Kruna hrvatskog predsjedanja Vijećem  EU

Kao vrhunac hrvatskoga predsjedavanja Vijećem Europske Unije, u glavnom hrvatskom gradu je 6. svibnja potpisana Zagrebačka deklaracija. Kao što se i očekivalo od početka godine, ova deklaracija izražava želju država članica Europske Unije za davanjem veće europske perspektive zemljama Zapadnog Balkana, što je politički naziv za skupinu zemalja koje nisu još ušle u tu složenu supranacionalnu strukturu (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija, uz Kosovo kao zemlju kojoj neovisnost nisu priznale sve države članice EU). Neizbježno je Zagrebačka deklaracija dotaknula i probleme u vezi s pandemijom COVID-19, što je također obilježilo hrvatsko predsjedavanje i uvelike promijenilo prioritete koje je Hrvatska navela još prošle godine za svoju ulogu u prvih šest mjeseci 2020. Sama činjenica da je Zagrebačka deklaracija donesena virtualnim putem na videokonferenciji govori u prilog činjenici novih normi pandemijskog vremena.

Kako je Zagrebačka deklaracija zapravo pokazatelj hrvatskog uspjeha i odraz hrvatskog zalaganja u Vijeću EU, može se reći da je vlada Andreja Plenkovića odigrala vrlo uspješnu ulogu održavanja regionalne perspektive kao jedne od glavnih političkih vodilja EU u prvom polugodištu 2020.

Naravno, ishod Zagrebačke deklaracije i cjelokupno predsjedavanje Hrvatske nije plod samo hrvatske uključenosti, već ponajviše formalni ishod rada Vijeća i Komisije EU, koje vode Charles Michel i Ursula von der Leyen. Kada se sredinom veljače pripremao sastanak na vrhu, simboličan i formalan susret šefova država i vlada zemalja članica EU koji se odlikuje diplomatskom i državničkom pompom i nezaobilaznim kolektivnim fotografijama za sjećanje, a na kojemu se zapravo donose srednjoročne odluke, putokazi i smjernice za iduće razdoblje, u žarištu je bilo poštivanje vladavine prava i borba protiv organiziranog kriminala, posebno na području Zapadnog Balkana. Kako je nastala epidemiološka kriza, Vijeće i Komisija EU odlučili su preusmjeriti usredotočenost na zdravstvo te gospodarske i društvene posljedice pandemije u EU i Zapadnom Balkanu. Druge političke smjernice gotovo da i nisu dobile više detalja, pa se cijela deklaracija zapravo sastoji od odgovora na COVID-19 i europske perspektive za regiju.

Paket hitne pomoći težak
3,3 mlrd eura

Gledajući te perspektive u odnosu na susrete u Zagrebu 2000, Solunu 2003. i Sofiji 2018, ne može se reći da smo naišli na važne promjene. Zagrebačka deklaracija slična je točkama koje se mogu čitati u deklaraciji iz Sofije prije dvije godine. Obje govore o predanosti europskim perspektivama Zapadnog Balkana i isto tako ni jedna ne spominje proširenje u nekom skorijem vremenu. Ovdje su mnogi pozitivni pojmovi o kojima se već nadugo sluša: jedinstvo i solidarnost, pridržavanje europskih vrijednosti i načela, a osobito vladavine prava, demokracije, dobre uprave, dobrosusjedskih odnosa, političke, gospodarske i društvene transformacije regije. Kao što to piše u Sofijskoj, isti se prioriteti nalaze i u Zagrebačkoj deklaraciji: gospodarstvo, povezivanje, borba protiv terorizma, vanjska i sigurnosna politika, migracije, borba protiv dezinformacija i hibridne prijetnje. Zdravstvo je jedini sektor koji se izrazito naglašava u Zagrebu, što je razumljivo.

Proširenje se nigdje ne spominje kao jedinstven politički cilj, već se govori o procesu. U tom procesu, „koji ima punu podršku europskoj perspektivi Zapadnog Balkana“ EU ne dolazi praznih ruku. Deklaracijom se obećava paket hitne pomoći regiji u vrijednosti 3,3 milijardi eura. Time Europa nastoji stvoriti jaka privilegirana partnerstva koja će trajati dok je izdašne europske financijske pomoći. No to poziva i na otvoren, jasan i iskren dijalog. Obje strane ne žele progovarati o procesu proširenja i očito je da do njega neće doći u skorije vrijeme. Čemu onda ovakva financijska pomoć? Opet se ovdje pokušava testirati europska snaga i određena geopolitička lukavost. Ukoliko nema proširenja, koji je model i taktika koju će EU koristiti kako bi spriječila rast tzv. plebiscitarnog autoritarizma i geopolitičke napetosti na svom pragu? Ta pomoć stoga se ne treba gledati samo kao jednokratni paket kojim se omogućuje borba protiv posljedica COVID-19. Ona je i način da se na Zapadnom Balkanu umanji značenje Kine i Rusije, kao takmaca Europi u rastućoj multipolarnoj globalnoj bitci za utjecaj. Jednostavnijim rječnikom rečeno, Bruxelles kaže državama Zapadnog Balkana da će dobiti novac i skrb, ali da se oni moraju odvojiti od utjecaja Xi Jinpinga i Vladimira Putina. Pomalo je to igra slijepih, jer je veća suradnja Kine i Rusije s pojedinim zemljama unutar EU-a nego na Zapadnom Balkanu. Ako su Peking i Moskva rado viđeni gosti u Budimpešti, Ateni, ali i u Rimu i Berlinu, onda nema jasna odgovora što će EU učiniti ako oni ostanu voljeni sugovornici u Beogradu i Skopju.

