Da Zagreb bude ljepši no prije

Kad prolaziš ulicama glavnoga grada, čudne li se slike namiću tvojima očima. Sto i sto puta prolažah od djetinjstva rodnim si gradom, poznajem gotovo svaki kutić u njem. Gledao sam na svoje oči, kako se svjetla i ljepša, a Zagreb bio je kao mlad nakićen junak, koji sijeva od glave do pete čistoćom, koji za svojim klobukom nosi zelenu grančicu. Gradovi imaju fizionomiju kao i ljudi, imaju svojih karakterističkih biljega, kojima se razlikuju od drugih. Prije jedno trideset godina bio je Zagreb kao lijep dječak, kog su ljudi zanemarili, te je nečist, blatan, neuredan. Danas je to fin momak, gladak, snažan, svijetao, i kad bih ga goder sa visa okružio okom, činilo mi se da taj osvjetlani Zagreb ima lijepo, vedro lice, da se milo smije. Ti visoki tornjevi visjeli se toli milo među zelenim brežuljcima u plavetno nebo, kanda se ti reći bi neumrli starci vesele novoj velikoj i maloj djeci koja se skupljaju oko njih – velikim i malim kućama, koje se šire sve više dolom i brijegom. Naše oko priučilo se tako na te nebeske kažipute, koji su nam sred mladog trag staroga Zagreba. Bez njih nekako si ne možemo pomisliti Zagreb, oko nam se ne bi moglo priučiti na novu sliku, recimo, da tih tornjeva nestane, da nam prestaju zvoniti zvona koja od djetinjstva čujemo. Ta poznajemo svako zvono po glasu, makar i oči stisnuli. Odmah smo znali, kad govori veličajno, ogromno zvono svetoga Kralja, kako naklapa hrlo zvonce fratara, kako brblja mali “cinkuš” na prvostolnoj crkvi, koji veli djeci od stotine godina: “Ajde u školu!” Odmah smo osjetili da ona “Zdravamarija” dolazi od sv. Marka, ili da stara jezuitska zvona sv. Katarine zovu đake na okup kao i prije stotinu godina. Danas šuti većina zvonova u Zagrebu, mir je to, nemio mir, od koga malda ne zaplačeš, tvojoj duši je kanda ne čuje više slatke miloglasne pjesme, koju si slušao od djetinstva svoga.

Skidanje kupole tornja zagrebačke katedrale nakon potresa 1880. / Izvor Muzej grada Zagreba

Zagreb se ćuti stranim

Da, morat ćemo svoje oko priučiti na nove, nemile novotarije. Oko fratarskoga tornja gmižu u visini već ljudi kao mravi, koji su radi razjesti starinsko stablo. Već skinuše svetome Franji kapu, skinut će i toranj, nešta će faliti slici Zagreba. I sveta Katarina izgubi svoju krunu, glasna joj zvona stoje na zemlji, hrli vojnici sjekiraši skinuše klobuk i zvona i onu staru uru sunčanicu, kraj koje je prošetalo toliko i toliko tisuća đaka! I sveti Kralj izgubit će svoj klobuk. Istina, bio je ružan, kao prosječena dinja. Čovjeku koji ga je postavio na glavu toga divnoga hrama neka Bog oprosti grijehe, jer je bio barbar, jer je nogama pogazio bio vječne zakone ljepote. Al’ koja hasna, oko nam se bilo priučilo na tu dinju. Ne bismo je, istina, požalili bili, da su je u mirno vrijeme skinuli i zamijenili junačkom gotskom kacigom, al’ sada je skidaju, sada će sveti Kralj stajati gologlav, kao da su mu Španjolci lumbardama otpuhnuli klobuk. I opet će oku nešto faliti. Zagrepčanin idući gradom kanda danas nije u Zagrebu, ćuti se stranim. Obično vidio si domaća lica, ljude koji idu za svojim poslom. Za vedre nedjelje vrvio je puk jutrom oko crkve, a po podnevu brzao jatomice na kakovo proštenje po čistim i glatkim ulicama grada. Vedrom večeri preplitao se otmjeni svijet po širokom pločniku Ilice ili među platanama Zrinjskog trga uz lijepe i visoke palače. Često šetah i ja ovuda, te mi se snilo kako će još ljepše i više palače niknuti iz zemlje. Danas je sve drugačije. U svakoj ulici naići ćeš na kup opeka, kamenja, u svakoj ulici priječi te kakov drveni stup, što prodire ovaj ili onaj bok kuće. Po krovovima gmižu, po ulicama vrve radnici Talijani, Furlani, Slovenci, Nijemci, Hrvati, sve se to žurno tiska i viče, pa misliš da su ti ljudi došli u Zagreb graditi babilonski toranj. Tu ide četa vojnika sjekiraša, nose sjekire, motike, lopate. Tu se radi jamačno o glavi kukavne kuće, neće graditi tornja, srušit će ga valjda.

