Supkulture koje izbavljuju svijet

Kako bi izgledalo tumačenje bliske nam prošlosti kada bi ljudi budućnosti nekim slučajem otkrili kućne videouratke plesnih zabava ili dokumentarce o plesu u 20. stoljeću kao jedini vjerodostojni interpretativni materijal? Odgovor na to pitanje potka je radnje videoambijenta Jeremyja Shawa, 43-godišnjeg kanadskog umjetnika berlinske adrese što se, tik prije zatvaranja svih muzeja, otvorio u pariškom Centru Pompidou. Projekt naslovljen Phase Shifting Index najavljivan je kao izvanredni umjetnički događaj jedinstvenog umjetnika, nekadašnjeg tehno DJ-a i glazbenika koji na originalan način spaja alternativnu kulturu s visokom umjetnošću. Autorica ovih redaka, izuzetno skeptična prema svim enfant terribleima suvremene scene, koji su u vrlo kratkom roku od šokantnih radikala postali monotono predvidljive zvijezde isključivo financijskog sjaja, primjerice Demian Hirst, John Bock ili Jonatan Meese, nevoljko je ušetala u Galeriju 3 Centra Pompidou. Na samu ulazu u izložbeni prostor izložene su crno-bijele fotografije lica u ekstazi, koje je nemoguće u potpunosti sagledati jer su postavljene u staklene okvire nalik prizmama. Dalje, niz hodnik, put vodi do velikog prostora u kojem sa stropa visi sedam nepravilno raspoređenih monumentalnih ekrana te podest s kojeg ih je moguće promatrati istodobno. I dok se oči privikavaju na mrak, posjetitelj shvaća kako svaki od sedam ekrana prikazuje različite skupine ljudi koji plešu pokretani različitom vrstom glazbe. Dakle, činilo mi se da je posrijedi još jedna skupa koreografska izvedba, žanr izvanredno popularan kako na velikim bijenalnim smotrama suvremene umjetnosti, tako i u visokoprofilnim privatnim galerijskim prostorima.

Postav izložbe / Snimio Timo Ohler

Transcendencija
kolektivnog plesa

Ipak, motivirana znatiželjom zbog čega se, zapravo, toliko priča o najnovijem radu posljednjeg u nizu kustosko-galerijskog miljenika, ostala sam promatrati instalaciju ne bih li potvrdila sumnje o još jednom glamuroznom triku kulturne industrije koja podmeće zabavljački rog pod umjetničku svijeću. No kako je vrijeme odmicalo, predrasude o isključivo zabavljačkom značaju ambijenta nestale su. Naime, osnovni medij pripovijesti koju Shaw želi ispripovijedati uistinu jest kolektivni ples, ali isključivo kao sredstvo postizanja transcendentalnog stanja svijesti. Preciznije, sedmokanalna videoinstalacija sa sedam različitih skupina prikazuje plesače uključene u neku vrstu utjelovljene prakse kretanja. Pokreti svake grupe koreografski su jedinstveni i dojmljivi; od robotskih kretnji, plesa nalik marširanju, pokreta generirana iz aerobičnog plesa osamdesetih, suvremenog plesa po uzoru na koreografiju Mercea Cunninghama, obrednih kretnji hipi naraštaja pa sve do plesnih pokreta tipičnih za grunge, američki indie-rock popularan u 90-ima. Pritom se čini da je svaki od videozapisa arhivski odnosno dokumentaran, svaka se projekcija doima kao da je snimana tehnologijom određenog razdoblja od kraja 60-ih do sredine 90-ih, od 16-milimetarskog filma do videozapisa snimljenih Hi8-kamerom. Svi plesači kreću se neovisno i naizgled su prilično različiti, a ipak ih povezuje pripovjedač koji detaljno opisuje sustave vjerovanja svake skupine iz buduće perspektive. Narator je, dakle, smješten u neodredljivu budućnost te njegove pripovijesti o vjerovanjima plesača na putu do transcendencije nalik su naraciji koju možemo primjerice čuti na televizijskim kanalima specijaliziranim za povijest.

