Sedamdeset godina slobodne i ujedinjene Europe

U svibnju ove godine navršava se sedam desetljeća od nastanka prvih europskih integracija, jedinstvenih po njihovoj mirotvornoj ambiciji, ali i po ostvarenjima demokracije, prava i solidarnosti, koje današnje krize stavljaju u pitanje.

Sve je počelo nakon II. svjetskog rata, kad su se pobjednici, od saveznika – prometnuli u neprijatelje, i kad je Sovjetski savez, zaprijetivši miru u Europi, pokazao svoje totalitarno lice imperijalnog osvajača. SSSR je najprije prekršio dogovor po kojem je pri kraju rata bila podijeljena Europa, a koji se nije zbio na Jalti, kako se to obično drži, nego u Moskvi početkom listopada 1944. godine, kad su Staljin i Churchill podijelili „sfere utjecaja“ u jugoistočnoj Europi. Jer već tada sovjetske su trupe napredovale kroz Rumunjsku, izolirale Bugarsku, te ulazile u Mađarsku i Jugoslaviju. Staljin međutim nije poštivao taj dogovor – posebice što se tiče Mađarske i Jugoslavije, za koje je ugovorena podjela fifty-fifty – nego je još potaknuo građanski rat u Grčkoj (1946-49), u kojem je aktivno sudjelovala i Titova Jugoslavija. Zatim je u listopadu 1947. obnovio Kominternu, i to pod benignim nazivom Informacijskog ureda komunističkih i radničkih partija (Kominform). Potom su u veljači 1948. komunisti izveli državni udar u Čehoslovačkoj. I nije to bilo sve, jer su u travnju 1948. Sovjeti blokirali dijelove Berlina, kojima su upravljali zapadni Saveznici, a u kolovozu 1949. uspješno su isprobali svoju atomsku bombu. Tisuće sovjetskih tankova čekale su na istočnim granicama sovjetskog kolonijalnog imperija znak za napad. Tako je, samo četiri godine nakon rata, koji je u Europi odnio desetine milijuna žrtava, mir bio ponovo ugrožen.

Osnivačka skupština Europske unije u svibnju 1950.  / Izvor Europski parlament

Svibanjski rođendani. U tom tmurnom ozračju demokrati i borci pokreta otpora Europskog federalističkog pokreta iz šesnaest zemalja, okupljeni u Haagu, upućuju 10. svibnja 1948. svoju Poruku Europljanima zahtijevajući osnivanje političkog vijeća demokratskih država i sklapanje konvencije o jedinstvenoj zaštiti ljudskih prava. Samo godinu dana kasnije, 5. svibnja 1949, deset demokratskih država zapadne Europe odgovara na ovaj poziv civilnog društva i u Strasbourgu osniva Vijeće Europe, prvu europsku, političku integraciju, s ciljem izbjegavanja rata, osiguranja demokratske stabilnosti i ostvarivanja tješnje suradnje država na načelima pluralne demokracije i ljudskih prava. Godinu dana nakon toga, 9. svibnja 1950, tj. samo pet godina nakon II. svjetskog rata, događa se drugi čin rađanja Europe, kad pobjednička Francuska pruža ruku pomirnicu poraženoj Njemačkoj i pokreće drugu europsku integraciju, današnju Europsku uniju.

Preteče i začinjavci. Ovim konkretnim ostvarenjima prethodili su brojni preteče i to najprije filozofi i književnici XIX. stoljeća, poput Immanuela Kanta, Victora Hugoa i drugih. Međutim, njihove su zamisli bile tek pia desideria u to doba ratova, narodnih preporoda i rađanja država. Trebalo je još ratova i nesreća, pa da od pacifistista, političara i ekonomista krenu konkretne inicijative. Tako književnica Louise Weiss (1893-1983) 1918. godine osniva smotru Nova Europa i zagovara francusko-njemačko pomirenje... a šest desetljeća kasnije, nakon prvih općih izbora za Europski parlament (1979), upozorava da „Europa ne će povratiti svoj utjecaj ukoliko ponovo ne upali svjetionike savjesti, života i prava“.