Starinsko zaklonište
kraj crkve sv. Florijana

Pođoh od Jelačićeva trga prema Kaptolu, prevalih most. Stani! Tu je stara dvokatnica žrtvom pala, stara znanica od prvih dana moga djetinjstva. Već joj skinuše glavu i dvije trećine trupa. Još stoji kus podrtine, iz koje strše duge gvozdene šibe kao slomljena rebra. Čovjeku se to čini kao bajka, kad vidi kako ljudi po toj ruševini skaču, viču, deru, bacaju, nište. Zar je to zbilja istina? – pita se čovjek. Zar je to zbilja istina? – pita se starica gospođa, stojeći postrance i plaho gledajući ispod oka podrtinu, koja se pod brzim rukama sve bliže primiče ravnomu tlu zemlje. Suza joj kane iz oka. Ta kuća bijaše njezina, tu se rodila, tu udala, tu se rodiše njezina djeca, tu je mislila umrijeti, a sad? Nekoliko sekunda uništi joj sve mile uspomene prošlosti, uništi joj i zadnju nadu. Istina, istina je! Čujte samo! Evo, nedaleko od kuće stoji hrpa ljudi, sred hrpe leže na zemlji vrata, vratnice, peći, žljebovi, grede, rešetke. Dvije forinte! Tko da više? – viče uredski sluga, stojeći pri malenu stolu usred hrpe. Istina je, tu se prodavaju zadnji ostanci kuće. Ali neće ta kuća sama pasti. I njezina susjeda osuđena je na smrt. Starica je i to. Podignu je prije više od sto godina pobožni neki kanonik za stare iznemogle žene, prizidao i crkvicu sv. Florijana i na krov postavio toranj. Amo zaklanjali se ljudski stvorovi kojima je bijeda bila dosegla do grla, kojima je starost bila ohladila toplu krv, kojima su drhtave ruke bile klonule na uvelo krilo, jadne starice bez krova, bez ičega na svijetu. Življahu tu u nijemoj neveseloj zadrugi, koračahu kao sjene po starinskim zakucima i hodnicima gledajući u zemlju, brojeći ure do groba.

Znalo je tu katkad biti starica od 100 godina. Da je ljuta sila prirode poštedjela bar taj zakutak! Nije. Razderala ga od vrha do dolje, rastresla sve te uske hodnike, čudne komorice, čudnija okanca, slomila staricama nad glavom drvene tavanice. Kuća nagiblje se na sve strane. Uđosmo. Neke bake bjehu pobjegle, al’ osta dosta najstarijih, najslabijih. Sred velike ispucane sobe sjeđaše starica na svojoj malenoj škrinji, gledajući pred sebe. Mjernici, u tom slučaju doktori, imali consilium. Nema joj spasa, rekoše jednoglasno, kuća mora se srušiti do temelja odmah, da se ne sruši sama. Baka me tako čudno, čudno pogleda, dignu se i reče: “Gospodine, bar još koji dan!” Badava. I ona se nadala da će tude umrijeti. Smjesta valja izići! bila je zapovijed, i starica koraknula da skupi svoje stvari, reče: Bože moj, ta nije imala nego nekoliko krpica. – S tima iziđe napolje, a sutradan već su brze ruke raznosile toranj svetoga Florijana. I on će biti zbrisan s mjesta, gdje je do 150 godina hranio starice; te komore, ta crkvica, i mračni hodnici, gdje je bijeda našla oduhe, bar za zadnje časove života, neće živjeti nego u pameti onih ljudi koji su zadnji put vidjeli to starinsko zaklonište, pa kad umru, nestat će i te uspomene.

Valja priznati da u Zagrepčana ima puno rezignacije. Istina, na licu mnogoga spazit ćeš znakove tužna ozbilja, po kojima slutiti možeš na žalost njihova srca, jer ih je sudbina nemilo ošinula. Ta napokon nije to šala, kad su ti svi stanari iz kuće pobjegli, a zidine su ti unakrst popucale, i trebat će ti tisuće i tisuće forinti da od nje načiniš ono što je bila. Zagreb ima 4 do 5 milijuna forinti štete, to je živa istina. Malo sam ipak vidio kukavica, pače vidjeh često živo pregnuće da se staro zlo popravi, da Zagreb bude ljepši no prije.