Smrt kazališta ili smrt kulture

Kazalište se, ma kako ga definirali, otima definicijama jer je oduvijek slika i naličje svojeg vremena; biva, jest i živi u vremenu. S obzirom da se sve više govori o krizi i smrti naše civilizacije, koju čini i kazalište, je li došao kraj kazalištu? Ili je sadašnje njegovo (ne)snalaženje samo još jedna od faza u njegovu trajanju i prilagođavanju prohtjevima modernoga doba? Doba u kojemu su teorije, ne samo urota, u svim sferama trajuće civilizacije, preuzele primat praksi ili su je barem dovele u pitanje.

Zbog teorija, često antagonističkih, i radi eksperimentiranja – koje je u temeljima svakog kazališta – čini se da moderno kazalište nije kadro sagledati dosege svoje (ne)moći. Da ne želi prihvatiti nikakvo vraćanje izvorištu ugrađenu u postojeću civilizaciju, koja se sve više udaljava od kazališnog razloga – od utjelovljenja, koje je žrtva kazališne distance i industrije zabave – spektakla koji ima tržište. O razlici između utjelovljenoga kazališta i današnjega njegova surogata, točnije hibrida, o uzrocima i posljedicama tog razlikovanja, analitički i argumentirano piše francuski kazalištarac Jean-Luc Jeener u knjizi Kazalište na samrti.

U miksu esejistike, povijesti kazališnih stilova, kronologija reprezentativnih francuskih predstava, pisaca i redatelja, u svojevrsnoj rekapitulaciji postojanja francuskog kazališta, Jeener se obračunava sa svima i svime što na neki način odbacuje poetiku klasičnog kazališta. Toga francuskog glumca, redatelja i kazališnog kritičara, dakle kompetentnog kazalištarca, ponajprije zanima kazalište kao umjetnost utjelovljenja, ali ima razumijevanja, doduše ne osobitoga, i za kazališne inovacije koje teatar inkarnacije smatraju anakronizmom. „Napadi protiv kazališta utjelovljenja pristižu sa svih strana. A počelo je sa samom poviješću kazališta, kada je ono prije svega služilo za prinošenje žrtve bogovima i katarzi naroda“, piše Jeener.

Utjelovljeno kazalište

Za razliku od sveprisutnijeg i agresivnijeg modernog teatra, koji je emocije čovjeka marginalizirao, a glumca sveo na objekt, Jeener misli da je kazalište utjelovljenja početak i (bes)kraj kazališta jer je u tom kazalištu „čovjek i subjekt i objekt“ i da sva pomagala kao što su kostim, svjetlo, zvuk ... ne „trebaju biti u službi redateljevih zamisli, već likova“. Takvo je kazalište „u stanju pokazati čovjeka u njegovoj sveobuhvatnosti“ i zajedništvu s gledateljem, pri čemu „pogled jednoga, kao u kvantnoj fizici, suptilno utječe na drugoga“. Kada nije tako, rezultat je „kolosalna dosada“.

Utjelovljeno kazalište Jeeneru „nije kazalište konzervatizma“, obnova nekadašnjeg stila – nije „govor ondašnjeg vremena i voštanice nataknute u svijećnjake“ – nego je „čovjekova nasušna potreba“ i veza sa stvarnošću. „Ljudi lažu, ljudi ubijaju, ljudi vole, ljudi vode ljubav“ i „skandalozno bi bilo ublažiti stvarnost, zasladiti je ili umrtviti zbog uskog moralizma“, tvrdi. Zadaća je tog kazališta „neumoljivo pokazati čovjeka u svim njegovim dimenzijama bez ikakve autocenzure“. Pritom upozorava da „realnost scene nije i stvarnost svijeta“, jer je kazališna stvarnost izmišljena. Budući da je „ukorijenjeno u čovjekovo biće“, takvo je kazalište „istovremeno i smrtno i besmrtno“ i ne može se svesti samo na predstavu/e, jer „predstava/e nije nužno i kazalište“, nego je tek jedan od polazišta prosuđivanja, a ne „kriterij donošenja vrijednosnog suda“.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2019.

