Puk nam je otac a zemlja majka naša ili Tommaseo i hrvatska kultura

U noći 27. siječnja 1945, nakon što je 49 godina dominirao gradskim perivojem, u Šibeniku je marom omladinske organizacije srušen monumentalan spomenik Nikoli Tommaseu i odvezen u Tvornicu elektroda i ferolegura na rezanje i taljenje. Fizičko micanje spomenika koji su šibenski talijanaši uz veliku pompu podigli 1896. značilo je i progon i marginalizaciju znamenitoga Šibenčanina u gotovo svim kasnijim pregledima povijesti hrvatske književnosti i kulture. Spominjan je usputno i škrto, kao da nije ni postojao. Primjerice Antun Barac u prvom svesku svoje Hrvatske književnosti, koja obrađuje književnost ilirizma (Zagreb, 1954), na svega nekoliko mjesta usput spominje Tommasea, iako su njegove zabranjene Iskrice tiskane 1844, i dva puta 1848. bile svojevrsni „katekizam iliraca“. Takvu sudbinu zaslužio je Šibenčanin zbog svojih političkih stavova. Naime, uloga Nikole Tommasea (Šibenik, 1802–Firenca, 1874) u hrvatskim sporenjima oko priključenja Dalmacije ostatku Hrvatske opteretila je čitav njegov život i recepciju, ponajprije u hrvatskoj, a nerijetko i talijanskoj kulturnoj i političkoj javnosti. Iako su spisi iz njegove ostavštine, koji su početkom 20. stoljeća objelodanjeni, svjedočili da je Tommaseov odnos spram slavenskoga svijeta, ponajprije Hrvata, kompleksan i da se ne može jednoznačno tumačiti, on je već za života dospio na zastave svih autonomaških zahtjeva i iredentističkih pokreta. Državljanin Austrije koji nikad nije prihvatio talijansko državljanstvo iako je u Italiji proveo cijeli život, bio je vrstan leksikograf, jezikoslovac i književnik, ali vrlo loš političar. Revolucionarne 1848. bio je član Maninove vlade u Veneciji, diplomat u Parizu pa prognanik na Krf. To je pokazao i u polemici s Natkom Nodilom, koji mu je dokazao krive političke stavove u odnosu na Hrvate i ulogu Dalmacije.

„Katekizam iliraca”

Tommasea je sine ira et studio u hrvatsku kulturu prvi situirao Ivan Milčetić u opsežnoj studiji objavljenoj kao uvod Tommaseovim Iskricama u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu 1888. posvećenu gradu Šibeniku. Milčetić je u tekstu Iskrica nazive „jugoslavenski“ i „ilirski“ zamijenio nazivom hrvatski, čemu, prema njemu, ne može biti ni sa koje strane opravdana ni temeljita prigovora. Prvo izdanje, po Kukuljeviću, bilo je posvećeno „Svemu narodu jugoslavenskomu“. Milčetić u tom smislu argumentira da „on ime Hrvat često zamjenjuje sa ‘Slavo’ ili ‘Ilir’“. Što on nije znao u sklad dovesti različita značenja hrvatskog imena u povijesti i u životu, a što pak nije znao ni, primjerice, Šafařik, kako sâm to priznaje, Milčetić retorički konstatira: „može li se zato dati krivo Tommaseu, kada su u ono doba sâmi Hrvati nosili na svojoj zastavi mrtvo i vrlo pružljivo ime ‘ilirsko’“?

Desetak godina poslije Tommasea je, nasuprot Milčetiću, potpuno neutemeljeno u krilo srpske književnosti nastojao smjestiti Dušan Petranović, objavljujući ćirilično izdanje Iskrica u izdanju Srpske književne zadruge, a to isto učinio je tridesetih godina 20. stoljeća i Vasa Stajić, napisavši studiju Nikola Tomazeo kao srpski književnik za Biblioteku srpskih pisaca.

Iako je nakon rušenja njegova spomenika u Šibeniku 1945, Tommaseo u službenim enciklopedijskim izdanjima donekle bio rehabilitiran, egida iredentista ostala je dugo visjeti nad njegovom glavom, gotovo do današnjih dana. Ali već su Milčetić, a poslije i Ivan Andrović, koji je napisao prvu monografiju o Tommaseu na hrvatskom jeziku, ali koja je donedavno bila u rukopisu, ocrtali precizno Tommaseov stav i njegovu razliku spram autonomaša: Tommaseo je bio za autonomiju Dalmacije u potpunom smislu riječi, a takva Dalmacija igrala bi zasebnu ulogu između Italije i Hrvatske te ostaloga slavenskog svijeta, bez priključenja Italiji, dok je autonomaška stranka bila, doduše, za autonomiju Dalmacije, ali kao prvi korak za pripojenje Italiji.

