog predavanja bivši ravnatelj cijenjenog De Appela, Niels Van Tomme, parafrazirao Woodyja Allena, film Annie Hall: „Umjetnička institucija nalikuje morskome psu: ako se ne kreće, umrijet će. De Appel se neprekidno preispituje da bi uvijek ostao u toku.“ Kako vi vidite sličnosti i razlike između naših i institucija na zapadu te koje su zamke „usporenog“ odnosno „ubrzanog“ pristupa razvoju institucije?

Imamo mi i vlastitu pamet. Paragon hrvatskoga poduzetništva Miroslav Kutle rekao je nešto slično, da parafraziram: voditi posao je kao voziti bicikl, ako ne vrtiš pedale, padaš. Sustav javnog financiranja kulture koji na sreću imamo, a koji je u idealnom obliku mišljen tako da institucijama omogući da se u potpunosti posvete svojoj djelatnosti bez briga o financiranju, u stvarnosti rezultira pasivnošću institucije sigurne u svoje postojanje i u prava radnika regulirana kolektivnim ugovorom. Koliko god razina financiranja bila niska, opstat će se, a za razliku od ostalih dijelova javnog sektora u muzejima ne postoji jasno izraženo nezadovoljstvo uvjetima rada i razinom plaćanja, osim interno, ako su ugrožene neke privatne pozicije i navike. Naše kulturne institucije su, dakako, nedovoljno financirane i najčešće uopće ne udovoljavaju zakonom i pravilnicima reguliranim i prihvaćenim standardima rada. To ipak ne može biti opravdanje za zapuštenost i brojne manjkavosti poput nedostatka programske strategije i vizije, kojoj posebno mora biti posvećen kustoski tim muzeja. Ravnatelj dolaskom u muzej zatječe tim s formiranim radnim navikama, a nema upravnog oruđa kojim situaciju može promijeniti. Naša je situacija takva da muzeje trebamo bitno reformirati i približiti prihvaćenim međunarodnim standardima rada. Riječ je o dugoročnom i bolnom poslu. Brzinske promjene koje neki ravnatelj može poduzeti veoma su efektne, ali traju samo toliko dugo dok je taj ravnatelj na čelu institucije. U mojem slučaju, unatoč zadovoljstvu mojim radom, nijedan osnivač nije pokušao razgovarati o tome koji su i kako riješiti razloge moje odluke za promjenu posla. Očito nikome u biti nije stalo do funkcioniranja muzejske ili bilo koje druge institucije u kulturi. Ne postoji razumijevanje njihove društvene potrebe i funkcije. O kulturi se ne razmišlja kao o esencijalnom uvjetu za razvoj društva, već se o njoj razmišlja kao o mjestu troška i povijesnoj stečevini koja se treba njegovati u sklopu ideologije o nacionalnom biću i identitetu.

Jedan ste od rijetkih kustosa u Hrvatskoj koji se premješta iz grada u grad, slijedeći put svoje karijere. Na koji način gledate na povezanost umjetničke scene unutar države i smatrate li da nedostaje jača povezanost sa širom regijom izvan naših granica? Recimo, Trieste Contemporanea, inicijativa s kojom surađujete dugi niz godina, radi na čvršćem povezivanju šire regije.

Trieste Contemporanea predvođena Giulianom Carbi radi s mnogo entuzijazma i koliko god može, a to nije mnogo i sve je manje financijski moguće. Strategija pametno koristi povijesni potencijal Trsta da bude dodirna točka Srednje i Istočne Europe s Mediteranom. Osobno sam nešto slično pokušao s projektom Bijenala Kvadrilaterale, dok sam bio u Rijeci, pa i kroz program natječaja Splita za prijestolnicu kulture koji smo u jednom dijelu koncipirali na činjenici da je riječ o najvećem slavenskom gradu na toplom moru. Sretni smo da je po pitanju kulture Hrvatska naslijedila i razvila decentraliziranu strukturu glede kulturnih institucija, danas i likovnih akademija, uz činjenicu da je Zagreb kao političko i kulturno središte najsnažnija sredina kojoj sve gravitira. Zagrebačke institucije često se u suradnjama postavljaju kao partneri koji diktiraju uvjete kako sadržaja, tako i financiranja.

