Potvrda crnogorske neovisnosti ili nova srpska revolucija

Na izborima 1920. za Ustavotvornu skupštinu komunisti uzimaju golemu većinu mandata u Crnoj Gori. Bjelaški duh obuzimao je i radnički pokret, koji je stajao na ocjeni da je 1918. riješeno nacionalno pitanje crnogorskog naroda i da je neminovan korak naprijed u smjeru podizanja socijalne revolucije. Upravo se tih godina Vukašin Marković i Petko Miletić vraćaju iz inozemstva kao dvojica važnih likova iz prvog naraštaja crnogorskoga revolucionarnog pokreta. Dvojac je položio temelje za kasnije zelenaško krilo u redovima, do tada strogo bjelaške, crnogorske komunističke ljevice. Nakon što su sudjelovali u revolucijama u Rusiji i Mađarskoj priključuju se zelenaškom pokretu i bore se za uspostavu sovjetske Crne Gore. Marković je kao bliski Lenjinov suradnik raširio plamen Listopadske (Oktobarske) revolucije u rodnom plemenu Piperi, zbog čega će se mnogi njegovi učenici kasniji piperski revolucionari uspeti na glavne položaje u partizanskoj Crnoj Gori. Za razliku od Markovića, Miletić je širio komunističku promidžbu među suplemenicima u Rovcima, jednom od glavnih uporišta zelenaškog ustanka protiv beogradskog režima.

Dr. Sekula Drljević

Pod takvim utjecajima oblikovao se i drugi val crnogorske inteligencije u međuratnom Beogradu, osvojen marksističkim učenjima. Mladi Crnogorci daju glavni ton studentskom pokretu, agitacijom osvajaju mladež beogradskog sveučilišta, koje pada zahvaljujući ponajprije njihovim zaslugama u predvečerje rata gotovo u cijelosti u ruke komunista i skojevske omladine. Kasnije u ratu preuzimaju položaje u vrhovima Titova pokreta kao ideološki komesari i vojni zapovjednici, od Svetozara Vukmanovića Tempa i Milovana Đilasa do Jova Kapičića, Vladimira Popovića Španca, Ivana Milutinovića, Veljka Vlahovića, Radovana Zogovića i Mihaila Lalića.

Oblikovanje crnogorske inteligencije

Neki su među spomenutima potjecali iz bjelaških obitelji, kao Đilas i Vlahović. Dobili su državne stipendije kao nagradu za djelovanje njihovih očeva u akciji slamanja crnogorskog ustanka protiv beogradskog režima. Crnogorska lijeva inteligencija probila se i na pozornice kulturnog života predratnih godina predvođena Đilasom i Zogovićem. Dvojac se živo uključuje u žestoke polemike protiv Krleže u poznatom sukobu na jugoslavenskoj književnoj ljevici. Najutjecajniji marksistički pisac u odgovorima na kritike sumnjičavo ih naziva crnogorskim „ovnovima“ jer kao gorljivi branitelji socrealističkih postulata opovrgavaju bilo kakav oblik slobode u kulturi i umjetnosti.

Milovan Đilas

Nakon što je Petrovdanskim saborom 1941. na Cetinju proglašena neovisna Crna Gora pod talijanskim pokroviteljstvom, odmah slijedećeg dana uslijedio je „trinaestojulski ustanak“. Gledajući njegovo duhovno nastojanje, bila je riječ o bjelaško-komunističkom revoltu protiv crnogorske neovisnosti, koji je tim činom izražavao nezadovoljstvo nad grobom mrtve Jugoslavije.

Poslije kidanja svih veza između Tita i Mihailovića, i Crna Gora se slijedom toga raspala po šavovima partizansko-četničkih podjela. One su takve da su se duboko usjekle ne samo u sve pore društva, ionako tradicionalno zavađena sukobima unutar plemena i bratstava, nego i unutar samih obitelji dovevši do bratoubilačkog rata, u kojem su čak i sinovi ustajali protiv očeva, ali ne u metaforičkom nego i u doslovnom smislu, o čemu svjedoči i nesvakidašnji događaj iz sela Grahova kod Nikšića, kada su partizanska braća Kovačevići strijeljali oca, primatelja mirovine kralja Aleksandra.