Androvićev rukopis prvi put objavljen nakon 75 godina

Ivan Andrović (Skradin, 1876–Zagreb, 1954), publicist, književnik, novinar, leksikograf, prevoditelj, napisao je prvu znanstvenu monografiju o Tommaseu na hrvatskome jeziku. Andrović je putovao po mnogim europskim zemljama, a 1909. i u SAD te se bavio raznim poslovima, pa i novinarstvom, pišući o američkim impresijama, ali ponajviše o našim iseljenicima. Između dva rata bio je općinski činovnik u dalmatinskim mjestima. Posljednjih godina živio je u Zagrebu, gdje je i umro. Andrović se javio 1881. u Katoličkoj Dalmaciji polemikama s talijanskim glasilom Il Dalmata. Pisao je članke iz politike, gospodarstva, povijesti, prirodnih znanosti, putopise, napise iz književne i kulturne povijesti, zatim pjesme, crtice, aforizme, priče i basne. Napisao je četrdesetak knjiga i brošura na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku iz jezikoslovlja, književnosti, povijesti, sociologije, religije i prava, a znatan opus ostao mu je u rukopisu.

 Rukopis Androvićeve knjige o Tommaseu ostao je donedavno u takvu obliku, pohranjen u Zbirci rukopisa i rijetkosti Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Rukopis je prema obećanju Filipa Davidovića Marušića trebao biti objavljen u izdanju Matice hrvatske ili Akademije, ali to se nije dogodilo. Andrović je definitivno tekst završio tijekom Drugoga svjetskoga rata, a onda je došla 1945. i političke okolnosti nesklone objavljivanju takva naslova. Andrović se prihvatio zadaće uvrštavanja i vrednovanja Tommasea kao hrvatskog književnika, odnosno pridruživanja njegova opusa korpusu hrvatske književnosti. Držao je za nekoliko djela da su kapitalna za hrvatsku književnost i kulturu. Na prvom mjestu to su njegove Iskrice, pisane u doba hrvatskoga narodnog preporoda, jedinstveno djelo po tematici, obliku, stilskim značajkama, fragmentarno i lapidarno. Takav literarni stil kolažiranja različitih žanrova zadržao je Tommaseo i u drugim svojim djelima pisanim talijanskim jezikom, ali Iskrice sa svoja četiri izdanja tijekom 19. stoljeća (samo u Hrvatskoj), prema Androvićevu mišljenju svrstavaju Tommasea u najvažnije književnike hrvatskoga narodnog preporoda. Rečenica iz XVIII. Iskrice „Puk nam je otac a zemlja majka naša”, svojevrsni je moto knjige, koji je i istaknut na početku knjige.

Uloga Tommasea u hrvatskim sporenjima oko priključenja Dalmacije ostatku Hrvatske opteretila je čitav njegov život i recepciju. No za razliku od  autonomaša Tommaseo je bio za autonomiju Dalmacije u potpunom smislu riječi, a takva Dalmacija igrala bi zasebnu ulogu između Italije i Hrvatske te ostaloga slavenskog svijeta, bez priključenja Italiji

Prema Androviću, drugi kapitalan doprinos kojim je Tommaseo zadužio našu književnost jesu narodne pjesme, Canti illirici, kojima je Tommaseo posvetio veliku pozornost i s velikim entuzijazmom ih prepjevavao, tumačio, analizirao i objavio u više svezaka. Kao što ispravno zapaža Andrović, Tommaseo nije prilazio obradi i publiciranju „ilirskih“ narodnih pjesama kao djelu romantičarskog zanosa i preporodnih motivacija. On je u narodnoj književnosti vidio najvažniji dio književnog stvaranja naroda i tu književnost povezivao s klasičnim uzorima, grčkim pjesmama, Homerom i klasičnom latinskom poezijom. Takva interpretacija i vrednovanje narodnog epskog pjesništva nije prije njega nitko poduzeo, a i poslije su interpretatori imali drukčiji pristup.