Jedna od mojih programskih jedinica za Modernu galeriju kao nacionalni muzej moderne umjetnosti jest serija izložbi koja bi predstavila pregled stvaralaštva u tradicionalnim likovnim disciplinama po hrvatskim regijama, zato što sam svjestan njihovih specifičnosti i problema prezentacije u kulturnom središtu. Kao ravnatelj muzeja u regionalnim centrima nastojao sam razviti međusobne suradnje bez Zagreba, što je donekle i uspjelo. Kad govorimo o širem regionalnom okruženju, osim na razini posudbi umjetničkih djela za izložbe koje se bave zajedničkom kulturnom prošlosti, nismo povezani i međusobno smo prilično nezainteresirani. Po pitanju konstantne ambicije za uklapanje u zapadnocentričnu kulturnu scenu, financijski to više ne možemo pratiti, pa između nezainteresiranosti i nemogućnosti nikad nismo bili manje integrirani u internacionalnu scenu. Sve, a nije malo, što sam u tom pogledu uspio napraviti ostvareno je preko privatnih kontakata uz bezbroj ustupaka i kompromisa, a na tome se ne može izgraditi funkcionalna strategija integracije u međunarodnu kulturnu scenu. S druge strane, možemo se zapitati koja je svrha organizirati izložbe Luca Tuymansa, Daniela Richtera, Miroslava Balke ili Tonyja Cragga kad domaća publika za njih nije čula, iako je riječ o najvećim imenima svjetske suvremene umjetnosti. A njihove izložbe u Hrvatskoj praktično, uz entuzijazam i nešto sredstava s naše strane, sufinanciraju i sami umjetnici. Maestralni pregled rada Tonyja Cragga u suorganizaciji Galerije Kula i Galerije umjetnina u Splitu nije došao vidjeti nitko iz Zagreba, niti je to bila vijest za HTV. Naravno, da je izložba bila u obližnjem Beču ili Ljubljani, svi bi je išli pogledati. Toliko i o odnosu centra i periferije u domaćim okvirima.

Budući da imate bogato kustosko iskustvo iza sebe, koliko se na njega oslanjate i koje nove izazove vam ono omogućuje? Koji vam je vid vašega posla najizazovniji?

Moju kustosku strast uvelike su nadmašili izazovi ravnateljstva. Kad radite izložbu, uspješno odrađen kustoski posao rezultat je kreativnoga savladavanja i pružanja maksimuma u zadanim financijskim, vremenskim i fizičkim gabaritima, sa snažnim osjećajem odgovornosti ne samo prema umjetničkom radu i stajalištima koja zastupate nego i prema društvenoj dimenziji posla. Ravnateljstvo je to isto samo na n-tu potenciju. Na stanovit ste način kustos projekta cijeloga muzeja, stvarate utjecajni model interpretacije i zbirke i institucije u svim mnogostrukim oblicima njihove komunikacije prema javnosti. Oblikujete svijest publike, u srazu ste s očekivanjima, predrasudama i stavovima, i to na platformi koja je povijesno utemeljena i posjeduje društveno verificiran autoritet. Očekivanja su od muzeja velika, pa je velika i odgovornost rada, a kamoli upravljanja muzejom. Moram li uopće govoriti o tome koliko smo razočarani radom naših muzejskih institucija? Razočaranje izbija i iz svakoga vašeg pitanja. Mi sami, naša struka, treba preuzeti odgovornost i preporoditi muzeje, podsjetiti ih na njihovo poslanje. To ne možemo pasivno očekivati od tijela kao što su uprave i ministarstva koja administriraju naš posao i s pravom od nas očekuju i trebaju rješenja koja najčešće ne dobivaju, a kad ih jednom ipak dobiju, onda bi ih trebali uvažavati.

