Hrvatska kulturna politika tek stasa

Kulturna politika u Hrvatskoj tek stasa. Premda joj treba dati vremena i prostora, čini se da to ipak ne može ići unedogled. Nekoliko događaja iz prethodnih tjedana pokazuje kako susjedni narod (koristeći doduše pogrešne metode) ima itekako utvrđenu kulturnu politiku. Pandemija polako jenjava, ali ne i pretenzije srpskih istraživača i političara na naše književnike i znanstvenike. Nakon što smo čuli da su djela Marina Držića izašla u ediciji Matice srpske Deset vekova srpske književnosti, Matica hrvatska strogo i pravedno, uz stručnu argumentaciju, odgovorila je da je riječ o „bezočnoj krađi i otimačini“ opusa najvećega hrvatskog komediografa, koji je stvarao na „dubrovačkom dijalektu hrvatskog jezika temeljenom na ijekavici i štokavštini uz sporadičnu nazočnost ikavizama, kojima se služe Hrvati, a rasprostranjen je od Pelješca do Prevlake na granici s Crnom Gorom“. Ministarstvo kulture naknadno se pridružilo ocjeni Matice hrvatske iznesenoj u Izjavi o prisvajanju hrvatske književne baštine u izdanjima Matice srpske.

Širok raspon tema i likovnih tehnika – Mahnitost, Zoltan Novak, 2018. / Snimio Goran Vranić / MSU

Uslijedio je potom nešto utišan skandalozni potez ministra vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića, koji je zahtijevao da se iz članka o Hrvatskoj na mrežnim stranicama Europske komisije izuzme bilo kakvo spominjanje Nikle Tesle budući da on nije hrvatski znanstvenik. Komisija je nakon nekoliko dana novinarima Večernjeg lista pojasnila kako su članak privremeno povukli jer su na nekim službenim jezicima morali prilagoditi tekst koji se odnosio na Hrvatsku jer nije bio precizan. Ispravljeni tekst sada na svim jezicima prenosi činjenicu o rođenju Nikole Tesle u Smiljanu, u Hrvatskoj. Iz svega navedenoga slijedi da Srbi itekako štite vlastite interese ma koliko oni bili zasnovani na lažima.

Vrhunske izložbe ne postaju svjetske priče

Osim samopromocije zasnovane na takvim neetičkim postupcima, valja im priznati zavidnu razinu angažmana u slučaju promocije retrospektivne izložbe Čistač Marine Abramović. MSUB s ovom je velikom izložbom dospio u sve relevantne kulturne magazine, časopise i portale od New York Timesa do ARTnewsa. Tu je priliku imao i Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu kada je potkraj 2019. organizirao jednu od svojih najposjećenijih izložbi Obećavam ti čudo Osječanina Davora Vrankića, koji već gotovo tri desetljeća živi u Parizu. Kako obećano, tako ispunjeno. Vrankić je sve redom oduševljavao svojim začudnim stvorenjima, divovskim dimenzijama radova, ludom disciplinom koju je pokazivao crtajući tehničkom olovkom pred publikom tijekom mjesec dana u zagrebačkom MSU-u. Premda je katalog izložbe za koju je grafički dizajn napravio Mirko Ilić, a tekstove napisale teoretičarke umjetnosti Leonida Kovač i kustosica izložbe Kristina Bonjeković Stojković promoviran i u čuvenom Centru Pompidou u Parizu, ta vrhunska izložba koja nije razočarala ni u jednom segmentu ipak nije postala svjetska priča. U hrvatskoj kulturnoj strategiji ne daje se dovoljno prostora promociji naše kulture u svijetu. Ipak, MSU je napravio neke međunarodne projekte i pravedno je istaknuti ih: Bućan je bio na tri izložbe u Poljskoj, Richter u Bruxellesu, a i cijela je jedna dionica na izložbi Toward a Concrete Utopia Architecture in Yugoslavia, 1948–1980 u MoMA-i bila je posvećena Richteru.
                No da bi se likovna baština uopće mogla promovirati, potrebno ju je, između ostalog, sakupljati u muzejskim zbirkama koje čine kolekcije za budućnost. Upravo takva jedna, Kolekcija za budućnost / Akvizicije 2009–2019. kustosice Nataše Ivančević može se razgledati u MSU-u od prosinca 2019. do kraja lipnja ove godine. U posljednjih deset godina, otkako se MSU nalazi na novoj, nepopularnoj adresi, novi je muzejski prostor koji zadovoljava kriterije suvremene muzeologije proširio fundus za više od 3000 djela otkupima i donacijama. U povodu desetljeća provedena u Novom Zagrebu MSU je odlučio posjetiteljima predstaviti izbor od dvjestotinjak akvizicija tijekom posljednjeg desetljeća. Muzejska građa predstavljena je u devet tematsko-problemskih cjelina i odabranih fenomena kojima se bave suvremeni umjetnici: Doba optimizma, Vitalnost figuracije, Primarne strukture, Priroda i društvo, Osobne pripovijesti, (Ne)običan dan, Imaginativni svjetovi, Ženski glasovi, U muzeju o muzeju.