Nakon što je 49 godina dominirao gradskim perivojem Šibenika, monumentalan spomenik Nikoli Tommaseu srušen je 1945. Fizičko micanje spomenika koji su šibenski talijanaši uz veliku pompu podigli 1896. značilo je i marginalizaciju znamenitoga Šibenčanina u  kasnijim pregledima povijesti hrvatske književnosti i kulture

Što je Androvića privuklo Tommaseu i bavljenju njegovim životom i djelom? On ponešto o tome govori u djelu, apostrofirajući don Franu Bulića kao inicijatora. Don Franu je spor s Tommaseom mučio, jer ga je bio strah da će se u ostrašćenim polemikama i političkim obračunima autonomaša i narodnjaka zanijekati svaka veza Dalmacije s Italijom, odnosno klasičnom antičkom kulturom i zapadnim kršćanstvom, a to bi za hrvatsku kulturu bilo pogubno. Stoga je Androvićev temeljni motiv bio postaviti Tommasea u što je moguće objektivniji odnos spram njegove domovine – Hrvatske, odnosno Dalmacije, ali i Italije. Tommaseo je bio opterećen tim odnosom, koji je često naginjao na jednu ili drugu stranu. Iredentizam, osobito prisutan poslije Prvoga svjetskog rata i početkom Drugoga, dao je tom pitanju i Tommaseovoj osobi i stigmi o njemu osobitu dimenziju i kao sjena pratio svako njegovo spominjanje. Nesporno je da je Androvića privukla Tommaseu i ljubav spram talijanske kulture koju su dijelili, kao i osjećaj za Dalmaciju i njezinu mediteransku poziciju.

Autonomizmam vs. autonomaštvo

Iako je već ranije najbolji poznavalac Tommaseova djela, sveučilišni profesor šibenskih korijena Mate Zorić, u enciklopedijskim člancima o Tommaseu diferencirao njegov načelni „autonomizam“ od „autonomaštva“, tek je knjiga Ivana Katušića Vječno progonstvo Nikole Tommasea, objavljena 1975. u nakladničkoj kući Liber, vratila u širu kulturnu javnost Tommasea. Iako je knjiga pisana publicističko-esejističkim stilom, izdavač je znao da se upušta u rizičan posao pa je ediciju popratio serioznim predgovorom u kojem je Tommasea kontekstualizirao u povijesni slijed i sudbine Marulića, Boškovića, Petrića i Križanića. U knjizi je donesen i Tommaseov tekst Spisi jednog kaluđera. Sedam godina poslije u ediciji Talijanski roman izišao je i prijevod njegova romana Vjera i ljubav.

Iskrice prema Androviću Tommasea svrstavaju u najvažnije književnike hrvatskoga narodnog preporoda

Tommaseov odnos spram slavenstva i talijanstva, tj. ambivalentnost njegova identitetskog osjećaja, izrazio je on sam u svojoj književnoj oporuci riječima: „Na Dalmaciju, u kojoj se rodih, i na slavenske narode od kojih djelomično potječem, priznajem da sam dosta kasno počeo misliti s dužnim osjećajem. Kako u doba moje mladosti na dalmatinskoj obali ne bijaše slavenske svijesti, dobio sam sasvim talijansku naobrazbu – u pogledu jezika i u pogledu tradicija i u pogledu nauka: zatim sam neprestano živio u inozemstvu, a da sam i ostao u Domovini – ne bih ništa za nju mogao učiniti. Sačuvao sam u Dalmaciji srdačna prijateljstva i s vremena na vrijeme sam pisao o dalmatinskim stvarima, ali – ponavljam – bez dužne ljubavi; i crvenio sam u mladosti kad bih rekao da sam Dalmatinac, pa kako je majka mog oca bila Talijanka – činio sam se Talijanom“.

Izd. GK Juraj Šižgorić, Šibenik i OMH u Skradinu, 2019.

U posvetama Iskrica, Tommaseo je dopisao rukom znamenitu rečenicu: „Neka Bog našu narodnost čuva.“ Tema naroda i narodnosti bila je živa tema njegova života. Stvaraju se sve moderne nacije, pa i talijanska i slavenske. Tommaseo je dobro znao da je kucnuo čas narodnosti (il tempo delle nazioni e venuto), što naglašava i u svojem proglasu Hrvatima iz 1848.: „Velika obitelj slavjanska budi se, i poznaje sama sebe. Vrijeme naroda je došlo. Rasuta i rastrgana uda sakupljaju se; kroz odsječene žile teče opet krv oživljujuća.“ U tom istom proglasu spominje i „Boga narodnosti“. Međutim on sam, kao što ističe Katušić „nije mogao do kraja postati dionikom talijanskog ujedinjenja niti se identificirati sa stremljenjima narodnog pokreta u svojoj domovini“. Uzalud su mu svi napori u želji da pokaže kako su razni Schiavoni ili Dalmatinci ostali posljednji Mlečani jer je „Bog narodnosti odredio da Venecijanci budu jedno, Dalmatinci drugo“. U svojoj korespondenciji s Eugenom Kvaternikom, koji je ingeniozno osjetio taj europski trend, za vrijeme dok su obadvojica boravila u Parizu, on mu daje podršku, iako drži da „Croazia tace e sta“ (miruje i šuti). Tužeći se na nerazumijevanje Rusa i Latina (prvi su trebali biti zainteresirani za obranu slavenstva, a drugi za katolicizam i zapadnu civilizaciju), za položaj i nevolje Hrvata, Kvaternik naglašava u pismu Tommaseu „valja da se mi sami pobrinemo za svoju domovinu, brinući se do kraja i poduzimajući sve što je moguće da bi uspjeli“.

