„Da je potres došao pol ure prije, bilo bi mi troje djece ubilo”

Još smo pod dojmom, da ne kažem šokom, od potresa koji je zadesio Zagreb i okolicu, u nedjelju 22. ožujka 2020. u 06.24 ujutro. Posljedice su bolne, gotovo stravične, ako se prisjetimo kako je Gornji i Donji grad izgledao još u subotu 21. ožujka, a danas ljudsko oko natopi suza kada vidi što je sve i koje su zgrade stradale.

O potresu koji se je dogodio 9. studenoga 1880, u kojemu je također stradao Zagreb i okolica, izdvajam dio zapisa iz triju pisama. Jedno je Đuro Arnold (1853–1941) uputio iz Göttingena, gdje je bio na studijskom usavršavanju, uredniku Vienca (1874–1881) Augustu Šenoi (1838–1881), koji je tada obnašao i dužnost gradskoga senatora, 19. studenoga 1880. Evo odlomka:

Matija Valjavec

„Kad sam Vam pisao posljednje pismo (6. studenoga 1880. A. J.), drhtala mi je ruka i duša, kano da su slutile groznu nesreću, koja će nam domovinu i srdce njeno, Zagreb stići baš na dan, kada Vam je moje pismo imalo uručeno biti. Da ga u taj čas otvorili niste, posve je naravno: Vi ste nesretnoj katastrofi gledali u lice duboku osjećajući bol. Ali moja bol ne bijaše jamačno manja, kad mi je noćju stigla brzojavka, da je Zagreb silno pretrpio štetu, a sela u okolini, da su nastradala. Mislio sam gotovo sdvojit. Moja sdvojnost rasla je tim više, jer osim žene nikoga neimadjah, da mu se iztužim; a kad bi koga imao bio – on sa mnom suosjećao nebi. U tudjini ‘svatko grije srdce svoje’ – a to je strašno.“

Matija Valjavec piše
Vatroslavu Jagiću

Drugo je pismo Matija Valjavec (1831–1897), uputio Vatroslavu Jagiću (1838–1923) te ukratko opisao svoju situaciju u kojoj se našao zbog istoga potresa 1880. Pismo je datirano u Zagrebu 17. studenoga 1880.

„Oprosti da ti ne pišem mnogo, jer neimam stana, a dok mi se popravi kvar potresom učinjen u toliko da se mogu u nj vratiti, minut će još tjedan dana. Da je potres došao pol ure prije, bilo bi mi troje djece ubilo, a tako ipak zdravo utekosmo. Kvara imam mnogo, posudje sve porazlupano. Obitelj poslao sam što u Graz što u Varaždin, a sam plandujem danju po Zagrebu od mila do nedraga a noćujem u vinogradu bez peći u Prekrižju nad Cmrokom. Račkoga kurija dobro prodrmana i raspucana, soba u kojoj je ljudi primao, neima stropa, srušio se; gimnazija popravit će se za 6 tjedana a dotle neima škole. Ostalo čitao si u Obzoru. Bilo je grozovito, ali strane novine silno stvar pretjeruju. Zadnji potresi bili su noćju od 15. na 16. jučer i danas do podne je mirno.“

I Vatroslav Jagić u jednom pismu Franji Račkome (1828–1894), također 17. studenoga 1880, iz Petrograda, kamo je došao 6. rujna 1880, u vezi s potresom u Zagrebu piše:

Franjo Rački, Vienac 1894.

„Mnogo poštovani prijatelju!

Hvala providnosti, što teški bič koji je stigao mili Zagreb, nije ošinuo toliko ljude koliko njihovu imovinu. Bojim se istina, da nije prošlo i bez čovječjih žrtvi, ipak mislim da broj onijeh koji su životom postradali nije znatan. Tim znatnija dakako i teža bit će šteta, koja se svalila na hrvatski narod, koji i onako nije bogat, ne zna suviška. (…) Molim Vas ishodite mi od redakcije Obzora sve brojeve, u kojima ima opis te grozne katastrofe pa mi ih pošaljite (…). Na osnovu toga materijala ja hoću da opišem svu nesreću za ovdašnje novine (koje do sada o tome pišu vrlo malo) te time izazvati sabiranje dobrovoljnih prinosa, u pomoć postradavših. (…) Možete si misliti, kako se je nas kosnuo taj strašan udarac; osobito živo predstavih si svu nesreću istom onda, kad mi dodje od brata lakonička ali grozna viest: kuća i crkva razorene!! Dakle i mirni Sv. Šimun nije ostao poštedjen! (Riječ je o župnoj crkvi u Markuševcu gdje mu je brat Ivan od 20. travnja 1868. bio župnikom, A. J.). (…) Budite mi providnošću i nadalje štićeni i branjeni na korist duševnoga razvitka naše jadne domovine. (…) Uzdajmo se u Boga, da će Zagreb izići iz te katastrofe kao feniks pomladjen. Vaš iskreni štovalac V. Jagić.“