Dalibor Martinis u razgovoru s mlađim sobom iz 1978. jedan je od prvih videouradaka s kojim se posjetitelj susreće. Riječ je o otkupu rada Data Recovery iz 2013, kada je rad i osvojio prvu nagradu na natječaju HT nagrade. Od pionira avangardnog videouratka i performansa očekivalo bi se nešto više od suhoparna govora koji biste bez problema zamijenili s govorom umornoga lokalnog načelnika koji ponavlja isprazne fraze i pritom je nezanimljiv, štur i neinspirativan. Nakon lošeg raspoloženja izazvana Martinisom zadovoljstvo raste dok gledamo cikluse fotografija Damira Fabijanića, Michala Iwanowskog, Rogera Ballena te Jasenka Rasola i Borka Vukosava. Za ovu priliku izdvojeni su i plakati važnih američkih umjetnika i grafičkih dizajnera nastalih od 60-ih do novijeg vremena, poput djela Miltona Glasera, Richarda Lindnera i Jamesa Rosenquista.

U dionicama izložbe gdje su većinom prikazane fotografije i plakati već se konkretno zagazi u slikarstvo, gdje nas obraduju radovi velikih dimenzija Zoltana Novaka, Zlatana Vehabovića, Lovre Artukovića, Katarine Ivaniš Kardum i nezaobilaznog, ali i beskrajno ponavljajućeg Borisa Bućana. Sve su to djela već dobrano stasalih i oformljenih umjetnika koji su svoje stabilno mjesto na domaćoj, ali i stranoj likovnoj sceni potvrđivali u više navrata. Djela Vere Fischer, predstavljene i na nedavno završenoj izložbi Zagreb – grad umjetnica u Umjetničkom paviljonu pokazuju isječke iz opusa umjetnice koja je sedamdesetih godina ostvarila amblematska djela pop-arta u našoj sredini. Fischerova je predstavljena trima kolažima i dvama uljima. Djelo Dinamika u prostoru Šime Perića, koji je lani preminuo, predstavlja tako još jednog neživućeg umjetnika.

Kolekcija za budućnost bez mladih autora

Od umjetničkih objekata ističe se i kvalitetom produkcije i umjetničkom izvedbom rad Voljena Sandre Vitaljić, otkupljen kao prvonagrađeni rad natječaja HT nagrada 2014. Umjetnica je dugo godina pratila novinske članke i policijska izvješća o ubojstvima u vezama te je fotografirala ozljede na tijelu i organima koje su dovele do smrti partnera. Riječ je o organima koji su sačuvani u formalinu i fotografije su potresne, ali i estetski istančane. Tik do Vitaljićkina moćnog rada nalazi se banalna interaktivna videoinstalacija Ljubavnica Ksenije Turčić, ispred koje visi mikrofon. Umjetnicu možete pozdraviti, postaviti joj pitanje i na njega dobiti jedan od slučajno odabranih odgovora / floskula kao što je „Osjećam tvoju jedinstvenost“. Neinventivnost suvremenih konceptualnih umjetnika nastavlja se kroz instalaciju Marka Tadića I Speak True Things. Otkupljena je kao trećenagrađena na natječaju HT nagrada 2009. Živci Alema Korkuta, interaktivna kiparska instalacija raspoređena na podu izložbenog prostora, povezana sa senzorom koji se aktivira kad se posjetitelj približi, tog posjetitelja ostavlja posve ravnodušnim nekoliko trenutaka nakon što shvati kako stvar funkcionira.

Korkutova instalacija dijeli prostor s izložbenim postavom paviljonskog karaktera Fitting Abstraction, koji je 2014. predstavljao Hrvatsku na Bijenalu arhitekture u Veneciji, a doniran je MSU, u kojem je ovom prilikom prvi put predstavljen u Hrvatskoj. U istom dijelu postava nalazi se vremenska lenta koja svjedoči o mnogobrojnim događajima kojima je MSU u Zagrebu bio domaćin u posljednjem desetljeću. Zahvaljujući donacijama nasljednika osnovan je Arhiv i knjižnica Ivana Picelja, koji čini dio postava izložbe, kao i Zbirka Marie-Luise i Ruth Betlheim, iz koje su izloženi radovi studenata i profesora Bauhausa kao što su radovi mađarskih funkcionalista i konstruktivista – Farkasa Molnára, Henrika Stefána, Sandora Bortnyika ali i Paula Kleea, Karla Petera Röhla, Franza Frahm-Hesslera, Kurta Schwerdtfegera, Hinnerka Schepera. Osim navedenih moguće je pogledati i radove iz ostavštine Marije Braut i Bogdana Bogdanovića iz donacije Anice i Manfreda Matzke i Borisa Podrecce Gradu Zagrebu. Klasik hrvatske geometrijske apstrakcije Juraj Dobrović dobio je priličnu zastupljenost na izložbi. Dobrovićeva monotonija donekle je „razbijena“ radovima Ivane Franke, Duje Jurića i Joška Eterovića.

Iz navedenog je razvidno da je raspon tema i likovnih tehnika širok, no začuđuje činjenica kako se nije našlo potrebnim prikazati radove autora koji su likovne akademije završavali tijekom posljednjih deset godina, onih koje sada slikarska scena itekako promovira i čija se imena vrte u domaćim, ali i stranim galerijama i muzejima. Velika je to šteta i najslabija točka izložbe koja bi trebala značiti jedan od izložbenih vrhunaca posljednjega desetljeća. Takav pristup teško je razumjeti s obzirom na to da znamo kako MSU svake godine otkupljuje radove s natječaja Nagrada HT-a, na kojima su nagrađivani bili i mlađi i umjetnici srednje generacije. Uz to, ako je nešto bilo vibrantno tijekom posljednjih deset godina u domaćim umjetničkim krugovima, onda je to bez sumnje slikarska scena. Ona iz nepoznatog razloga nije bila dovoljno atraktivna da nađe svoje mjesto u ovom pregledu akvizicija.