Korespondencija s Gajem
i Kukuljevićem

Vrlo važne rečenice napisao je u Spisima jednog kaluđera, koji dosta govore o njegovu načelnom političkom stajalištu glede autonomije i jedinstva. Bio je decentralist i federalist koji nije nikada tvrdio da Dalmacija mora pripadati Italiji. Upravo obrnuto. On je gledao u priključenju Dalmacije Hrvatskoj opasnost da se kulturna „talijanska“ Dalmacija podloži nasilnoj, neciviliziranoj Hrvatskoj (iza koje je stajala njemu mrska Austrija), koja bi onda njome vladala. A upravo je to on nastojao izbjeći i u ujedinjavanju talijanskih zemalja i ujedinjavanju hrvatskih (slavenskih): „A vi svi narodi kojima je Bog slavensko ime na čelu napisao, ljubite se kao bratja; i ako bi sudbina priliku vam dala da jedan nad drugim gospodujete; izbjegaite ovu vlast kao najopasniju od sviuh opasnostih. Duhovna je sveza koja vas sastavlja, svetja i jačia neg gvožđe i neg zlato. Neće nigda carstvo jedno, ma koliko se blago činilo, niti narodoupravljenje (u tal. prijevodu – repubblica) ma koliko mudro bilo, sjediniti u jednom tijelu tolike duše, ni tolike uspomene i običaje i želje (nadežde) različne u jedno skupiti. U sercu nek bude jedinstvo: no u vladanju, u zakonima, u dvižanjima svima, slobodna različnost.“ U istim spisima preporučuje Hrvatskoj: „Ustav i kerv sjedinja vas s’ tužnom Dalmaciom: spomenite se nje; ljubite je bratinskom ljubavi, i želite nju ne kao podanika, već kao druga.“

Tommaseo je bio u prepisci s Ljudevitom Gajem, ali i Ivanom Kukuljevićem, jednim od najaktivnijih, najzaslužnijih i najutjecajnijih preporodnih ličnosti. Tommaseo se dopisivao i s drugim Hrvatima, ali i južnoslavenskim znanstvenicima i političarima. Tommasea su u Firenci posjećivali između ostalih biskup J. J. Strossmayer i dr. Franjo Rački, a često i sveučilišni profesor i glazbenik Armin Šrabec. Andrović prenosi: „Šrabec se nije mogao nahvaliti ljubežljivosti i prijaznosti slijepoga starca. Tommaseo ga je primio kao da mu je rođak ili znanac, te se raspitivao potanko za sve naše njemu poznate ljude, koji su za narod štogod uradili bilo na književnom bilo na političkom polju.“ U svojem članku o Tommaseu, objavljenom 1874. u Viencu, Šrabec je pisao: „Mi južni Slaveni, iako ga ne možemo nazivati potpuno našim, sa svim tim moramo biti njim ponositi i visoko ga cijeniti zato što se nije kao poput drugih Dalmatinaca svojemu narodu iznevjerio već ga je – tomu sam ja  svjedok – do smrti svoje iskreno ljubio, a krasne mu vlastitosti i veliku historičku zadaću koja ga na europskom iztoku čeka, kao malo koji pojmio.“

Dalmacija i dalmatinstvo, kao oznaka njegove zavičajne i identitetske pripadnosti, bili su Tommaseu pred očima cijeli život, i tu je bio pristran i subjektivan, kao što kaže Andrović i politički nerealan: „Sanjao je o jednoj Dalmaciji, koja bi postala nacijom s ostalim ilirskim narodima, tijesno ujedinjena, sbratimljena s Italijom, most između dviju civilizacija, plodan teren na kojem bi se moglo razvijati svako dobro. I radio je za to.“