Oba su pokreta našla jak odaziv u crnogorskom krajoliku, zbog čega se i sam Mihailović odlučio na to da mu sklonište u obliku ratnog stožera bude u selu Lipovo pored Kolašina. Konačnu prevlast komunistima u nadmetanjima s četničkim pokretom donio je sukob kod manastira Ostrog 1943, kada su partizani likvidirali četničke prvake Crne Gore Baju Stanišića i Blaža Đukanovića.

I među redovima samih crnogorskih komunista nakon rata razvijaju se rascjepi na crti starih, nipošto i prevladanih sukoba, što su ključali između bjelaša i zelenaša. Crnogorski komunisti obiteljski su prenijeli te crnogorske suprotnosti iz prethodnoga naraštaja ovisno o tome iz kojih su obitelji dolazili. Najpoznatiji među bjelaškim sinovima, Milovan Đilas, dao je komunističku jednadžbu crnogorskog pitanja, podcrtao je da su Crnogorci povijesni narod nastao iz srpskog etničkog stabla. Za poraženi četnički pokret, premda nije zanijekano srpsko izvorište crnogorske nacije, takvo je određivanje zvučalo bogohulno. Doživjeli su Đilasovu formulu kao cijepanje srpstva na štetu velikosrpskog integralizma, ali ona je prevladavala u političkom i kulturnom životu poslije 1945.

Bez obzira bila riječ o partijskoj direktivi ili njegovu osobnom stavu, Đilas kao da je preokrenuo predratno Štedimlijino stajalište o hrvatskoj etnogenezi Crnogoraca. Zapravo su komunisti u pogledu nacionalnog pitanja bili slabo domišljati i izvorni, preuzimali su naime mnoge zamisli od građanske politike, pa čak i ideju o crnogorskoj republici, koja je posredno izniknula iz Drljevićeve političke baštine, iz njegova početnoga programskog federalizma, ali i pokušaja da skupa s Talijanima osigura crnogorsku državnost.

S druge strane, Drljevićevo zagovaranje samobitnosti crnogorskoga naroda, čija je etnogeneza oslobođena srpske i hrvatske primjese, i četnička apsolutna negacija kao njezina sušta suprotnost bilo kakve crnogorske posebnosti, sačinjavali su uz Đilasov i Štedimlijin dualizam četiri različite teze o crnogorskom nacionalnom pitanju u 20. stoljeću. Naravno nisu one sve posjedovale jednako značenje i težinu, dakako da je praktički bez pobornika bila teza o hrvatskoj etnogenezi Crnogoraca.

Jaka recepcija
komunističkih ideala

Čini se da petrovdansko proglašenje neovisne države nije ostalo bez šireg odjeka, budući da se komunisti nakon rata sustavno hvataju posla izgradnje državnosti osnivanjem niza političkih, gospodarskih, znanstvenih i kulturnih ustanova. Posrijedi je pokušaj ukupne zamisli titoizma da se Crna Gora afirmira, tako da se iz pasivne pokrajine pretvori u subjekt jugoslavenske politike. Crnogorci su prvobitno istupali u srbovanju kao „najveći Srbi“, potom kao žestoki revolucionari u komunističkom radikalizmu, što je odražavalo njihov dinarski mentalitet sklon pretjerivanjima, ostrašćenosti, neumjerenosti i čestoj odsutnosti volje za kompromis.

Njegoš je uz Marxa ostavio najjači trag na oblikovanju crnogorske inteligencije

Među svim piscima zasigurno je da su Njegoš i Marx ostavili najjači trag na oblikovanju crnogorske inteligencije u suvremeno doba. Prema Zogoviću, paradoksalno je da daleko više zasluga za njezino prianjanje uz komunističko učenje pripada Njegošu negoli Marxu, tvrdnja koja je ozbiljno naljutila staljinista Đilasa, ideološkog čistunca u prvom životnom razdoblju. I kasniji će disidentski Đilas opisivati da je visoko uzdizanje ideala pravde i potraga za njezinim ispunjenjem nešto tako svojstveno crnogorstvu i Njegošu, što je nedvojbeno poslužilo kao okidač za nesmetano prihvaćanje socijalističkih ideja.

Kodeks čojstva, što je poseban izraz crnogorskog morala i svjetonazora, i neprestana borba za slobodu stvorile su preduvjete za jaku recepciju komunističkih ideala. Naime, isti je kodeks sadržavao u sebi nekakav univerzalni osjećaj, smisao za općeljudsku stvar, koji je nadilazio uske ograde svijeta omeđena Lovćenom i Komovima, čime je otvarao crnogorsku dušu za prihvaćanje kozmopolitskih ideja. Sasvim sigurno, nije se komunizam slučajno nakalemio na crnogorsku dušu. Stoljetno rusofilstvo isto je tako odigralo posebnu ulogu, omogućilo je blagi prijelaz sa „svete“ na „crvenu Rusiju“, da se bez ikakvih potresa prijeđe iz doba cetinjskih mitropolita i dinastije Petrovića u doba lenjinista i staljinista kakvim su se prikazivali Vukašin Marković i Milovan Đilas.