Zapis o potresu u Ljetopisu župe Marija Bistrica

Vrlo je zanimljivo pročitati što je o potresu 1880. u Ljetopisu župe Marija Bistrica zapisao svećenik u mirovini (prije sedam godina kapelan iste župe, do mirovine župnik u Čagliću) Josip Šafran (1853–1923), koji je 1923. sređivao župni arhiv u Bistrici.

Đuro Arnold, 1898.

Ljetopisac je zabilježio i ono što je zadesilo 1880. Zagreb i Hrvatsko zagorje, dakako, i župu Mariju Bistricu. Bio je to potres o kojemu u Ljetopisu čitamo:

„Na 9. novembra u jutro oko pol osam sati udario je teški bič Božji našu domovinu, a osobito pak Zagrebačku nadbiskupiju. Toga naime dana bio je potres, koji je prouzročio štete na milijune. Središte potresa je zagrebačka gora i to njezina sjeverna strana, jer su crkve, župni dvorovi, plemićke kurije i gospodarske zgrade u Zagorju više stradale, nego sam glavni grad Zagreb. Vještaci su tvrdili, da bi Zagreb mnogo više štete bio pretrpio, da je stajao u Zagorju, a ne s južne strane zagrebačke gore (Medvednice).

Vatroslav Jagić, Vienac 1883.

Nekoji znaci o jakosti potresa.

U Bistrici je pala jabuka s tornja, na kojoj je bio veliki kip Majke Božje Bistričke od bakra, upravo pred župnikove volove, koji su dovezli pred crkvu ciglu, ali nije nitko nastradao. Pred kapelom sv. Ladislava stajao je veliki hrast valjda 600 godina star. Klesari, koji su oko kapele klesali ploče za župnu crkvu (obnavljanje crkve bilo je završeno 1882. i na Veliki četvrtak blagoslovljena predana je na uporabu, A. J.) kazivali su, da se je taj ogromni hrast toliko nagnuo, da je svojim vrhom šibao po zemlji. Župnik Žerjavić služio je u istočnom krilu portala sv. misu i tri čč. sestre, koje su bile kod njegove sv. mise, pripovijedale su, da se je krov i tavan toliko od zida u vis digao, da su one vidjele plavo nebo! Na večer istoga dana došla su na dvima kolima gg. klerici iz Zagreba, jer je oblast zatvorila jako oštećeno sjemenište (na Kaptolu 29). U prvostolnoj crkvi pao je u sjevernoj lađi pred oltarom sv. Ladislava svod, a stupovi se naherili. Već oko 10 sati dolazili su tutori pojedinih kapela i kazivali, kakve je potres načinio štete na kapelama, koje su bile u vrijeme od 1876. do 1878. istom oko zagrebačke gore samo se to radilo, da se gredama podupru zidovi, tavani oko tornjeva po crkvama i privatnim stanovima i da se rasklimane zgrade pritegnu i povežu željeznim sponama. Na Kraljevom Vrhu na pr. srušile su se tri stijene na tornju i zvonovi su popadali. Ta crkva bila je iste godine na Veliku Gospu blagoslovljena kao novo sagrađena crkva.

Mnogi su ljudi od straha poludili, a mnogi su se griješnici prve nedjelje skrušeno ispovijedili i pričestili, što su već više godina zanemarili. U samoj Bistrici nije bilo nikakove štete niti na crkvi, a niti na župnom dvoru. Na njemu se nije pokazala niti najmanja pukotina, premda se je drmao i tresao, da smo na zemlju padali. Bilo je taj čas straha, kao da je započeo sudnji dan. Potres se istoga dana ponovio. Ponavljao se i slijedećih dana, no dakako u manjoj mjeri. Stanovnici Zagreba nisu se usudili u svojim kućama stanovati, nego su se preselili u željezničke vagone. Neki su dapače podigli na trgovima šatore od platna i pod njima spavali.“

Zapisao je u Ljetopisu župe Marija Bistrica Josip Šafran.

Vjerujem da su i drugi o potresu 1880. pisali u pismima prijateljima, ovdje su samo tri primjera, jedan od studenta i pjesnika Đure Arnolda, drugi akademika Matija Valjavca te jedan zapis u spomenutom Ljetopisu.