Nemalu ulogu u ovoj niski začinjavaca odigrao je austro-ugarski diplomat, Richard de Coudenhove-Kalergi (1894-1972) koji „pred rizikom samouništenja Europe“, predlaže osnivanje Paneuropske unije i još mnogo toga, što se kasnije i ostvarilo, kao na pr. ujedinjavanje njemačke i francuske čelične industrije, carinska unija, zajednička valuta... Neke od tih ideja brzo prihvaćaju poslovni ljudi pa predlažu osnivanje francusko-njemačke „ekonomske lige“ kao obrane od anglosaksonske dominacije. Prihvaćaju ih i ekonomisti poput Charlesa Gidea (1847-1932), koji predlaže stvaranje europske središnje banke, ekonomske i carinske unije i suda za pitanja konkurencije.

Na sličnim registrima javljaju se i europski federalisti te socijalni kršćani, kao filozof Alexandre Marc (1904-2000), koji je uz isto tako filozofa Emmanuela Mouniera (1905-50) jedan od osnivača personalističke smotre Esprit (1932), koja promiče ideje „osobe u zajednici“ i autonomije manjih zajednica, a sve usuprot vladajućeg individualizma i egoizma. Na tim temama javlja se i književnik, Denis de Rougement (1906-85), koji surađuje u reviji Esprit, ali i egzistencijalistički filozof Albert Camus (1913-60). Svi oni odbacuju ideologije i idolatrije Klase, Države i Rase, kao i totalitarne režime u Sovjetskom savezu, Italiji i Njemačkoj. To je i doba kad enciklika Pija XI, Quadragesimo anno (1931) promiče načelo subsidijarnosti i dužnost obrane osobe i „posredovnih zajednica“ od svevlasti totalitarnih režima. Sve ovo kazuje da su mnoge od danas prihvaćenih ideja i ostvarenih institucija već onda bile „na stolu“.

Bourboni i Habsburzi. Međutim, francusko-njemački odnosi su bili ti koji su kao kakav višestoljetni čvor kočili uspostavu mira u Europi. Zato, kad se 1928. godine pojavio prijedlog francuskog i njemačkog predsjednika vlade, Aristida Brianta i Gustava Stresemanna o osnivanju Europske unije – s carinskom unijom i zajedničkim tržištem – malo je tko povjerovao u njegovu ozbiljnost. Pored toga, svjetski gospodarski i financijski krah (1929-31) dodatno je pogoršao izglede europske suradnje i mira. Drugi svjetski rat, sa svojim jedinstvenim strahotama – industrijaliziranim genocidom, Holokaustom i atomskom bombom – stavio je sve Europljane pred gotov čin. Više nije moglo biti uzmaka. Zato su se još tijekom rata javili snažni glasovi boraca pokretâ otpora, demokrata i socijalnih kršćana – „za slobodnu i ujedinjenu Europu“. Premda komunist, navedenu parolu rabio je 1941. godine i talijanski političar Altiero Spinelli (1907-1986) i to u svojoj osudi nacionalizma kao začetnika rata. I još nešto: ne smijemo zaboraviti da je u vrijeme, kad su njemačke bombe razarale Coventry i London, i predsjednik britanske vlade Winston Churchill (1874-1965) isto tako zagovarao osnivanje Sjedinjenih država Europe, da bi nakon završetk rata njegova zemlja sve to – zaboravila.

Oci Europe. Da, postoje uistinu konkretni „oci Europe“, koji su začeli ono što je danas najdjelotvornija europska integracija – Europska unija. Njezino političko očinstvo valja pripisati trojici državnika, Francuzu Schumanu, Nijemcu Adenaueru i Talijanu De Gasperiju, koji su svi bili „ljudi s granice“, tj. znalci i poštivatelji „drugosti“, jednakosti i ljudskog bratstva. Sva trojica su osim toga bili uvjereni i zauzeti kršćani katolici, progonjeni od strane nacista i fašista tijekom II. svjetskog rata. Jedan od njih, Robert Schuman je još 1942. godine, u ilegali, pisao da „treba prekinuti s idejama o vječnom neprijatelju i predložiti narodima stvaranje zajednice, koja će jednog dana biti temelj europske domovine“, a 1948. je u francuskoj Skupštini izjavio: „Mi ćemo pripremiti primanje Njemačke u jednu organizaciju mirnodopskih i demokratskih europskih nacija“ i još: „Pružamo ruku našim dojučerašnjim neprijateljima ne samo da bismo oprostili, nego da zajedno gradimo sutrašnju Europu.“