Videoinstalacija  Jeremyja Shawa očarava i užasava istodobno, rastvarajući granice zvuka i slike, stimulirajući

Inače, Shaw priznaje da je bio neizravno nadahnut Koreometrijom, pseudoznanstvenim projektom iz sredine 20. stoljeća, u kojem je američki etnomuzikolog Alan Lomax pokušao, kodificiranjem i katalogiziranjem pokreta, stvoriti antropološki plesni rječnik, stanovitu unakrsnu enciklopediju kultura. Utjecaj je vidljiv osobito u načinu na koji Shaw „znanstveno“ analizira pokret riječima pripovjedača iz budućnosti. No Shawa više zanima univerzalnost želje ili potrebe za plesom, u motivacijskom smislu, a ne mehanika ili geografsko podrijetlo plesa. A upravo želja čovječanstva da pleše česta je polazišna točka njegova rada te njegovo iskustvo berlinskog DJ-a nije nebitno ili zanemarivo. Stručna publika vjerojatno se sjeća i rada s kojim se Shaw predstavio globalnoj umjetničkoj sceni. Naime, njegov 20-minutni film temeljen na estetici cinema vérité premijerno je prikazan na Venecijanskom bijenalu 2017, kada je prvi put ostvario veze između eksperimentalnih duhovnih okupljanja 70-ih i suvremenih hedonističkih supkultura. U spomenutom filmu naslovljenu Liminals skupina od osam plesača izvodi ekstatične rituale u pokušaju pristupa novom carstvu svijesti s potencijalom da spasi čovječanstvo. Već je tada u intervjuima Shaw pripovijedao da ga zanima rad sa zastarjelim medijima, dokumentarnim subjektima i vizualnim efektima te da želi napraviti jezgrovita i čvrsta djela koja dovode u pitanje datum produkcije i valjanost sadržaja. Još prije, 2014, Shaw je stvorio film naslovljen Quickeners, jedini sastavljen i montiran isključivo od arhivske građe. Crno-bijeli snimci, za koje nam nevidljivi pripovjedač tvrdi da prikazuju scene petsto godina u budućnosti, zapravo su scene snimljene sa skupa pentekostalnih kršćana iz 1950-ih. Ali, kao što je to slučaj i u radu Liminals, autoritativni glas koji podsjeća na prezentera s BBC-ja donosi Shawovu znanstvenu fantastiku. Tako iz filma saznajemo da su ljudsku rasu zamijenili „Kvantni ljudi“, čisto racionalna bića koja su postigla besmrtnost i sveznanje putem bežične veze s „Košnicom“, bazom podataka o ljudskoj povijesti. No nekima je dijagnosticiran sindrom ljudskog atavizma, rijetki kvar koji uzrokuje gubitak veze s Košnicom, što utječe na njihov govor i položaj u društvu.

Između estetske fascinacije
i nelagode

U videoinstalciji naslovljenoj Phase Shifting Index grupe, dakle, samostalno plešu neko vrijeme prije nego što se pokreti plesača polako uspore, da bi se, zatim, ujedinili u vizualno dojmljivu trenutku koreografsko-glazbene sinkronizacije. U tom sinkroniziranom momentu svi su plesači snimani u slow-motionu, u mračnom ambijentu ispresijecanu samo stroboskopskim svjetlom, te izgledaju kao da su u kolektivnoj ekstazi, odnosno da su uistinu ušli u transcendentalno stanje duha.

Na vrhuncu te transtemporalne katarze slika i zvuk iznenada nestaju da bi se na svim ekranima, sekundu poslije, prikazale računalno iskrivljene slike lica plesača u vizualno nelagodnoj eksploziji zvuka i boje. To iskrivljenje i rasap slike može se tumačiti napretkom biotehnološke kulture koja stvara osjećaj besprijekornosti budućih ljudskih tijela, što istodobno izaziva estetsku fascinaciju i nelagodu. Shaw tako inteligentno i, priznajmo, vizualno, ali i zvučno neodoljivo, dovodi u pitanje znanstveni napredak poigravajući se pritom neriješenim pitanjima kognitivnih znanosti. Usto, ne treba smetnuti s uma umjetnikovu kvalitetnu igru sa značajkama dokumentarnog žanra; iako sve projekcije izgledaju kao pronađene snimke ili autentični dokumentarci, sve su projekcije snimljene isključivo u funkciji ambijenta. Stoga Shawovu instalaciju Phase Shifting Index promatramo kao svojevrsnu napetost racionalnih i duhovnih težnji u budućem postljudskom dobu. Ta videoinstalacija očarava i užasava istodobno, rastvarajući granice zvuka i slike, stimulirajući perceptivne živce gledatelja. Na koncu, a za umjetnika vjerojatno ne manje važno, ona i potiče na ples uz pitanje može li pokret biti put u transcendentno, a supkulture spasiteljice civilizacije.