Politika i potres(i) u Zagrebu

Nakon potresa od 9. studenog 1880. trebalo je proći dosta vremena prije nego što se ustanovio točan iznos ukupnih šteta. Prirodoslovac Josip Torbar, koji je u organizaciji tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti izradio monografiju o toj prirodnoj katastrofi, procijenio je u ovoj publikaciji, objavljenoj 1882. godine, da one iznose oko 3.275.000 forinti. Treba napomenuti da je u godini u kojoj se dogodio potres ukupni proračun tadašnje Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, dakle autonomne hrvatske jedinice unutar ugarskog dijela Monarhije, iznosio oko 3,5 milijuna forinti. Štete od potresa nadmašile su dakle 90 posto tadašnjega proračuna. S obzirom na to da je potres iz studenoga 1880. bio daleko jači, kao i da je oštetio daleko šire područje negoli potres od 22. ožujka 2020, ne čude procijenjeni iznosi šteta.

Odmah se postavilo pitanje tko će pokriti goleme troškove obnove Zagreba i odmah su se javili golemi problemi u provedbi obnove. Na čelu grada nalazila se tada, naime, politička opcija gradonačelnika Matije Mrazovića, koja je bila u opoziciji u odnosu na prougarsku (unionističku) Narodnu stranku, tada na čelu s banom Ladislavom Pejačevićem, koja je upravljala Hrvatskom.

Vjerojatno kako si Gradsko poglavarstvo ne bi pripisalo zasluge za obnovu grada, tadašnja hrvatska vlada odbila mu je potkraj studenoga 1880. dati dozvolu za zajam od 100.000 forinti kojim bi se platilo radove koje je hitno trebalo izvesti zbog nadolazeće zime. Hrvatska oporba oštro je prosvjedovala zbog toga postupka, no bez uspjeha. Oporbu je frustrirala i okolnost što je budimpeštanska ugarsko-hrvatska vlada, kada je samo godinu dana prije poplava gotovo uništila mađarski grad Segedin, dodijelila čak osam milijuna forinti pomoći za obnovu, dok se na pomoć Zagrebu, smatrali su, predugo čeka.

Naposljetku je za obnovu neposredno nakon katastrofe, odnosno danas bismo rekli hitne intervencije, deset dana nakon potresa, iz autonomnih sredstava hrvatske vlade osigurano 50.000 forinti, a isto je toliko dao i tadašnji ugarski ministar predsjednik Istvan Tisza, odnosno zajednička ugarsko-hrvatska vlada, no taj iznos nije pokrivao ni djelić ukupnih potreba ni sama Zagreba, a kamoli cijeloga područja stradala u potresu. Zajednička ugarsko-hrvatska vlada u Budimpešti, odnosno Ministarstvo financija, na kraju je pritekla u pomoć osiguravši dodatnih milijun forinti beskamatnog zajma za Hrvatsku, koji je hrvatska vlada proslijedila ponajprije privatnicima slabijega imovinskog stanja. Riječ je o iznosu koji je daleko manji od onoga koji je dobio Segedin, ali koji je ipak bio dovoljan za saniranje gotovo trećine šteta.

Ono što se može naučiti iz situacije u 1880. godini jest da se obnova uvijek politizira, dakle nećemo taj proces moći izbjeći (kako je uostalom jasno već u ovome trenutku) ni nakon potresa od 2020. Jednako tako ta nas situacija uči da će političke strukture koje su na raznim razinama vlasti nastojati iskoristiti obnovu za vlastite političke probitke. To samo po sebi nije problematično ukoliko pridonese bržoj i efikasnijoj provedbi obnove, no ne smije se dopustiti da sukobi raznih razina vlasti onemoguće povlačenje sredstava za saniranje oštećenja bilo iz europskih fondova bilo iz nekih nacionalnih rezervi i općenito uspore provedbu obnove.

Ono što nas isto tako uči situacija iz 1880. jest da država i grad Zagreb moraju zajedno raditi na obnovi, tim više što se ponovila situacija da nije pogođen samo Zagreb nego i okolni prostori u okviru Zagrebačke te Krapinsko-zagorske županije i tim više što su ponovno štete tako velike da ih neće biti moguće pokriti samo iz jednog izvora financiranja.

Nadalje, grad i država 1880. osigurali su dio potrebnog materijala za obnovu (opeke, crepove, drva), a isto su tako nadzirali preko niza inženjera i građevnog osoblja njezino provođenje. Treba li reći da je nužno i nakon potresa 2020. učiniti isto. Nužno je na prvom mjestu, osim materijala, osigurati svima kojima su nekretnine stradale u potresu zaštitu od onih koji žele superprofit na račun stradalih. Kao što je ograničen rast cijena osnovnih živežnih namirnica zbog koronavirusa, trebalo bi ograničiti i divljanje cijena građevinskog materijala te popravaka dimnjaka, krovova i zabatnih zidova. Razumljivo je da u ovoj situaciji dio poduzetnika vidi priliku za zaradu, i to je potpuno legitimno. Strukture vlasti, međutim, trebaju spriječiti da od toga ne stradaju oni koji su najugroženiji, oni koji ne raspolažu dovoljnim financijskim sredstvima da saniraju vlastite nekretnine kako u središtu grada tako i na njegovim rubovima. I da dalje ne stradavaju građevine zbog čekanja povoljnije situacije za njihovu sanaciju.

Za koju godinu, a možda i prije, sumirat će se i štete od potresa 2020. godine, ali i način na koji se pristupilo njihovoj sanaciji. Svi oni koji su trenutno na vlasti moraju biti svjesni da će njihovi postupci biti također predmet analize budućih povjesničara. Procjenjivat će se koliko su primjereno reagirali, što su poduzeli da se grad što prije i na što kvalitetniji način oporavi od ove katastrofe, pa i kako su se odnosili prema baštini.

Svi nadležni trebaju raditi s tim na umu, a isto tako treba imati na umu da će se potresi poput ovih iz 1880. i 2020. vrlo vjerojatno ponoviti i da se Zagreb pri ovoj obnovi treba pripremiti za njih.