Dnevnik tijela

D L A K A   N A   J E Z I K U

Prije početka

prije prve riječi

roditeljske ruke pričestile su me dlakom,

zalijepili su je na dorzalnu stranu jezika

na onu koja je legla pod nepce,

dodali su još dvije za svaki slučaj,

divili se

vješto postavljenoj izolaciji između ova dva dijela glave.

Pustili su me

na vježbe puzanja,

na vježbe hodanja,

potom me takvog otpravili u svijet.

Tri dlake na jeziku –

jedna je uvijek bila budna;

jednog jutra

zaprepastio me moj nemar,

izgubio sam ih sve

u istoj noći

tako osakaćen

bez dlake na jeziku

putovao sam svijetom

moleći se

da pričesne ruke ne čuju ovo.

K A M E N O

Kalupili smo ruke za kamene oblike,

stavljali ih na hrapave,

čak oštre njegove površine,

nije bilo zahtjevno do tog trena;

ruke su poznavale kamen,

on se odazivao na njihove dodire.

Manji problem počeo se rađati

kad je kralježnica trebala odraditi svoje –

nije uspijevala pratiti ruke,

kockice u njenoj strukturi opasno su se naprezale;

bili su to ponovljeni vjesnici

možda umora, možda zrele dobi,

ali samo kratko;

kamen se ipak ugnijezdio onamo gdje su ruke poželjele.

Pluća su potom

još dugo užurbano dopremala kisik

svim zaslužnim stanicama tijela.

Mirno smo sjedili

šireći kameni pogled u smjeru daljine.

Na srednjoj čeonoj bori zapela je kaplja znoja.

K O S T I

Godine su

brižljivo taložile svoje godove u našim kostima;

bilo je to poput odlaganja jaja u gnijezda divljih ptica,

poput skupljanja meda duboko u košnicama;

tamo su se bojažljivo odnosili prema spužvastoj strukturi kalcija

na samim početcima

svako su se jutro klanjali pred koštanom rešetkom,

na podne i svaku drugu večer umanjivali su sami sebe

pred novonastalim tkivom;

dugo, dugo vremena je prošlo

kad se jedno jutro ništa baš nije dogodilo u prsnoj kosti

i to je potrajalo punih devet okretaja zemlje oko sunca,

onda je svanulo jutro,

godina je nadodala još jedan god,

pomilovala sve nataložene prethodnice;

kosti su prvi put proizvele zvuk škripanja,

jedna je kaverna tiho popustila pod teretom vremena,

struktura je uzdrhtala; bio je to preludij za nestanak moći koštanog carstva,

nešto poput nestanka babilonske kule,

kao propast Rima, smrt Egipta

i veće čak i od pomora dinosaura.

Jedno jutro

koštane niti skrile su se pred godinama utkanim u sebe same.

Jutarnji obred taloženja podijelio je nove uloge.

Ponekad kosti ne bi zaškripale.

K R V

Zalogaji vrele krvi

strpljivo su stajali jedan za drugim

čekali su svoj red,

pumpa u prsištu radila je precizno

crveni poslušni mravi

mogli su točno izračunati kad će i njih izbaciti

na periferiju natrag

od kud su došli,

podsjećalo me je to na psa

koji trči za bačenim drvetom –

donosi ga i opet pruža šape;

krv nije imala što pružiti,

pravila je ritmičke zvukove koji su me probudili,

slušao sam: krvava šetnja u krug

plesala je po mom tijelu

prvi glasnici zore spavali su najtvrđim snom.

N O K A T

Naslonit ćemo kovanicu na nokat palca,

svejedno je što će gdje biti na početku;

ta polazna točka nije presudna

 u ovom komadu vremena

izvući ćemo svoje jezike, izgovoriti okladu

gdje će glava završiti nakon pada.