Primjerice, „glazba, ples, slikarstvo, kiparstvo, književnost i pjesništvo nisu kazalište, no ipak su ljudskom biću bitni“, jer ih sve „kazalište objedinjuje“. Bile bi kazalište kada bi se „u plesnu priredbu ubacila kazališna scena ili ako bi se prekinuo koncert“. No i u tom slučaju moglo bi se govoriti o teatralnosti, „odnosno o uvođenju napetosti, dramatizaciji“, ne i o kazalištu, jer „teatralnost nije kazalište“, kako zagovornici modernog uglavnom misle pa ga identificiraju s realnim životom, koji nalazimo u svim sferama stvarnoga života.

Kako ga doživljava kao čovjekovu sveukupnost, Jeeneru je utjelovljeno kazalište „riječ koja postaje tijelo“. Ali „ne bilo koja riječ i ne bilo koje tijelo“. Naime, piše Jeener, „tijelo u kazalištu postoji isključivo zahvaljujući specifičnoj alkemiji, onoj glumca koji postaje likom... ne karikaturom, arhetipom lika, nego bratom u čovječnosti, punim i cjelovitim ljudskim bićem u svim svojim dimenzijama ljudskosti, koje možemo susresti, družiti se s njim, voljeti ga ne sumnjajući ni najmanje u njegovu ljudskost“.

Tijelom lika „riječi putuju u unutrašnjosti ljudskog bića, kruže njegovim umom, stanuju u njegovu duhu, potiču akcije i reakcije te se izražavaju kroz njegov pogled, izraze njegova lica, pokrete koje možemo protumačiti“. No tijelo se „ne sažima na riječ“ jer „može biti i nijemo... poput čovjeka kojemu je odrezan jezik... ispleteno tišinom... što je unutarnji govor“.

Diderotov „paradoks o glumcu“ smatra štetnim za kazalište utjelovljenja jer je Diderot „uvjerio generacije redatelja da postoji razlika između glumca s dušom i glumca s umom“. „Ne, nema nikakve razlike!“ odlučno tvrdi Jeener. Kad glume, „oni glume jedino likom“, dakle dušom i tijelom. „Pokuša li se drugi malo više nadzirati, naposljetku će, prije ili poslije, pa makar i na sekundu, biti uhvaćeni u klopku“. Zato intimno zajedništvo glumca i publike „svojim osluškivanjem, napetošću svojeg slušanja“, potiče „glumca da se u potpunosti ne izgubi u svojem liku“.

Distancirano i eksperimentalno kazalište je, piše, „sušta suprotnost kazalištu utjelovljenja“ i stalno „u potrazi za znakovima i smislom“. Osobito je nezadovoljan kazalištem koje preferira spektakl, jer „spektakl zabavlja“, a „kazalište preusmjerava“. Podsjeća kako nisu slučajno rimski carevi zapovijedali „kruha i igara“, a ne „kruha i kazališta“. Razlog je, naravno, strah od kazališta, koje se može „pretvoriti u atomsku bombu po neku diktaturu, osobito pokaže li se onakvim kakvo jest, što će reći slobodnim i mislećim“.

Velikim problemom modernog kazališta smatra redatelje koji misle da je svrha kazališta montiranje spektakla, a ne stavljanje sveobuhvatnog čovjeka „u srce svojeg kazališnog projekta“! Umjesto sveobuhvatnosti oni čovjeka karikiraju, parodiraju, udaljuju od njegove prirode, „predstavljajući ga kroz pastiš, lakrdiju itd. – ili ga pak ignorirajući“. Bez likova i moguće empatije s likom „kazalište biva strano, što znači beznačajno“. Simpatije ne možemo gajiti „prema surogatu čovjeka, arhetipu, krivotvorini...“, piše Jeener.

Zbog izbjegavanja čovjekove sveukupnosti preferiraju se: „hepening, one man show, montaže, debilne farse, površni tekstovi, parodije, komadi provučeni kroz drobilicu comedie dell’arte, nove interpretacije klasika, scenske improvizacije, ulično kazalište, brehtovska distanciranost, militantna djela, adaptacije romana, čak i filmova, kolektivne kreacije koje su uglavnom kolektivna nekreativnost i zaglupljivanje“. Sve više prostora zauzima supkultura: „pogotovo anglosaksonska varijanta, strip, televizija, igraće konzole, hip-hop, sport itd.“, koju „država mazi“ jer je usmjerena „prema popularnom sloju građana“.

