KRIVI SMJER

Tvrdo sam uvjeren da su jednosmjerne ceste jedno od najvećih dostignuća naše civilizacije. Jer po njima se vozi mnogo mirnije, udobnije i sigurnije nego po dvosmjernima. Što više jednosmjernih ulica imamo, to nam se više čini da smo kao društvo doista nešto postigli.

Ali, kao i sva druga dostignuća, i ovo ima svoju tamnu stranu, pa što je dostignuće veće, to je i njegova tamna strana mračnija. Uzmite samo električnu struju: ona nam silno pomaže u svim sferama života, ali nas ujedno i ugrožava, od toga da nam fen padne u kadu, pa do toga da se djeca penju po željezničkim vagonima i dodirnu žicu. A što tek da se kaže o atomskoj energiji? U njoj leži silna snaga i goleme mogućnosti, ali šteta koju ona može napraviti veća je od ijedne druge štete koju smo poznavali prije nego što smo tu energiju dobili.

E pa isto je tako i s tim jednosmjernim cestama: i kod njih je količina koristi koju donose upravno razmjerna s količinom štete kojom nam prijete. Uzmite samo razliku između gradskih i međugradskih jednosmjernih cesta, jer ta je razlika gotovo ista kao kod jake i slabe i struje: jaka struja može obaviti velik posao, ali vas može i ubiti; slaba struja ne može vam praktički ništa, ali zato ni njezini radni učinci nisu osobiti (pustimo sad važnost postrani). Zato ću i ovdje najprije nešto reći o gradskim jednosmjernim cestama, pa tek onda o međugradskima, jer to je, mislim, prirodan put, a tako se to valjda i u povijesti razvijalo, kao što se i slaba struja pojavila prije jake.

Što je, dakle, s gradskim cestama? One jako olakšavaju kretanje, pod uvjetom da poznaješ regulaciju ili da imaš GPS. Na gradskim su cestama brzine razmjerno malene, pa je manja i šteta ako netko previdi znak i uđe u krivi smjer. A ako mu se to ipak dogodi, brzo će uočiti pogrešku, pa je i ispraviti: stat će sa strane, upaliti sva četiri žmigavca, a onda, u pogodnom trenutku, okrenuti vozilo i vratiti se odakle je i došao te potražiti alternativnu mogućnost. To je vjerojatno i razlog što se prometne vlasti prilično ležerno odnose prema toj problematici, pa iznenada – takoreći preko noći – pretvore dvosmjernu ulicu u jednosmjernu, ili čak i promijene obavezni smjer vožnje. Stave, doduše, i znakove koji o tome obavještavaju, ali u tome ne pretjeruju, jer jasno im je da neke velike nevolje tu neće i ne može biti: stvari se riješe same od sebe.

Repertoar prometnih znakova obogaćen i novim

Sasvim je druga stvar s međugradskim cestama. To su najčešće ozbiljne prometnice sa svom pripadnom infrastrukturom – što znači da su prometni smjerovi odvojeni, a između njih postoji limena ograda, a u Dalmaciji ponegdje čak i stabalca oleandra – pa se onuda vozi velikim brzinama. A kod velikih brzina, jasno, i najmanja pogreška može biti fatalna. I zato na takvim cestama ući u krivi smjer znači pravu katastrofu, pa se oko toga svi odmah uspaniče, a radio počne emitirati upozorenja da se dogodilo nešto gadno i da treba pripaziti kako se vozi.

A ipak, ni to nije dovoljno, nego je trebalo poduzeti još nešto, pa je repertoar prometnih znakova na tim cestama obogaćen jednim novim upozorenjem. Ako stanete na kakvu odmorištu – recimo, na cesti Split – Zagreb – pa stojeći ispred zgrade benzinske crpke pogledate nalijevo – u smjeru iz kojeg ste upravo pristigli – ugledat ćete golemu žutu ploču i na njoj nacrtan crni dlan visok možda i dva metra, a na tome dlanu još je i znak zabrane prometa u jednom smjeru (crveni krug sa žutom poprečnom crtom u sredini); na toj tabli golemim slovima piše KRIVI SMJER.