Crnogorski komunizam zaista se prepoznavao po osebujnom dinamizmu kao jedno od najradikalnijih krila unutar okvira ukupne povijesti jugoslavenskog komunizma. Ilustrativan je podatak da je Crna Gora slovila uz Hoxhinu Albaniju kao jedna od najateiziranijih zemalja istočne Europe, a da je glavni grad republike dobio naziv po diktatoru Titu, što također pokazuje daleko veću crnogorsku privrženost komunizmu od drugih naroda. Ako pamćenje ne vara, nijedan narod nakon propasti Jugoslavije nije podigao novi Titov spomenik u glavnom gradu kao što su prije nekoliko godina učinili Crnogorci. U biti se povijest jugoslavenskog komunizma ne može shvatiti u svoj punini ako se pod posebno povećalo ne stavi njegova crnogorska sastavnica.

Treći veliki sukob koji je buknuo među Crnogorcima u 20. stoljeću, nakon bjelaško-zelenaškog obračunavanja i partizansko-četničkoga bratoubilačkog rata, uslijedio je podjelama na liniji između titovaca i informbiroovaca (ibeovaca). Gledajući broj stanovnika Crnogorci su bili daleko najzastupljeniji u ibeovskom pokretu, broj se penjao gotovo do trećine svih Staljinovih pristaša u Jugoslaviji. Neki su od istaknutijih ibeovaca Vlado Dapčević, brat poznatijeg generala Peke Dapčevića, zatim Titov general Arso Jovanović i Radovan Zogović, možda najveći crnogorski pjesnik 20. stoljeća. U Baru je čak 1974. održan i kongres ilegalne informbiroovske KPJ.

Rankovićevim padom 1966. i ultrakomunistička Crna Gora dospjela je u razdoblje „liberalizacije“. Nije se problematizirao socijalistički sustav i partijski monopol, uostalom kao ni u cijeloj Jugoslaviji, već su tzv. identitetska pitanja iskočila u prvi plan. Sukobom, rečeno komunističkim rječnikom, „crnogorskih separatista“ i „velikosrpskih nacionalista“ postavljala su se pitanja jesu li Crnogorci poseban narod ili samo pokrajinski ogranak srpskoga.

Od drugoga srpskog oka
do puta u neovisnost

Vrhunac takvih polemika izbio je oko gradnje Njegoševa mauzoleja na Lovćenu, koji je konačan oblik dobio 1974. Njegov idejni začetnik, inače zagrebački student i poslijeratni vođa Crne Gore, Blažo Jovanović dao je takvu inicijativu u prilog stote godišnjice smrti najvećega crnogorskog pisca. Kada su Blažovi komunisti uklonili Aleksandrovu kapelu s Lovćena, koja je ondje postavljena u međuraću, Srpska pravoslavna crkva vidjela je u tome činu napad na srpskost Crne Gore, dok je u umjetničkoj izvedbi mauzoleja radikalni modernizam ocijenjen od strane njezinih poglavara kao utjelovljenje poganskoga hrama.

Stanje je dodatno zaoštrila pozadinska uloga Hrvata Ivana Meštrovića, koji je napravio nacrt za izradu mauzoleja na poticaj jugoslavenskog veleposlanika u Washingtonu, Vladimira Popovića Španca, rekavši da je njime htio ovjekovječiti crnogorski individualizam.

Amfilohiju nije pošlo za rukom srušiti mauzolej na Lovćenu u ozračju ratnih devedesetih, kada je podgorički režim zagovarao otvorenu velikosrpsku politiku. Mauzolej mitropolit crnogorsko-primorski smatra i dan-danas kamenom međašem u simboličnom odricanju Crne Gore od srpske narodnosne pripadnosti. Odjek svih tih razdora ponovno se uprizorio u kasnim osamdesetim, u javnim sukobima oko pitanja crnogorske etnogeneze što su ih zapodjenuli zelenaš Savo Brković i bjelaš Batrić Jovanović.