Konkretni koraci. Vratimo se sad atmosferi koja je vladala prije sedam desetljeća. Novi rat je bio pred vratima i zapadni Saveznici su zato u proljeća 1949. osnovali obrambeni Sjevero-atlantski savez, a zatim su SAD odlučile naoružati Zapadnu Njemačku, koja je dobila status i institucije države. Francuska pak, na koju je Njemačka zaratila tri puta u razdoblju 1870-1940, oštro se tome suprotstavila. SAD su zato tražile hitan sastanak zapadnih Saveznika, za 10. svibnja 1950. i zahtijevale da Francuska, „ako uopće ima kakvu konstruktivnu ideju, ponudi nešto Njemačkoj“. I to nešto brzo je pronašao tadašnji francuski ministar vanjskih poslova Schuman. 29. travnja naime on je saznao za ideju Jeana Monneta, ondašnjeg Komesara za plan, da se njemačku proizvodnju i trgovinu ugljena i čelika ujedini s francuskom i stavi je pod nadnacionalnu i nezavisnu Visoku vlast.

Radilo se naime o tada osnovnom energentu, ugljenu i osnovnoj sirovini za proizvodnju oružja, čeliku, te o odustajanju od nacionalne suverenosti nad tom proizvodnjom, ukratko o – stvarnom onemogućivanju rata. Jer za Schumanu tada nije bilo dovoljno ne-htjeti, nego je trebalo još i ne-moći zaratiti, pa je odmah uputio taj prijedlog svojoj Vladi, no nije naišao ni na protivljenje, ni na neki posebni interes. Zato je s ovim planom odmah upoznao francuske Saveznike, a zatim potajno i njemačkog kancelara Adenauera, koji se s prijedlogom odmah složio. Sve se to zbilo tijekom jutra 9. svibnja 1950. godine da bi već predvečer Schuman u Parizu održao konferenciju za medije i objavio urbi et orbi plan o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik. Bila je to prva gospodarska integracija, kojoj su odmah pristupile Italija i države Be-Ne-Luxa, ali ne i Velika Britanija. Dvije druge gospodarske Zajednice – za atomsku energiju i zajedničko tržište  – osnovane 1957. godine, tvorile su s ovom prvom Europsku ekonomsku zajednicu, tj. današnju Europsku uniju (1993).

Nemoć i snaga. Osnivanja ovih europskih integracija stubokom je promijenilo geopolitiku Europe u odnosu na anglo-američka stremljenja, koja su europske institucije kanile graditi na atlantskim temeljima, dok ih je Europa temeljila na francusko-njemačkom pomirenju i na svjesnom odricanju od moći, a to znači i sile. S druge pak strane, „oci Europe” su polazili od uvjerenja da se „Europa ne može izgraditi odjednom, niti u obliku cjelovite konstrukcije; nju treba graditi uspomoć konkretnih ostvarenja, stvarajući najprije faktičke solidarnosti“ (R. Schuman).

Bila je to politika konkretnih, malih koraka i stvaranja oaza povjerenja, ali, što je mnogo važnije, radilo se tu o pružanju ruke pomirnice od strane žrtve – svom napadaču, ukratko, radilo se o logici Dara, a ne o antičkoj Vae victis! Osim toga, bilo je jasno da se „Europa ne će ostvariti niti u jedan dan, niti bez srazova“, jer se „ništa trajna ne postiže kroz lakoću“ (R. Schuman).

I, na koncu, u ove svibanjske dane europskih rođendana, ali i uzdrmane nade i mutnog obzorja, ostaje na hrvatskim građanima, njihovim državnicima i narodnim zastupnicima, da promisle i odluče, zajedno s drugima, kako održati i dalje razvijati ovu zajednicu demokracije i prava, uzajamnosti i supsidijarnosti, u kojoj je dostojanstvo ljudske osobe na prvom mjestu vrjednotâ,  ali zajednicu koja je postala gospodarski div, a ostala politički patuljak. I kako od nje izgraditi respektabilnu snagu, koja ne će biti sila, nego čimbenik mira i očuvanja svega stvorenoga, za naraštaje koji dolaze.