Književnost i slučaj

Svi poznajemo slučaj. Sreo sam školskog druga kojega nisam vidio već tridesetak godina. Da nisam slučajno ušao u ista tramvajska kola, prošao bi do sljedećeg viđenja možda samo jedan dan. Ili tri mjeseca? Tko bi znao. Drugi slučaj: počela je kiša i netom opet prestala, čim sam u trgovini kupio nov kišobran, posve nepotreban jer u stanu imam malu zbirku. Primjeri bi se mogli beskrajno redati – kontingencija nas prati na svakom koraku.

Samo u strukturi književnog djela pravoga slučaja nema, izuzmu li se kockanje riječima i tekstualne igre na izvlačenje iz neke kutije pojedinih riječi i nesuvislih rečenica u dadaističkim krugovima u Zürichu godine 1916/1917. Knjiga se može zabunom zametnuti; slučaj je na djelu. Ali njezin sadržaj, u romanu, noveli, drami, kontingenciju ne dopušta.

Friedrich Schiller

U ovom su zapisu četiri junaka: jedan problem i tri pisca – njemački dramatičar Schiller, francuski pripovjedač Maupassant, a iz dvadesetog stoljeća Thomas Mann. Spomenuti je problem u tome što se književna praksa nipošto ne može uskladiti s motivom slučajnosti, pod uvjetom da se radi o glavnim likovima djela. Treba pročitati što o tome pišu navedeni književnici. Prema kronologiji prvi je Schiller (koji je danas najpoznatiji svojom prvom dramom, Razbojnici, 1781, osobito zbog toga što taj tekst dopušta, pa čak i zahtijeva, krajnju modernizaciju). Ovdje nas zanima njegovo drugo dramsko djelo, Fiescova zavjera u Genovi (1783), koja prikazuje politički sukob iz razdoblja baroka, zbivanje poznato iz gradskih kronika. Radi se o sučeljavanju društvenih poredaka i moralnih sustava. Povijesni Fiesco, koji je smatrao da bi njegova vladavina unaprijedila grad, gubi, doslovno, političko tlo: prilikom ukrcavanja u brod pada u vodu i utopi se jer se nije uspio osloboditi teška oklopa. Schiller, međutim, u svom predgovoru „republikanskoj tragediji“ objašnjava zašto je odlučio odustati od povijesnih činjenica: zbog toga što fatalni slučaj ne dopušta primjereno osmišljavanje dramske radnje. Fiescova smrt mora biti posljedica političkoga protivništva. Kod Schillera Fiesco ne pogiba besmisleno; on je žrtva atentata. Predgovor ističe da se dramatičar mora uzdići nad fakte jer zakon drame mora biti jači od svega drugoga.

Guy de Maupassant

Maupassant je stotinjak godina kasnije, u razdoblju takozvanog realizma, s drukčijeg motrišta prišao problematici slučaja – i pokazao da je realizam u književnosti zapravo neostvariv. Odlučujuća je njegova spoznaja iznesena u predgovoru romana Pierre i Jean (1888): „Život je sastavljen od najrazličitijih, najnepredvidljivijih, najproturječnijih i najneskladnijih stvari; surov je, nedosljedan, nepovezan, pun neobjašnjivih, nelogičnih i proturječnih katastrofa, koje treba uvrstiti u rubriku domaće vijesti ili kriminalna kronika. – Zato će umjetnik, pošto je odabrao svoju temu, uzeti iz tog života zatrpana slučajnostima i ništavnostima samo karakteristične pojedinosti koje su korisne za njegov predmet, a odbacit će sve ostalo. – Jedan primjer između tisuću njih. Broj ljudi koji na ovoj Zemlji umire svakoga dana nesretnim slučajem znatan je. Ali možemo li dopustiti da glavnoj osobi padne na glavu opeka, ili možemo li je baciti pod točkove kola, onako usrijed pripovijesti, pod izlikom da treba voditi računa i o nesretnim slučajnostima?“ (Preveo Slavko Ježić.)

Thomas Mann

Schiller je argumentirao s gledišta dramaturgije misaonosti; Maupassant pogađa srž književnoga stvaralaštva prema naravi logike. Da u tekstu prevladava slučajnost a ne potreba strukture, ne bi moglo biti središnjih likova, „junaka“. A takvi su likovi, trijezno rečeno, autoru potrebni od početka do kraja književnog djela – bez obzira na to da li junakinja ili junak na posljednjim stranicama zaglave ili se radosno grle. Slučaj je na toj razini isključen. Cigla i kočija samo su za sporedne likove. Thomas Mann u svom romanu Izabranik (1951) pripovijeda o bitki u kojoj glavni likovi ostaju dakako na životu. Stradavaju samo epizodni vojnici. Mannov bi pripovjedni postupak zvučao krajnje cinično, ali samo pruža – u ironijskom modusu – potvrdu neizbježnoj gradbenoj razlici između središta i periferije. U tom je postupku sadržan zakon predestinacije. Autor je instancija koja odlučuje o tome koji su mu likovi nedodirljivi, a koji nisu. Stvarajući i raspoređujući ih poput šahovskih figura, pisac stvara sudbine – svemoćan jer je njegova volja tako reći metafizička. To bi se moglo nazvati teologijom književnosti.