Ljepota, izazov i težina kustoskog posla proizlaze iz rada s vrhunskim proizvodima ljudske kreativnosti i čudesnim osobama. Morate im uzvratiti jednakom vrstom kreativnosti, stoga su mi najizazovniji projekti koji pružaju mogućnost isticanja neočekivanih značenja i sinergije umjetničkih djela pa je zapravo riječ o izložbama koje se bave pojavama neovisnim o medijskim, stilskim ili vremenskim određenjima te omogućuju predstavljanje u najširem smislu transkulturalne biti stvarnosti. Najdraže mi je postavljati izložbe i nikad nisam razumio kustose koji trebaju dizajnera postava. Nakon nekoliko desetljeća čak sam zavolio i pisanje.

U Modernoj galeriji postavljena je retrospektiva V. Kuliša  / Snimio MIRKO CVJETKO

Kroz svoje kustoske koncepte bavili ste se i pitanjem tržišta umjetnina u Hrvatskoj. Koje su vaše ideje o tome kako ga regulirati?

Naravno da tržište treba regulirati i posao je administracije da postavi poticajne okvire u kojima će ta djelatnost postati legalna, ali ono se mora razviti spontano. Tržište se i kod nas razvija, ali unatrag sedamdeset godina dominantno u sivoj zoni i izvan zakonske regulative. Kako kod nas uopće jača uloga poduzetničkog sektora, tako su sve snažnije i privatne inicijative koje u tom području žele javno i aktivno sudjelovati kako u poslu posredovanja između umjetnika i kupaca, tako i u njegovu reguliranju, pa se pomalo približavamo standardnom međunarodnom modelu. Kao jedan od prvih pokazatelja demokratizacije bivšega socijalističkog bloka, javna je pojava privatnih kolekcionara koji, iako svoje zbirke stvaraju u kontekstu nereguliranoga tržišta umjetnina, nemaju zazora prezentirati svoj rad i postati aktivni sudionici kulturne scene. Većina dakako, kao i drugdje, aktivnost svodi na sigurne investicije unutar lokalnog tržišta, kao što je kod nas mainstream povijesno slikarstvo moderne, inače relevantno samo u lokalnim okvirima. Oni rjeđi, kreativni, s vizijom i sklonosti prema većem riziku, ulažu u suvremenu umjetnost ili povijesne avangarde i neoavangardu, što se na kraju pokazalo dobitnom kombinacijom i utjecalo na tržišnu vrijednost te umjetnosti na domaćem tržištu, ali isto tako i na njezinu percepciju i kulturološki značaj. Zaboravlja se da je nova zgrada Muzeja suvremene umjetnosti, kao krovne javne kulturne institucije, znakovito otvorena retrospektivom Aleksandra Srneca, koja je producirana privatnom inicijativom Kolekcije Marinko Sudac. Tu je i slučaj Laube, da izdvojim samo dva najvažnija aktera tog trenda, a ima ih i bit će ih više, koji su javnim karakterom svojih privatnih projekata potaknuli zanimanje za djelokrug svog rada na životniji, agilniji i uvjerljiviji način nego što to rade javne institucije. To je normalno, a mi smo u prilici da sinergiju javnih i privatnih inicijativa postavimo kao funkcionalan model kulturnog djelovanja. Tijekom svoje karijere na tom sam principu postavio i sudjelovao u više uspješnih izložbenih projekata.

Možete li nam reći malo više o trenutnoj situaciji u Modernoj galeriji?

Moderna galerija je u obama svojim prostorima upravo otvorena. U Galeriji Račić do kraja svibnja postavljena je izložba američko-hrvatskog umjetnika Arsena Roje, kod nas potpuno nepoznata autora kultnog plakata za film M.A.S.H., a u samom muzeju kritička retrospektiva Vatroslava Kuliša.

