Zajecov David i osamnaest monopogleda na COVID-19

Ako su pošasti koje nam uništavaju živote, a koje nazivam velikim, nepoželjnim slovima K. i P., u izvedbenim umjetnostima donijele išta pozitivno, odnosi se to na internetsko čitanje dramskih tekstova, koje nerijetko kao knjige ili virtualno čitamo samo mi, profesionalni čitatelji i stvaraoci iz dramaturške, redateljske, teatrološke... mizanscene. Vrlo bi se rijetko, u našim životima prije K. i P., dogodilo da netko izvan kazališnoga svijeta pročita monodramu unatoč njezinoj recentnoj, velikoj popularnosti posljednjih godina u hrvatskih glumaca, samostalnih umjetnika ili zaposlenika kazališnih kuća i umjetničkih akademija, koji se zbog karaktera i ritma posla i repertoara ne mogu često susresti s publikom ili s omiljenim piscem.

Tomislav Zajec / Snimio M. GaŠparović

Nina Mitrović / Snimio Darren Tighe

Samo u posljednje dvije godine pisala sam o monodramama Marije Sekelez, Vanje Matujec, Ivane Buljan Legati, Ozrena Grabarića, Dražena Šivaka.... Situacija je ovoga proljeća i zatvorenih kazališta potpuno specifična: kazališta se nisu zatvarala ni za najvećih ratova, od onih u staroj Grčkoj do onih sudbinskih nam hrvatskih dana u Domovinskom ratu, unatoč bombardiranjima, opasnostima i poginulima. Ne zagovaram, naravno, riskantna otvaranja pozornica u mjesecima P.-ove katastrofe i K.-ove pandemije – unatoč velikoj tjeskobi koja je zahvatila sve nas kazališne umjetnike i teatarske profesionalce.

Fokusiran na Davida

Zato mi se čini dobra zamisao dvoje hrvatskih dramaturga i dramatičara, Jelene Kovačić i Ivora Martinića, koji su inicirali projekt Monovid-19 (lucidni neologizam). Ta platforma okuplja devetnaestero hrvatskih dramskih autora, odgovarača na natječajni poziv, koji u obliku monološke strukture progovaraju o svojoj situaciji u izolaciji. Portal Drame.hr, u suradnji sa Savezom scenarista i pisaca izvedbenih djela, svaki radni dan objavljuje jedan monolog, a časopis Kazalište objavit će monologe svih izabranih pisaca o strahovima, izolaciji, osamljenosti, raspravama s ideološkim i političkim sustavom, vlastitom egzistencijom...

Kako (mono)vide svoju stvarnost iz položaja novostvorene dramske osobe, već kreirane osobe iz vlastite, prije napisane drame, ili stvarne ili povijesne osobe, pod uredničkim vodstvom dvoje začetnika Monovida-19, pokazat će Tomislav Zajec, Rona Žulj, Tena Štivičić, Mirna Rustemović, Ivana Sajko, Vedrana Klepica, Dino Pešut, Jasna Žmak, Ivan Penović, Dubravko Mihanović, Ivana Vuković, Olja Lozica, Nina Mitrović, Espi Tomičić, Luka Vlašić, Goran Ferčec, Beatrica Kurbel, Dina Vukelić i Katja Grcić. Pretpostavljajući i nadajući se da će ti monolozi-monodrame biti izvedeni na ljudski toplim kazališnim scenama, a ne samo u hladnom virtualnom i digitalnom svijetu, u ovom broju Vijenca istaknut ću nekoliko objavljenih monovida.

Rona Žulj  / Izvor MONOVID

Dino Pešut/ Snimio GORAN JOVANOVIĆ / Izvor Fraktura

Na prvo mjesto stavljam monovid Tomislava Zajeca David. Preko stakla, nastao kao svojevrstan orfejski povratak osobi iz vlastite drame Ono što nedostaje, za koju je na Marulićevim danima prije dvije godine autor dobio nagradu za najbolji dramski tekst. To mi je bilo iznimno drago jer sam tako naslovljenu predstavu u produkciji Zagrebačkoga kazališta mladih kao tadašnja izbornica Marulićevih dana bila u Split dovela iskoristivši izborničko pravo da uz odabrane prijavljene predstave izaberem još jednu, zbog čega sam bila pogledala više od stotinu predstava.

Tekst Tomislava Zajeca fokusiran je na Davida, koji još „ima nešto reći“ pa ga je autor „pustio u život“. Ludističan naslov asocira na spoj višeznačne biblijske figure, zaslon računala/laptopa/mobitela, staklo u bolnici/domu/utočištu i Alicu iza zrcala. Tekst monologa otvara priču strukturiranu prema načelima sna, bajke i rituala te, naravno, stvarnosti, u kojoj se sin, David, Dječak, obraća Muškarcu, tati u Ja-Ti-formi, pričom koja, u potrazi za dušom, započinje riječima „Znaš... ponekad te sanjam. Sanjam da si se izgubio, a ja te pronalazim. U šumi, od svega. Ne treba puno psihologije da se razumije ta suprotnost; dovoljno je drugačije i od tvoje i od moje sobe“, a završava, potresno i emotivno snažno, ulomkom: „Zato, da ti kažem još samo ovo, na odlasku: ne boj se tata, ja te pazim. Ovo je šuma u kojoj ima puno čudnih životinja i zlih vilenjaka i opnokrilaca. Ovo je šuma koja je jednom dugo bila a onda se odjednom ispraznila. Ali ja sam tu, čitavo vrijeme sam tu. I ja te pazim, tata.“

Poticaj na višekratno čitanje

Zasnovan možda na autobiografskim, a sigurno na psihološkim i filozofskim silnicama, sa središtem u Heideggerovu „Svrha postojanja je u vremenu“, taj monovid u svojoj ritmičnosti, preciznosti i poveznici onoga životinjskoga, prikrivenoga, neizrečenoga u šumama doktora veterine i ritualima odrastanja dječaka u amazonskoj šumi s bolnom rukavicom potiče na višekratno čitanje, u poetičnosti dosežući andrićevske Nemire i samoće Ex Ponta.

Za čitanje preporučujem i tekstove Rone Žulj Melanija neće dati ruku na podlozi isprekidanih, marinetijevskih rečenica u sintezi s otkucajima srca i ritmom disanja i slojevitosti ustreptale tugom i zebnjom, bez interpunkcije, Dine Pešuta Nebo nad Zagrebom, s apokaliptičnim referencijama na Nebo nad Berlinom, Siskom, Las Vegasom... u obliku dramske poeme, s mladićem pred samoubilačkom katastrofom („Stojim na rubu vrha zgrade, Kraja svijeta“), i tekst Nine Mitrović Više neću hodati sam o osamljenosti sedamdesetogodišnjaka koji sam u svom stanu čeka napokon izlazak iz izolacije u društvu s barem jednom sjenom.

Zanimljiv projekt za koji sanjamo da će iz izoliranih stanova i snova izići u javnost bez K. i P.