U obračunu ne štedi ni eksperimentatore, poput Artauda, Mejerholjda, Brechta, Boba Wilsona... koji katkad imaju uzbudljivih trenutaka, „no toliko neutjelovljenih da vode u slijepu ulicu“. Protiv je brehtovšine s „iznenadnim zamrznućem likova kako bi se zaustavilo vrijeme, a time priglupim gledateljima dopustilo da porazmisle o ljudskoj sudbini!“ Primjerice, „o parovima koji se ljube do iznemoglosti, svaki s nataknutim mikrofonom koji im prekriva trećinu lica?!“

Brechtova distanciranost za Jeenera je „tek distanca u distanci jer ... gledatelj stvara distancu“. Konačno zaključuje – „takvo kazalište često prikriva nehumanu, zločinačku stranu politike“.

Uzroci i posljedice

No bez obzira na stanje sadašnjeg kazališta, bilo utjelovljenoga ili neutjelovljenoga, Jeener ne krivi samo autore suvremenog teatra. Njemu je najveći krivac tržište, tržišni globalizam. Globalizacija i tržište proizvode krizu kulture i agoniju kazališta – donacijama pomažući projekte odjevene u kostim korektnog govora i ljudskih prava, koji onemogućavaju kritiku svjetskog poretka, skrojena po volji korporativnog kapitala i političkih moćnika. Paradoks tog odnosa glasi: mecene i sponzori kulture zapravo su glavni pomagač njezina umiranja.

Uz njih, kao krivca sve izraženijeg odustajanja modernog teatra od kazališta utjelovljenja, Jeener optužuje državu, vlasnike i konzumente kazališta, (ne)mislećeg umjetnika – slugu konfuznih ideja, politike i kapitala koji ga financira... Svi oni kulturi i kazalištu, ne samo kazalištu utjelovljenja, zabijaju zadnji čavao u sarkofag njegova razloga i kontinuiteta.

Država i kulturna politika

„Državi, koju personificira politika, malo je stalo do kazališta“, dominira stav „koštat će nas manje pruži li se ljudima ono što žele vidjeti“, piše Jeener. Političari „ne postavljaju kulturu u središte svojih preokupacija, a kazalište još manje“. Ne zanima ih „koliko je kazalište pridonijelo domicilnoj kulturi“, njima je primarno da čovjek bude u službi ekonomije, a ne ekonomija u službi čovjeka. Razlog takvu odnosu vidi u amerikanizaciji kulture, u prelasku „iz elitističke u popularnu demokraciju“, kojoj je svako kazalište „živa dosada“, što je i normalno u „formalnom kazalištu, dekonstruiranom, bez likova“, u kojem „likovi nemaju stvarnu egzistenciju“.

Da tako ne bi bilo, „kulturi je potreban značajan budžet kako bi bila učinkovita“. Samo to nije kultura „koja će održavati, koliko se može, već postojeće, poduprijeti najglasnijeg koji drži sitnu medijsku vlast, razglasiti, impresionirati, ulagivati se manjinama“. Zbog koje se „počinju primjenjivati pozitivna diskriminacija, uvoditi kvote crnaca, Arapa, pa zašto ne i homoseksualaca, a da našim progresivnim prijateljima ne dođe do glave da je riječ o vrhuncu rasizma!“ , piše Jeener. Zato je za „ukorijenjenu kulturu, koja mora poteći iz povijesti naroda, njegove inteligencije, njegove specifičnosti“.

Jeener je hrabar autor. Danas pisati o zarobljenoj slobodi duha, o strahu čovjeka da bude u središtu svojega življenja, o politici koja sputava kreativnost kako bi osigurala socijalni mir nemislećem čovjeku....itekako je hrabrost. Da tako ne bi bilo, misli Jeener, „kultura mora biti postavljena na svoje mjesto – glavno. A u kulturi – kazalište. A u kazalištu – utjelovljenje“.