Sukladno novonastaloj situaciji i zahtjevu osnivača, izradili smo reducirani program po kojem ćemo najesen u muzeju prirediti retrospektivu Jerolima Miše, a potom Damira Mataušića. U Račiću bi potkraj svibnja otvorili izložbu splitskoga kipara Dražena Pejkovića, a zatim sa smanjenim sredstvima sve izložbe iz programa koje možemo realizirati. Riječ je o programu koji sam naslijedio. Ipak, još nemamo nikakvih saznanja o razini financiranja za ovu godinu, niti nam je poznat hodogram sanacije. Volio bih vjerovati da se iz objektivnih razloga ne može napraviti više, a situaciji usprkos namjeravamo uskoro odgovoriti netipičnim, pandemijskim i post-potresnim postavom zbirke Moderne galerije. Smatram to kreativnim doprinosom rješavanju složenoga pitanja funkcioniranja muzejskih institucija, posebno ove kojom rukovodim, kojima su nedaće skinule smokvin list pozlate izložbenih prostora.

Kakvi su vaši budući planovi?

Moj je opći plan osvježiti prezentaciju zbirke koja bi na drugom katu muzeja u kronološkom pregledu bila rezultat doprinosa svih muzejskih kustosa. Za razliku od stalnog postava, riječ bi bila o dinamičnoj izmjeni umjetnina uz njihovu interpretaciju na hrvatskom i engleskom jeziku. Ono što namjeravamo već možete vidjeti na mrežnoj stranici muzeja pod izbornikom Otkrijte, odnosno na profilima muzeja na Facebooku i Instagramu. U sjeverozapadnom krilu na prvom katu muzeja zbirka će se paralelno predstavljati nizom kustoskih pregleda po različitim temama i metodologijama, uz mogućnost uključenja radova suvremenih umjetnika i sudjelovanje vanjskih kustosa. Ulazni prostor, ovalna dvorana i istočno krilo prvoga kata služit će za povremene izložbe u standardnom rasponu od samostalnih, problemskih do revijalnih. Cilj nam je da publika u muzeju može uvijek pogledati tri izložbe, a da je pritom uvijek moguć cjelovit uvid u zbirku, i to na kronološkoj i problemskoj razini. Vidjet ćemo kako ćemo u predstojećem razdoblju oskudnog proračuna uspjeti realizirati neke od ambicioznih umjetničkih projekata. Nastojat ćemo pružiti uvid u relevantne fenomene i specifičnosti u tradicionalnim umjetničkim disciplinama u svim dijelovima Hrvatske i internacionalno. Ustrajavat ćemo na interdisciplinarnom pristupu, jednostavnije suvremenom standardu prezentacije povijesne moderne, ali i njezina kontinuiteta u suvremenoj umjetničkoj produkciji. Galerija Račić svojim gabaritima trebala bi omogućiti praktičnu i dinamičnu izmjenu izložbi domaćih i stranih umjetnika.

Na koji način će biti zamišljen novi stalni postav?

Želio bih napraviti odmak od u nas prevladavajućeg koncepta ne samo stalnosti postava, već i autoritarnog pristupa po kojem se od svakog novog ravnatelja očekuje prezentacija njegova narativa o muzejskoj zbirci, odnosno, njegov ključ vrednovanja i hijerarhija fundusa. Riječ je o patrijarhalnom modelu upravljanja koji mi u Hrvatskoj izgleda volimo na svim razinama. Zahvaljujući iskustvu moje se viđenje posla muzejskog ravnatelja razvilo u ulogu koju najčešće objašnjavam glazbenom analogijom. Ravnatelja vidim kao dirigenta koji u izvedbi kompozicije svim izvođačima daje prostora za realizaciju njihovih stručnih i poetskih identiteta i potencijala, pa središnji postav zbirke treba izražavati sinergiju različitih interpretacija. Njegova usklađenost i fluidnost predmet su ravnateljskog utjecaja. Cilj mi je da u sklopu postava bude i jasno iznesena povijest institucije i zgrade, iz koje proizlazi i današnji opterećujući odnos s HAZU-om. Obratit ćemo pažnju da visoka razina muzeografske razrađenosti postava ne optereti uživanje u estetskoj dimenziji posjeta muzeju kakav publika očekuje, pa je plan da sve specifične informacije posredujemo QR-kodovima koje će publika čitati na vlastitim mobitelima.

Mislite li i na koji način poboljšati online sadržaje, odnosno digitalizaciju muzejske zbirke? Poznato je da je MMSU dok ste bili ravnatelj uspio postati prvi umjetnički muzej u Hrvatskoj s potpuno digitaliziranom zbirkom.