O čemu svjedoče takve ploče? Pa, dakako, najviše o tome da se znade dogoditi da poneki vozač izgubi orijentaciju, pa umjesto da produži smjerom kojim se i do tada kretao, zađe u krivu traku i udari putem kojim je i došao. Tada se nalazi u krivom smjeru i tada nastaje uzbuna. A što je najčudnije, češće se i jače uzbude drugi nego onaj koji se zabunio. On svoju grešku ili ne vidi, ili je i ne smatra pogreškom.

To, vidite, mene ovdje zanima, taj psihološki mehanizam. Zašto se sve to zbiva? Dobro, svakomu se može dogoditi da pogriješi, ali baš tako katastrofalno? Kakav mora biti čovjek kojemu se to dogodi? O tome sam mnogo razmišljao – jer svaki čas bude takav incident i ja o njemu slušam u izvještajima HAK-a – i na kraju sam došao do nekoga zaključka koji ću vam ovdje ukratko izložiti. On nema nikakve znanstvene podloge, niti ga ja mogu poduprijeti kakvim argumentima. Riječ je o čistoj slutnji, ali što vrijeme više prolazi, ja u tu slutnju sve više vjerujem.

Ukratko, čini mi se da su vozači koji tako griješe ekstremni karakteri. Ima ih dvije vrste, što onda znači i da su ekstremno različiti. I još nešto, prije nego što prijeđem na dokazivanje: rijetko se događa da vozač uđe u krivi smjer zato što je previdio onaj golemi znak i crni dlan na njemu. Mnogo je češ­ći slučaj da on krene u krivom smjeru svjesno, zato što vjeruje da za to ima vrlo jake razloge. Ustanovi, recimo, da je na benzinskoj pumpi zaboravio novčanik, pa zato lijepo okrene auto i stane se vraćati, i to obično po zaustavnoj traci, i još možda upali i sva četiri žmigavca.

Rekao sam da postoje u tom pogledu dvije vrste vozača. Jednostavno rečeno, jedni pridaju sebi preveliku važnost, a drugi premalenu. U tome je sve.

Oni koji sebe vide kao jako važne drže da imaju pravo postupati tako kako postupaju – to jest voziti u krivom smjeru – i to iz čak dva razloga. Prvi je taj što se radi baš o njima osobno i o njihovu novčaniku – da ostanemo kod toga primjera – a što na ovom svijetu može biti od toga važnije? Drugi je razlog taj što su oni uvjereni da su mnogo vještiji i mudriji od drugih vozača, te da zato njihov samoubilački manevar neće nikomu nanijeti nikakve štete.

Kod one druge vrste vozača stvar je posve suprotna od toga. Oni imaju osjećaj da su uvijek u životu maleni i nevidljivi, da prolaze nezapaženo, pa se zato nadaju da će se moći vratiti po novčanik ili naočale, a da to nitko i ne opazi. I oni imaju dva argumenta: jedan je taj što im je auto također malen i neugledan, a drugi taj što voze polako i pipavo, misleći da ne smetaju nikomu.

Kao što je lako pogoditi, oko nas ima mnogo ljudi i od jedne i od druge vrste, i bojim se da se tu ništa ne može promijeniti, kao što se i inače ljudska narav teško mijenja. Utoliko više što postoji i treća vrsta vozača u krivom smjeru, a to su pijanci, narkići i samoubojice. A mislim da nikome ne treba dokazivati da čovjek postaje i jedno i drugo i treće bilo zato što precjenjuje, bilo opet zato što podcjenjuje vlastitu važnost i svoju ulogu na ovome svijetu.

I, da se vratim na ono s početka, naime, na odnos tehničkih dostignuća i opasnosti koje uz njih idu. Ta su dostignuća sve veća i revolucionarnija, pa su zato sve veće i opasnosti. Naivni vjeruju da će nas taj napredak odvesti u nekakvu idilu, gdje će sve savršeno štimati, a pri tome ćemo i mi sami biti bolji. Ali ja se pribojavam da bi mogao doći dan kad ćemo se s nostalgijom prisjećati vozača koji po autocesti voze u krivome smjeru. Jer to će nam se – u usporedbi s opasnostima koje će nam tada prijetiti – činiti kao neznatna nevolja.