Zanemarena veličina: o važnosti Bljeska

Tijekom Domovinskog rata hrvatski vojni zapovjednici pokazivali su neuobičajenu ljubav za nazive operacija koji su sugerirali brzinu i učinkovitost. Kodni nazivi mnogih vojno-policijskih operacija kao da su odražavali razumljivu želju da se ratni protivnik porazi brzo, odlučno i potpuno. Tako povjesnica bilježi operacije Orkan 91, Otkos-10, Vihor, Jaguar i Oluja. Među njima naravno i Bljesak, operaciju oslobađanja okupiranog područja zapadne Slavonije. Mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije riječ bljesak definira kao dvodijelnu akciju: naglim povećanjem sjaja u dijelu Sunčeve kromosfere nastaje kratkotrajna erupcija kojom se različite čestice izbacuju u svemir. Doista, u proljeće 1995. naglo (ne i neočekivano!) završilo je višegodišnje napeto primirje na tom području, a u svega dva dana operacija je uspješno privedena kraju. Teško je naći bolji primjer u kojem se ime u potpunosti podudara s razvojem situacije na terenu.

Hrvatski branitelji nakon operacije Bljesak / Izvor MORH

Domaća povjesnica još nije dala opsežan prikaz, analizu i kontekstualizaciju vojno-policijske operacije Bljesak. Očekivano, najbolje su proučeni vojni aspekti operacije. Osmišljena u zimu 1994. i provedena početkom svibnja 1995, brzo je završena. Drugog dana operacije hrvatske su snage u punom opsegu izbile na državnu granicu prema BiH, kada su ujutro oslobođeni Okučani, a navečer Stara Gradiška. Istovremeno, spajanjem hrvatskih postrojbi koje su napale iz smjera Nove Gradiške i Novske u mjestu Bijele Stijene, veće su snage krajinskih Srba koncentrirane u dijelu Pakraca i okolici ostale u okruženju. Mirno su se predale dva dana poslije, 4. svibnja 1995. Nakon samo tridesetak sati središnja je vojna grupacija krajinskih Srba na tom području (18. korpus Srpske vojske Krajine) učinkovito izbačena iz stroja. Dijelom je taj korpus uništen u borbama, dijelom se predao pripadnicima Hrvatske vojske i policije, a dijelom se uspio povući preko Save, u Republiku Srpsku. Ako je jedna od namjera operacije bila nova provjera oružane učinkovitosti modernizirane hrvatske vojne sile, onda treba zaključiti da su uloženi napori opravdali očekivanja.

Zašto se predsjednik Tuđman u proljeće 1995. odlučio na omanji rat?

Vojno-policijska operacija Bljesak još se ponekad, naročito u inozemstvu, prikazuje u tamnim crtama: kao, navodi se, Hrvatska je jedva čekala da prekrši primirje te je tako navodno još jednom potvrdila da nikad nije istinski htjela mirno rješenje sukoba. Takva stajališta ograničeno su usmjerena samo na prve dane svibnja 1995, kad su hrvatske snage konačno oslobodile dio zapadne Slavonije, a iz neznanja ili zle namjere sustavno zanemaruju raniji politički razvoj događaja te osobitosti aktualnog trenutka. Najpreciznije bi kratkotrajni hrvatsko-srpski proljetni sukob u zapadnoj Slavoniji valjalo definirati klasičnim primjerom ograničenoga rata, kojim se nastojao postići konkretan politički cilj. Zašto se dakle hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odlučio u proljeće 1995. na omanji rat? Navedeno je pitanje mučilo već suvremenike, a čini se da brojnima odgovor na njega nije poznat ni danas.

Naime, nakon godine rata srednjeg intenziteta, s kulminacijom borbi na području sjeverne Dalmacije, Zagreb je s Kninom potkraj ožujka 1994. zaključio još jedno primirje. Iz zahvalne pozicije retrospektive može se zaključiti da je Zagreb odlučio miru pružiti još jednu priliku. Ali umjesto barem minimalnih koraka Knina u smjeru postizanja dogovora, sve što je dobio zauzvrat bilo je dalje učvršćenje krajinskih Srba u poziciji krajnje nepomirljivosti. Knin je primjerice dogovor o ustroju posebne zone razdvajanja između dviju strana iskoristio u svrhu daljeg izdvajanja Krajine iz sastava Hrvatske: mnoge je spomenuta zona počela zlokobno podsjećati na istovjetan pojas koji i danas razdvaja ciparske Grke i Turke, tj. koji sve jasnije ima ulogu crte trajne podjele tog otoka. Neovisno o privremeno uspješnim mjerama uspostave povjerenja između dviju strana, poput otvaranja autoceste za civilni promet, Zagreb nije bio nimalo bliži mirnoj reintegraciji. Nakon nove prilike koju je pružio miru Zagreb je potkraj 1994. ponovno, kao i dvije godine prije, kada je istekao prvi polugodišnji mandat mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UN) u Hrvatskoj, opet dobio zamrzavanje sukoba.