Dok kovanica bude lomila zrak

poželjet ćemo da bar ovaj put budemo u vidicima sreće;

negdje prije samog kraja

prostrujat će misao kako Bog ipak postoji,

procviljet ćemo instant-pozivom u nebesa,

zemlja će otrpjeti konačno taj udarac,

dočekati ga kao oslabljeni geler na svome tkivu –

dok se još ne bude sve smirilo,

puni nadanja

prebrisat ćemo nokat jagodicama druge ruke

kao da smo izvršili neku nečasnu radnju;

zemlja će primiti nečiju glavu u svoje atome,

oborit ćemo poglede,

oni što rekoše drugačije

pljunut će dolje

i zemlja

i glava

nek dobiju svoje.

O Č N J A C I

Zarivali

smo

očnjake jedni drugima,

najprije smo očima tražili mekana mjesta,

ona su pogodna za takve podmukline,

sočnost tkiva nije nas zanimala,

nismo imali namjeru hraniti se,

samo gristi,

ako to samo po sebi nije hrana,

brzim pokretima hvatali smo prigodan trenutak;

visio je u zraku već od prvog pogleda,

najedanput –

sitne arterije nesmotreno su razasipale krvna zrnca raznih imena,

prenapregnute tetive pucale su

jedna za drugom,

toplina nutrine izvirivala je do rubova razderotina,

zadovoljstvo i bol bili su obostrani,

uzmak je došao na svoje,

sjedili smo daleko,

pipali svoje rane,

tuđe nismo gledali.

 P L A Č

Otvorili smo sve brane,

kao što se otvaraju one na jezeru, pa

rijeka

poteče dolje,

nismo dva trena prije znali da će se to dogoditi,

da će naše ruke biti dio toga,

zapravo nepravedno je ruke optuživati za ovo,

ali rijeka teče,

suze se samo slijevaju,

ne razmišljamo pritom

kako i zašto su centri za plakanje dobili informaciju za crveni alarm

i kako su se aktivirali,

kasno je za takve analize,

sad osjećamo samo toplu vlagu bočno od nosnica,

kap što se slijeva do Adamove jabučice,

komprimiranu loptu zraka

što se pokušava iskrasti iz pluća

i potrebu da ponovimo sve ovo jače i više.

Čudno je, razmišljat ćemo kasnije,

kako je jedna mala kap prelila sve naše posude,

a vjerovali smo u njih,

kao u Boga,

kao u sebe

kao u njih same…

R U K E   N A   O K U P U

Poslagali smo stečene žuljeve na jedno mjesto i izgradili dom.

Nismo prebrojavali ruke koje su ih porađale,

falio nam je gen za takve poslove.

Poslije smo sjedili i pružali ruke prema vatrenim jezicima.

Plazili su zrak među zidovima našeg doma.

Krišom smo brojili ruke.

Z V U K O V I

Otvorili smo sve prozore;

puštali su glasove na naše ispucale kože,

kroz široke, ranjive pore zavlačili su se

duboko

u tkivo,

tamo su pronalazili arterije;

podmuklo su čekali u zasjedi trenutak najmanjeg protoka krvi,

uskakali su

 u sitne

 krvave vrtloge,

putovali zatim kroz nas,

dodirivali nam nožne prste što nije predstavljalo nešto veliko i opasno,

onda ih je struja ponijela dalje –

osjetili smo ih u kostima zdjelice,

tamo su vibrirali,

ispuštali čudne valove,

jedan dio ih se odmetnuo do očiju,

 do baze lubanje,

zaiskrili su tamo stotinama svojih nogica,

počeli kopati, dozivati, urlati,

mi smo postajali netko drugi,

pretvarali smo se u okupirani teritorij,

ali jedan dio nas, onaj na izlazu vrata na ključnu kost,

dok bili smo još malo mi,

digao je ruku,

zatvorio prozor,

kao napalm sagorio svaki glas;

legli smo u tišinu,

pustili krv da otkliže svojim putom

ne noseći ništa tuđe na crvenim kapljama.