Život na balkonu

„Umrem li, ostavite balkon otvoren“ – nema balkona koji me ne sjeti tih Lorcinih stihova, pa ih ponavljam i sada, kad nas epidemiolozi odvraćaju od izlazaka među ljude. Lorcin je balkon bio u nekom pastoralnom pejsažu, jer inače ne bi čuo kosca, i na jugu, jer inače ne bi vidio dijete kako jede naranče, što mu je pružalo bolji pogled nego meni u donjogradskoj ulici punoj parkiranih automobila, bez drveća i prilično prljavoj. A što tek reći o pogledu s balkona Orhana Pamuka, koji se pruža preko džamije koju je Sulejman Veličanstveni dao podignuti za svojeg prerano preminula sina Čihangira, do Topkapija, Zlatnog roga i Djevojačke kule. Sa svojeg je balkona carigradski nobelovac 2102. i 2013. snimio teleobjektivom 8.500 fotografija i nešto od njih dao objaviti u fotomonografiji nazvanoj jednostavno Balkon. Na njima je uglavnom Bospor, s mnogim putničkim, teretnim i ratnim brodovima, s mnogo vode u valovima, izmaglicama i kišnim kapljicama, dok se horizont gubi u smjesi neba i mora. Takav je isti nejasni obzor zbunjivao Jean-Paula Sartrea dok je opisivao 1953. Veneciju sa svojeg prozora, smućen kućama što izlaze iz kanala. Nije imao balkona, ali mogao je mnoge vidjeti jer je malo toga talijansko kao balkon.

Julijin balkon u Veroni

Iako su ga, čini se, izumili Grci, u antici nije služio za ono čemu danas služi, nego vjerojatnije za provjetravanje i osvjetljavanje. Ali čemu služi balkon? Da se s njega vidi, i da se na njemu bude viđen, očito, kao na Goyinim slikama gdje prikazuje maje na balkonima, izazovne i zavodničke, dok svodnici i madame stoje iza njih. Balkon ne može ne biti izum Sredozemlja jer traži toplu i blagu klimu, i živahni život na ulici ispod njega. Uostalom, dva su najpoznatija balkona baš u Italiji, papin i Julijin. Ovaj drugi je, nije tajna, lažan, i to dvostruko. Iako je prizor Julije na balkonu, dok joj se Romeo udvara s tla, valjda najpoznatiji u cijeloj književnosti, Shakespeare ga nije napisao – iz jednostavnog razloga što tada u Engleskoj nije bilo balkona, a nije bilo ni riječi za nj; prvi spomen balkona u Engleskoj zabilježen je 1618, dvije godine nakon Bardove smrti, a donijeli su ga, očekivano, povratnici iz Italije. Casa di Giulietta, omiljeno turističko odredište u Veroni, sagrađena je u 14. stoljeću, a balkon je nešto kasnija nadogradnja, ali savršeno se uklapa u imaginarij priče o nesretnim ljubavnicima iz zavađenih obitelji. I kao takav ušao je u jednu divnu persiflažu, Rostandovu, kada na balkonu stoji Roxana, a mjesto Romea zauzeo je lijepi, ali mutavi Christian de Neuvillette; u sjeni ispod balkona stoji sramežljivi Cyrano de Bergerac i šapće mu zavodljive stihove, koje je smislio u samoći, žudeći za lijepom Roxanom, kojoj se ne usudi prići. Onoj na balkonu obmanut je vid, i zavedena je riječima, koje su zapravo istinite.

Živi na balkonu – tako Španjolci zovu one koji se drže iznad drugih. Život na balkonu postao je obvezan u doba koronavirusa, a na društvenim mrežama mogu se vidjeti mnogi Talijani i Španjolci kako na balkonu susjedima nazdravljaju ili im pak sviraju. Ima i šala o tome. Na pitanje kako se živi u karanteni odgovor glasi: Kao papa; ponekad izađem na balkon i mahnem ljudima. Papin balkon, zajedno s cijelim pročeljem bazilike sv. Petra, izradio je Maderno; pročelje je dovršeno 1612. i nije pod pravim kutom u odnosu na lađe crkve – lagano je zaokrenuto kako bi se prilagodilo osi trga koja prolazi kroz obelisk, što je samo jedna od optičkih varaka ondje. Britanskom povjesničaru arhitekture Jamesu Lees-Milneu pročelje je najslabija karika u nizu genijalnih vatikanskih ostvarenja: htjeli su sa strane sagraditi dva zvonika, od čega se odustalo kad se otkrilo da je tlo odveć mekano, zbog čega je fasada preširoka; osim što zakriva Mi­chelangelovu kupolu, previše je natrpana raznim elementima, pa je i balkon teško ondje uočiti. Da se papa lakše nađe, s balkona redovno visi velika zastava s grbom Svete Stolice – svojevrsni okvir koji ima ulogu kao i svaki okvir, da istakne i ograniči.

Ali zapravo je i balkon okvir. Kad gledamo iz stana, balkon je vani, a kad gledamo s ulice, balkon je dio kuće. Taj njegov rubni položaj njegova je prednost i mana. Prednost jer možete samo jednim korakom iz dnevnog boravka stupiti u svijet, i samo se jednim korakom vratiti; daje vam zrak i svjetlo, a da se ne morate nikamo maknuti. U opasnosti je, međutim, s obje strane: ulica ga napada bukom i prljavštinom, zbog čega ćete rijetko vidjeti ljude na balkonima u Donjem gradu; stanari ga opet, posebno u Novom Zagrebu, olako zagrađuju, ali meni je to proširenje kvadrature stana uvijek bilo sumnjivo – činilo mi se da se za malo prostora žrtvuje osjećaj slobode, a da o nakaznosti pročelja i ne govorim.

Balkoni, koje smo u epidemiji opet otkrili, mogu biti prizorišta života, ali i smrti. Édouard Manet posebno je volio jednu svoju sliku balkona, i čuvao ju je na svom zidu do smrti, obješenu tik do Olimpije. Na slici, izloženoj 1869. na Pariškom salonu, naslikano je četvero ljudi. Na uskom balkonu pred francuskim prozorom sjede slikarica Berthe Morisot, njegova šogorica, i violinistica Fanny Claus, obje u dugim bijelim haljinama; između njih stoji slikar Jean Baptiste Antoine Guillemet, dok se u sobi nazire dječak, vjerojatno Manetov sin Léon Leenhoff. Publici Salona slika se nije svidjela – portretirani su zajedno, ali su nekako odvojeni; gledaju nekamo izvan slike, zbog čega sve djeluje hladno i distancirano, kao da je među njima neka neizgovorena tajna. Na nju je 1950. odgovorio René Magritte naslikavši isti balkon tako da su svi ti ljudi u lijesovima. Michelu Foucaultu to se svidjelo, jer je u slici prepoznao „granicu života i smrti, svjetla i tame“. Da, balkon je granica, neka ostane otvorena.