Zapravo, politički je položaj Hrvatske bio u nekim aspektima i gori nego prije vojno-policijske operacije u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji. U dvije se prilike jasno ispostavilo da međunarodna zajednica (čitaj: stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a) nije sklona promijeniti mandat mirovnih snaga UN-a u Hrvatskoj u onakav kakav je priželjkivao Zagreb. Nije vjerojatno pritom bilo toliko bolno što Hrvatska ni u jednom trenutku nije mogla očekivati da mir u nju dođu uspostaviti NATO-snage, nego što nije bilo spremnosti ni da se u smjeru veće slobode akcije dopuni mandat postojećih. U jesen 1994. domaća akcija prognaničkih prosvjeda nije uspjela uvjeriti UN da treba nešto mijenjati, a već sredinom veljače 1995. ni mnogo ozbiljniji pokušaj otkaza mandata UNPROFOR-u nije doveo do opipljivijeg učinka. Snage UNCRO-a, usprkos nekim promjenama, opet su bile unutar ograničenih okvira tradicionalnih operacija čuvanja mira.

Uz blagoslov SAD-a

Ponovljena realnost blokade u rješavanju sukoba navela je dakle Tuđmana početkom svibnja 1995. na novi ograničeni rat. Važno je pritom imati na umu samo prividan paradoks: Zagreb se nije odlučio na novi omanji rat kao uvodnu etapu sveopće operacije oslobađanja okupiranih područja. Naprotiv. Omanji je rat trebao pokrenuti blokirani mirovni proces. Hrvatski ministar vanjskih poslova Granić govorio je istinu kada je 1. svibnja 1995, obavještavajući strane diplomate o početku operacije u zapadnoj Slavoniji, izjavio kako se radi o ograničenom pothvatu, kojim Zagreb ne odustaje od mirnog rješenja. „To nije“, naveo je, „uvod u hrvatske operacije u ostalim okupiranim krajevima“. Kasnija vojno-policijska operacija Oluja imala je stoga korijene manje u utemeljeno narasloj samouvjerenosti hrvatskih snaga, a više u nastavku politike neučinkovitosti mirovnih snaga UN-a te nastavku bezumne politike nepomirljivosti Knina i Beograda.

Nema nadalje sumnje da je vojno-policijska operacija Bljesak učvrstila neformalno suradništvo Hrvatske i realističnijih dijelova američke administracije. Sjedinjene Države su, kako su komentirali u krugovima Europske zajednice, bile suglasne s operacijom. No što je točno podrazumijevala američka suglasnost? Washington je stajao iza projekta UNCRO i sigurno nije bio zagovornik općeg rata. Opet, Amerikanci su znali za povećanu koncentraciju hrvatskih snaga u zapadnoj Slavoniji, iza koje je očito stajala namjera za poduzimanjem veće operacije, ali nisu intervenirali da bi je spriječili. Navedena je konstelacija otvorila prozor mogućnosti Zagrebu: vojna djelovanja ne smiju izaći iz okvira lokalne razine, moraju se brzo završiti i trebaju biti praćena humanim odnosom prema civilnom stanovništvu. Takva je operacija mogla navesti Knin na promjenu politike, time mir učiniti bližim i podudariti se sa strateškim smjerom američke politike u pitanju rata u Hrvatskoj.

Nakon što se 3. svibnja 1995. u Washingtonu sastao s Richardom Holbookeom, hrvatski je veleposlanik u Zagreb javio da SAD nema namjeru problematizirati novo hrvatsko posezanje za oružjem. „Zaključno se može reći da je Amerikancima bitno da ne dođe do većeg rata“, bila je ključna rečenica u izvještaju sa sastanka, „jer se oni boje domino efekta i širenja sukoba na cijelu regiju. Intimno sam dojma kako se sasvim slažu s našom akcijom i načinom kako je izvedena.“ Kada su nešto kasnije Hrvatskoj manje sklone struje u Vijeću sigurnosti UN-a pokušale nametnuti rezoluciju u kojoj se tražio povratak hrvatskih snaga na početne pozicije, dakle, povlačenje s netom oslobođena područja, Amerikanci su u tišini i brzo zaustavili takve pokušaje.

Uzorna vojna operacija

Kao i u svakom sukobu pobjednička strana pokazala je, pored delikatnijih epizoda, i one s kojima se s pravom treba ponositi. Jedna od njih je i tretman zarobljenih srpskih civila i vojnika tijekom i nakon borbenih djelovanja. Ako se ima na umu postupak bilo koje strane naspram zarobljenika i civilnog stanovništva tijekom sukoba u Hrvatskoj i BiH, teško je pronaći onaj koji bi bio usporediv s ponašanjem hrvatskih vlasti tijekom i neposredno nakon Bljeska.

Premda su zlobniji suvremenici pokušali Hrvatsku optužiti za sustavno i masovno kršenje ljudskih prava, ubrzo se pokazalo da takvi pokušaji nisu utemeljeni u stvarnosti. Dobar je dokaz za navedeno često zanemarena činjenica da je preostalo srpsko stanovništvo nakon operacije ubrzo jasno pokazalo namjeru da ostane umjesto da napusti Hrvatsku. Brza intervencija hrvatske države, primjerice podjela domovnica i humanitarne pomoći, počela je uvjeravati preostale Srbe da, nasuprot propagandi kojoj su godinama bili izloženi, moderna hrvatska država nije reinkarnacija ustaške NDH. Domovnica je tako za Srbe u Pakracu, Kraguju, Šeovici i drugim mjestima prestala biti izraz hrvatske milosti i „nešto čega se treba stidjeti“, a počela se prihvaćati kao izraz pripadnosti, odnosno kao nešto što „znači prednost i pravo“.