Antibirokratska revolucija iz 1989. protjecala je pod geslom da su Srbija i Crna Gora dvije stare srpske države. Tada je Milošević služeći se bjelaškim strujama u redovima crnogorskih komunista slomio zelenaško vodstvo. Time je prekinuta dugogodišnja politika jačanja crnogorskoga neovisnog položaja, prije svega u odnosu na socijalističku republiku Srbiju u okviru jugoslavenske federacije. Takvu su politiku provodili u djelo različiti partijski vođe počevši od Jovanovića i Đuranovića do Milatovića. „Događanje naroda“ donijelo je rušenje staroga rukovodstva na čelu s Vidojem Žarkovićem, koje se ispriječilo na putu težnjama srpskih komunista za centralizacijom Jugoslavije.

Nova garnitura komunista stupila je na scenu s jednim jedinim zadatkom, da bude bespogovorni zagovaratelj politike Srbije u konačnom razrješenju jugoslavenske krize. Činili su je dvojica mlađahnih, ali ambicioznih političara Momir Bulatović i Milo Đukanović, podrugljivo nazivani džemperašima. Osim toga, u Crnoj Gori osobito se udomaćilo i ono što se nazivalo „jugoslavenskim socijalističkim patriotizmom“, što je, uz tradicionalno ukorijenjeno srpstvo, također dobrano pridonosilo konačnoj odluci da se Crna Gora svrsta na stranu Miloševićeve vizije Jugoslavije.

Epilog takvih gibanja pripremio je smjernice budućega razvoja događaja, kada se u raspadu Jugoslavije Crna Gora čvrsto privezala uza Srbiju. Ustavom na Žabljaku iz 1992. formirana je treća, tzv. Miloševićeva Jugoslavija, čime je Crna Gora ostala živjeti u „krnjoj“ federaciji sa Srbijom nakon odcjepljenja ostalih republika. Postala je glavno logističko i novačko središte vojnog napada Srbije na južnu Hrvatsku i hrvatske dijelove Hercegovine. Titogradski korpus izbio je na rijeku Neretvu i opkolio Dubrovnik potkraj 1991. Napad na Dubrovnik ostaje moralnom ljagom obnovljene crnogorske države. Znatan broj beogradskih Crnogoraca igrao je vodeću ulogu u Miloševićevu ratnom režimu, primjerice njegov glavni operativac Jovica Stanišić. Crna Gora nije u velikosrpskoj politici tih godina bila tek puki objekt nego njezina udarna igla.

Hrvatska vojno-redarstvena operacija Oluja donijela je ključne promjene, nakon koje je Miloševićev režim nepovratno izbačen iz ravnoteže. Prva prava prijetnja njegovoj stabilnosti nije stizala od srbijanske oporbe nego od Đukanovića, koji je osjetio da su otvoreni bokovi za samostalniju politiku Crne Gore i izlazak iz srpskog zagrljaja.

Godine 1997. na predsjedničkim izborima porazio je starog suradnika Bulatovića i zacrtao svoj disidentski put u odnosu na beogradsko središte. Podjela na milovce i momirovce dovedena je do usijanja kada Bulatovićeve pristaše 1998. neuspješno pokušavaju izvršiti državni udar uz pomoć beogradske središnjice. Napeto ozračje treslo je Đukanovićevu Crnu Goru osobito u vrijeme kosovske krize, kada je situacija visjela na rubu provalije građanskog rata s obzirom da je Đukanović kontrolirao policijske, a Milošević sada njegov oštri protivnik, vojne snage.

Već nakon pada Miloševića 2000, u okolnostima oslabljena položaja novih beogradskih vlastodržaca, Đukanović iznosi nacrt izlaska Crne Gore iz državnog saveza i put k neovisnosti. Išlo se postupno, prvo promjenom imena zajedničke države u Srbija i Crna Gora 2003. da bi se sve završilo već 2006. uspjehom referenduma o neovisnosti, kada je Crna Gora, posljednja od svih jugoslavenskih republika, dobila samostalnu državu.

Đukanović gradi svoju politiku neovisnosti na konceptu multietničke i građanske države s osloncem na manjinske Bošnjake, Albance i Hrvate, čijim je glasovima osigurao i pobjedu na referendumu. Ustupak nacionalnim manjinama jest i nedavno osnivanje općine Tuzi u malesijskom kraju naseljenu albanskom većinom. Dakle, Đukanovićeva Crna Gora nije određena kao nacionalna država crnogorskog naroda.