Napredak otvaranjem pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom

Napredak u pregovorima ipak je postignut otvaranjem pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom. Zbog toga Zagrebačka deklaracija izražava posebno zadovoljstvo normalizacijom makedonskih odnosa s Grčkom putem ratifikacije Prespanskog dogovora, kao i ratifikacije ugovora o prijateljstvu s Bugarskom. Ipak je Deklaracija jasno realistična kada spominje ovisnost uspjeha o daljem procesu konkretnih pregovora o nesporazumima i povijesnim raspravama, što se odnosi na pokušaj Bugarske da zaustavi makedonski napredak zbog povijesnog narativa u makedonskim udžbenicima. Zbog toga je nastao mješoviti povijesni odbor koji ima zadaću stvaranja zajedničke povijesti dviju zemalja, zadaća koja posjeduje rizik klasične političke patke da se stvori odbor kada ne postoji volja za rješavanjem nekog problema. Uz rješenja iz Skopja, Zagrebačka deklaracija pohvaljuje i nastojanja Srbije i Kosova za ponovnim uspostavljanjem dijaloga na relaciji Beograd – Priština. Tomu se mora pridodati da je prvi put u službenoj prisutnosti Prištine bio i španjolski premijer, što je znak da Madrid može prešutjeti, baš kao i Rumunjska, davanje formalnog okvira Kosovu na EU-razini. Naime, Španjolska i Rumunjska su dvije zemlje koje se, zbog svojih unutarpolitičkih razloga, protive priznanju neovisnosti Kosova.

Ruku na srce, Zapadni Balkan nije jako važno područje interesa Bruxellesa, a osobito ne u vrijeme COVID-19. Kako je Zagrebačka deklaracija zapravo pokazatelj hrvatskog uspjeha i odraz hrvatskog zalaganja u Vijeću EU, može se reći da je vlada Andreja Plenkovića odigrala vrlo uspješnu ulogu održavanja regionalne perspektive kao jedne od glavnih političkih vodilja EU u prvom polugodištu 2020. Od zemlje koja je bila ismijavana zbog zadaće vođenja britanskog izlaska iz EU, Hrvatska je postala zemlja koja je nametnula teme u vrijeme strahovitih posljedica pandemije. Glavni fokus sastanka na vrhu bio je, ipak, na zajedničkom odgovoru na koronavirusnu krizu. Čelnici EU i Zapadnog Balkana analizirali su neposredan odgovor na zdravstvenu krizu kao i srednjoročne akcije potrebne za rješavanje zdravstvenih, ekonomskih i društvenih aspekata krize.

Hrvatska kao važan igrač

Komunike Podrška Zapadnom Balkanu u borbi protiv COVID-19 i postpandemijski oporavak doprinos je Europske komisije i osnova za raspravu čelnika. No i tu je Zagreb pokazao smisao za političku usmjerenost jer je Europska komisija ponovno potvrdila da je regija sastavni dio Europe i naglasila konkretne mjere pomoći namijenjene rješavanju zdravstvene krize u regiji Zapadnog Balkana. To je poruka ne samo da je Hrvatska svjesna svog zemljopisnog i povijesnog položaja nego i da želi pomoći susjedima onima koji često govore samo o zategnutim odnosima Beograda i Sarajeva s Hrvatskom. To je sjajan diplomatski čin koji će, međutim, morati sadržavati i dodatne angažmane i jasne politike Zagreba prema Srbiji, Bosni i Hercegovini te ostalim zemljama Zapadnog Balkana.

Zagrebačka deklaracija dodaje da je EU odlučna u dužem roku pojačati svoj angažman na svim razinama. Očekuje se da će Europska komisija predstaviti plan oporavka potkraj ove godine, financiran iz dugoročnog proračuna EU-a za razdoblje 2021–2027, koji je još u pregovorima. Šefica Komisije Ursula von der Leyen naglasila je da su zemlje regije povezane s programima, uključujući Inicijativu zajedničke nabave za kupnju medicinskih proizvoda, obično otvorenih samo za države članice EU. Radeći to, EU je ne samo potvrdila strateško značenje Zapadnog Balkana, već je primijenila i novu metodologiju proširenja koja omogućuje „postupno uvođenje“ u programe EU-a. Premijer Plenković izrazio je želju da se nastavi obrazac samita EU – Zapadni Balkan i da se za dvije godine organizira još jedan sastanak na vrhu. Time bi Hrvatska postala nezaobilaznim čimbenikom proširenja.