Drago mi je da postoji svijest o tome. Zbirka Moderne galerije digitalizirana je i baza podataka redovito se osvježava novim akvizicijama. Izazov je kako je učiniti pristupačnom publici ne samo u tehničkom aspektu nego i u potrebi publike da istražuje zbirku online. U tom smo smjeru i iznenadnu nemogućnost posjeta muzeju publici pokušali nadoknaditi novim izbornikom Otkrijte na kojem predstavljamo umjetnine iz zbirke uz kustoske interpretacije. Upravo radimo na tome da ga upotpunimo proširenim pojmovnikom, koji će zainteresiranima omogućiti i objašnjenje nekih referentnih pojmova poput stilova, škola i drugog tipičnog ili specifičnog za hrvatski kulturni krug. Uključili smo se i na društvene mreže, a trenutne izložbe predstavili virtualno. Predstoji nam novo brendiranje i potpuno nova koncepcija mrežne stranice koja tek treba omogućiti iskorak prema virtualnim sadržajima.

Smatrate li da će umjetnost, slično kao što je bila situacija tijekom krize 2008, sad ponovno još više otići u konceptualnom smjeru zbog spoja ekonomske krize i zabrane okupljanja? Tijekom 2008, prisjetimo se, mnogi su se umjetnici okrenuli performansu jer taj medij ne mora nužno zahtijevati visoke budžete. Kako biste vi vizionarski odredili razvoj umjetnosti u skoroj budućnosti i, sukladno tomu, kako ćete razvijati i prilagođavati izložbeni program u Modernoj galeriji?

Ne vjerujem da će sadašnja situacija bitno utjecati na umjetničku produkciju, koja je danas pragmatično usmjerena na proizvodnju umjetničkog objekta. Tomu zbog neosporne uloge tržišta u internacionalnim razmjerima teže i performativni oblici umjetničke prakse preko fotografskog i videomedija. Vizualna je umjetnost u biti osamljenička djelatnost, samotni rad u atelijeru, idealan za kurentan način života, a umjetnici stvaraju nagonski, pa se u slučaju krize utječu elementarnim postupcima kojima obiluje svaka umjetnička disciplina. Svi se formati produkcije uvijek mogu svesti na epidemiološki prihvatljive postupke, čak i u medijskoj umjetnosti, koja nikad ne zahtijeva glomazne sustave poput filmske. Sigurno je da će zbog recesije doći do zastoja u produkcijama koje predmnijevaju skupe javne i privatne narudžbe. Online komunikacija sadržaja dobit će na važnosti, čemu pridonosi i opći standard kućnoga multimedijskog okruženja. On odlično odgovara performativnim oblicima umjetnosti, pa se čak i za, recimo, zagrižene zastupnike neponovljivosti performansa, izvedba može svesti na prijenos u stvarnom vremenu. Smatram da će doći do poremećaja tržišta umjetnina zbog opće recesije te nemogućnosti masovne prezentacije na kakvu smo navikli na sajmovima. Nadam se da će ove promjene u prvi plan postaviti umjetničku u odnosu na tržišnu vrijednost umjetničkog djela. Ako se nastavi pandemija, doći će do promjene muzejske prakse koja se u internacionalnom okruženju danas uvelike oslanja na blockbuster-projekte, te neprekidan rast turističke industrije. Umjetnost će se u produkciji i prezentaciji u prvom trenutku vratiti ključnim humanističkim vrijednostima, a kad ugroza prođe, vjerojatno ćemo svjedočiti povratku diktata tržišta umjetnina. Moderna galerija nastojat će profitirati na interesu za online prezentaciju fundusa, a u nedostatku programskih sredstava okrenut će se prezentaciji relevantnih fenomena kroz istraživanje svog fundusa, lokalne i nacionalne produkcije te dohvatljive internacionalne produkcije. Ne vjerujem da će doći do ikakve bitne i dugotrajne promjene, ali ako je primijetimo, nastojat ćemo biti prvi u njezinoj prezentaciji.