Nije sigurno da nacionalni Crnogorci imaju stvarnu većinu, premda ih službeno ima 45 posto naspram gotovo 29 posto Srba. Kudikamo je relevantnije gledati broj govornika srpskog jezika od čak 43 posto, koji se gotovo savršeno podudara s neprijateljima nezavisnosti, kojih je na referendumu bilo 45 posto. Svi koraci ka osamostaljenju praćeni su jakim otporom crnogorskih Srba, koji su se iskazali i u kasnijim događanjima, prilikom priznanja Kosova 2008. te uoči ulaska zemlje u NATO-savez, 2016.

Epizoda jednog naraštaja
ili dugotrajniji pothvati

Đukanović je pobijedio u svim dosadašnjim sudarima neuvjerljivu prosrpsku oporbu bez jakih ličnosti, tako da mu je jedini preostali ozbiljan protivnik Srpska pravoslavna crkva, kao posljednji bastion srpskih interesa u Crnoj Gori. I ovdje kao da se obistinjavaju Pilarove ocjene da je SPC glavni nositelj srpske ekspanzionističke politike. Moguće je naime povući paralele s njezinim djelovanjem u povijesnoj Monarhiji i sadašnjoj Crnoj Gori s obzirom da se radi o djelovanju jedne državne crkve na teritoriju druge države.

Đukanović i Amfilohije zajednički su dospjeli na svjetla pozornice na valu „antibirokratske revolucije“ i djelovali u duhu one politike da je Crna Gora „srpska Sparta“. Dok se Đukanović okrenuo u evoluciji svojeg režima ideji neovisnosti, dotle se Amfilohije pretvorio u glavnu branu takvim nastojanjima. Inače, Amfilohije se stavio na čelo obnove pravoslavlja u Crnoj Gori u posljednjih trideset godina, zato što je polustoljetna komunistička vladavina doslovno ugušila religiozni život, što mu je osiguralo veliki autoritet.

Novi crnogorski zakon želi utvrditi vlasništvo SPC nad njezinom imovinom. Sporno je što je prema Ustavu Kraljevine Crne Gore iz 1905. i drugim pravnim aktima stare crnogorske države crkvena imovina pripadala državi. Prema logici tog zakona, SPC bi vlasništvo nad imovinom nastalom prije 1918. trebala prepustiti u vlasništvo crnogorske države. U igri nije samo imovina nego i pitanje vrijednoga kulturno-povijesnog nasljeđa zanimljiva državi kako bi se osnažio crnogorski nacionalni identitet.

SPC je odgovorila na donošenje zakona organizacijom javnih litija. Namjerno se uzelo to sredstvo otpora s reminiscencijom na 1937, kada je u beogradskoj Narodnoj skupštini izglasan za SPC sporan konkordat sa Svetom Stolicom. Nakon toga je SPC izopćila pravoslavne zastupnike koji su ga izglasali. Pod pritiskom SPC-a s ulice, organizacijom beogradske Krvave litije, ondašnji premijer vlade Milan Stojadinović morao je zaustaviti primjenu konkordatskog zakona jer je Kraljevini Jugoslaviji prijetilo strmoglaviti se u građanski rat. Slična se stvar dogodila i sada u Crnoj Gori, kada su izopćeni zastupnici koji su glasali za zakon kao i te 1937.

Amfilohije i snage SPC-a u Crnoj Gori kao da se ufaju da će se povijest ponoviti, i da će se zakon morati povući pod pritiskom litijskog pokreta u Crnoj Gori. Mogući pad Đukanovićeve vlasti poništio bi sva postignuća od trenutka neovisnosti i vratio zemlju pod okrilje Beograda. Zato je Zakon o slobodi vjerskih zajednica pokušaj da se konačno zaokruži crnogorska neovisnost. U protivnom slijedi nova srpska revolucija u Crnoj Gori prema uzoru na onu iz 1918.

Pitanje svih pitanja glasi: je li neovisna Crna Gora kratkotrajna epizoda jednoga naraštaja, zapravo jedan politički smjer usko vezan uz osobnu vlast Mila Đukanovića nemoćan da odoli snažnom teretu srpskog nasljeđa ili je ipak riječ o dugotrajnijem pothvatu koji Crnu Goru može definitivno izvesti izvan tog kruga? Odgovor se ipak ne krije toliko u poznavanju prošlosti, koliko u veoma nepredvidljivoj i neizvjesnoj budućnosti.

Kraj.