Cijeli život Tommaseo se dopisivao sa Špirom (Spiridonom) Popovićem iz Šibenika, koji ga je izvješćivao o prilikama u Šibeniku, o pojedinim ljudima, o njegovoj obitelji, o kojoj je često i skrbio. Tommaseu je bio važan jer je uređivao, odnosno lektorirao njegova pisma i druge spise koje je pisao materinskim jezikom. I prvo izdanje Iskrica, s kojim Tommaseo nije bio zadovoljan, prema svemu sudeći Kukuljeviću je uputio Popović. U Špiri Popoviću je Tommaseo imao odana suradnika i najiskrenijeg prijatelja. Dvojica prijatelja ipak nisu dijelila iste stavove o Dalmaciji i Hrvatskoj. Naime, Špiro Popović bio je oduševljeni ilirac koji se gorljivo zalagao za priključenje Dalmacije banskoj Hrvatskoj, dok je Tommaseo o tome razmišljao drukčije.

Kao što je već rečeno, proučavatelji Tommaseova djela koristili su se rukopisom Ivana Androvića. Pokušavajući procijeniti intencije i doseg rukopisa, Katušić je izrekao ocjenu da je Andrović u knjizi ostavio „traga svojoj napornoj trci da uhvati Tommasea“, ali prema njegovu mišljenju, to je nemoguće, budući da Tommaseov duh karakterizira antitetičnost koja se ne može uhvatiti i zato jer su „Tommaseova protuslovlja beskonačna“. Jože Pirjevec u knjizi o Tommaseovu političkom habitusu i odnosu spram slavenskih zemalja također poseže za Androvićem tvrdeći da je šteta što nije tiskan. I Mate Zorić koristio se Androvićevim rukopisom i to navodi u više tekstova. Dakle, rukopis nije nepoznat, koristili su se njime važni tomazeisti, ali sporadično, želeći ilustrirati neku tezu ili donijeti podatak koji je do njih dospio preko Androvićeva rukopisa. Njegovo djelo u cjelini ostalo je u tami rukopisnog spremišta Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Androvićev je pristup Tommaseu i lokalpatriotski i osoban, ali i objektivan jer uvažava najautoritativnije proučavatelje djela talijanskog (i hrvatskog) pisca. Andrović je nastojao naći argumente i opravdati nerijetko pogrešne Tommaseove političke procjene. Monografija o Tommaseu, prva koja je nastala na našem jeziku, vrlo dobro detektira upravo taj problem intelektualne pozicije poluslijepog znanstvenika i umjetnika i grubih i okrutnih okolnosti u kojima su se odvijali ti politički procesi. Tommaseov kratak izlet u politiku 1848. završava nesretno i gotovo tragično: progonstvom na Krf pod zaštitu Engleza. Iako se kasnije potpuno povukao iz aktivnoga političkog života, zadržao je poziciju angažiranog intelektualca koji ima potrebu reći svoje mišljenje o općim i društvenim stvarima. U svojoj skribomaniji napisavši više od pedeset tisuća pisama, morao je izraziti svoju nemirnu narav i intelektualnu energiju. U tom smislu ova knjiga prikazuje Tommasea kao čovjeka od krvi i mesa, ali ga ponegdje idealizira bez posebno valjana razloga i bez dovoljno argumenata.

Najvažniji rezultat i vrijednost knjige jest upravo u zreloj i argumentiranoj Androvićevoj prosudbi Tommaseova stava prema hrvatskom pitanju i smještanje, barem dijelom, u korpus hrvatske kulture. On je vrlo jasno prvi izveo tezu o Tommaseovu principijelnom „autonomizmu“, a ne „autonomaštvu“, pokazujući da nije riječ samo o semantičkoj razlici ili ekvilibristici, nego da se i na načelnoj razini i u političkom djelovanju radi o dvjema potpuno različitim opcijama. Tommaseovo ustrajavanje na samostalnosti Dalmacije ima isti korijen i uporište kao i njegova borba za venecijansku samostalnost u okviru moguće ujedinjene Italije, ili bilo kojeg drugog sjedinjavanja zemalja i pokrajina. To što se on vehementnije i zdušnije poduhvatio elaborirati i obraniti svoju tezu nije bilo rezultat malicioznosti, nego pitanje stava i stila kojim je branio sve svoje stavove. A činjenica da je spalio svu svoju korespondenciju o sjedinjavanju Dalmacije i Hrvatske govori i o tome da je možda naknadno uvidio pogrešnost svojih prosudaba.