Voće u književnosti i slikarstvu

Nisam naišao na knjigu koja se sustavno bavi ovim predmetom, iako građe ima na pretek. Pokušavam skicirati i povezati glavne sastavnice teme. Već prvi primjeri pokazuju da će istaknuta uloga pripasti jabuci ili srodnom voću. Biblijski Stari zavjet u Knjizi postanka govori o Rajskom vrtu i grijehu Adama i Eve, koji su se dali zavesti i ubrali voće upravo s onog jedinoga tabuiranog stabla, kušajući dakle zabranjeno voće. S obzirom na zemljopisni položaj što ga navodi biblijski tekst (Bliski istok), nije teško pogoditi o kojemu se voću radi: o naranči ili jabuci. (Turska je jedan od najvećih proizvođača jabuka na svijetu, a izraelske naranče osobito su cijenjene.) U Knjizi postanka izrijekom se spominju rijeke Tigris i Eufrat, koje protječu i kroz Tursku. Povijest naše teme stoga počinje u praiskonu, u najstarije mitsko doba.

Peter Paul Rubens, Parisov sud, 1632–1635.

S drugim primjerom stupamo na tlo antičke mitologije. Priča o Parisu, pastiru, a zapravo trojanskom kraljeviću, zamršena je, ali je u sklopu teme iznimno važna jer nema dvojbe o tome da je riječ o jabuci – „zlatnoj jabuci“. Prema mitskoj predaji mladi Paris, isprva nepriznat sin trojanskoga kralja Prijama, jednom se našao u tjesnacu jer je – još kao pastir – mimo svoje volje morao prosuditi u sporu između triju taštih božica. Presudio je davši zlatnu jabuku Afroditi, jer ju je smatrao najljepšom. (Parisovu nevoljkost osobito je sugestivno prikazao veliki barokni majstor Rubens na svojoj golemoj kompoziciji Parisov sud, koja očituje i njegovu sklonost motivu golotinje opulentnih ženskih tijela.)

Ta epizoda u Parisovu životu bila je bezazlena. No sve što je slijedilo bilo je spektakularno i kobno u isti mah. Zbog fatalne „ljubavi na prvi pogled“ ostavila je Helena, žena spartanskoga kralja, svoga supruga i pošla s Parisom u Troju, gdje su ih dočekali sa zebnjom sluteći zlo. Budući da nije bilo nagodbe, buknuo je grčko-trojanski rat. O tome postoji raznovrsna predaja, a svršetak rata najiscrpnije je opjevao Homer. Pokazalo se svakako da put od zlatne jabuke do općeg pokolja nije bio dug. To je posljedica iz djelatnosti mitološkog ansambla, od Zeusa nadolje, koji se neprestano bavio spletkarenjem. Englezi bi danas mogli reći da je to na Olimpu i oko njega bio full-time job.

Tema zahtijeva da se napuste mitološki predjeli. Za razliku od njih, koji su dio pjesništva, novija povijest voća u umjetnosti pripada likovnom izrazu. Talijanski je slikar Giuseppe Arcimboldo, jedan od najosebujnijih majstora manirizma potkraj šesnaestog stoljeća, boraveći desetak godina na dvoru habsburškog cara Rudolfa Drugoga u Pragu stvorio ondje niz remek-djela, koja su po svojoj fantastičnosti jedinstvena u povijesti likovne umjetnosti. Prestigli su ga samo nadrealisti u dvadesetom stoljeću (Ernst, Magritte, Dalí). Jedan od glavnih Arcimboldovih predmeta bizarne mašte ostvaren je u ljudskim likovima složenima od voća, povrća, žitarica i cvijeća. Sve je to obilno zastupljeno na slici koja je posvećena caru, a predočuje Vertumnusa, rimskog boga vegetacije. Na slici je mnoštvo jabuka, a obraze lica tvore po jedna crvena jabuka i jedna također rumena breskva.

Arcimboldova je umjetnost na putu prema stoljeću baroka. Težište umjetnosti u sedamnaestom stoljeću tvore djela nizozemskih i flamanskih majstora. Pokraj slikara poput Rubensa, Rembrandta i Ruisdaela ističu se i intimna platna, kakva je čarobnom vještinom jednostavnosti stvorio Vermeer van Delft. Isto tako veliku pozornost zaslužuju i manje poznati umjetnici čija djela predočuju prave orgije floralnosti u najširem smislu. Treba napomenuti da je to razdoblje na sjeveru prvi put dalo istinsko značenje ogranku slikarstva nazvanu mrtva priroda, bez kojega su iduća vremena gotovo nezamisliva. Mrtve prirode Holandeza i Flamanaca osobito obiluju voćem i cvijećem, pretežno bez ljudskih likova ili životinja. Gotovo je suvišno spomenuti da su u središtu kompozicija prije svega jabuke. Ne zlatne nego posve obične, svakodnevne, jestive i sočne. One se oslobađaju kako mitologije (Paris) tako i alegorije (Arcimboldo). Među nizozemskim djelima toga žanra nalazi se vrlo osebujna mrtva priroda s papigom, i njoj donekle srodna Snydersova slika, koja uz voće i žitarice sadrži i obilje divljači i peradi.

Čitam monografiju o francuskom slikaru Cézanneu, suvremeniku impresionista i ranih fovista, koji ga, međutim, nisu mogli svojatati, ni jedni ni drugi. Među njegovim antologijskim djelima nalaze se mrtve prirode koje se idealno uklapaju u ova razmatranja. Malo je novijih slikara koji su u žanr nature morte unosili toliku predanost i iskazali toliki žar poniranja u svijet bresaka i rumenih ili zelenih jabuka. S pravom su tadašnji likovni kritičari smatrali da je Cézanneova prepoznatljivost u načinu na koji majstorove slike plastično modeliraju dubinsku dimenziju motiva. Da nije Muškarca s lulom i legendarnoga pejzaža Mont Sainte-Victoire, Cézanne bi ostao upisan u povijest umjetnosti osobito mrtvim prirodama.

Vraćam se naposljetku književnosti ne napuštajući tlo raslinstva. Njemački romanist Ernst Robert Curtius upozorio je u svom opsežnom eseju o Proustu (u knjizi Suvremeni francuski duh, 1923) na osobitost da se veliki majstori pripovjedne proze mogu podijeliti u dvije skupine: jedni zastupaju značenje faune, kao svojevrsne društvene menažerije, dok drugi ističu floru, vegetaciju. Proust je na strani nježne evokacije šuma, voćnjaka, travnjaka; a jedan od nezaboravnih biljega djetinjstva psihološko je poniranje u okus kolačića, dakle cerealija. Sugestivniji je završetak vodstva kroz svijet raslinstva jedva zamisliv.