Osvajanje pogledom

S Konkvistadorima s kistom (Fraktura, 2019) Feđa Gavrilović pruža nam još jedan svoj panoptikum. Riječ panoptikum služi kao eksplikativni dodatak riječi panorama, kojom autor na početku svoje nove knjige skromno opisuje svoj projekt: „Želio bih prikazati panoramu našeg današnjeg svijeta slikarstva u kojoj su se našli moji vršnjaci.“ Riječ je dakle o pregledu najnovijega hrvatskog slikarstva unutar šireg konteksta hrvatskog, europskog i svjetskog slikarstva ili čak likovnosti. Nedvojbeno. I kao što uglavnom biva u Gavrilovićevu radu povjesničara umjetnosti i prvorazrednog likovnog kritičara. Ali riječ je, opet, o vrlo osobitu pregledu, vrlo osobitoj panorami, vrlo osobitom pogledu – pregledu, pogledu i panorami koji nisu statični, koji su u stalnom kretanju te unose dinamiku u sve, a najviše u naše vlastite poglede. Još jednom, dakle, panoptikum.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2019.

Ovaj put autorov interes kreće se u još širem spektru i istovremeno je još koncentriraniji nego u prethodnoj Selekciji. Spomenuta pokretnost (pogleda, misli, pisanja, kritičkog osvajanja čitaočeva mentalnog prostora) izričito je i čak programatski istaknuta također već na samu početku knjige, u polaznom određenju umjetničkog djela kao onoga što se „obraća prvenstveno intuiciji, a ne raciju“. Nekog bi mogao začuditi, u tako mlada autora, koji je k tome očito bliži njemačkim i anglosaksonskim univerzumima nego francuskome, tako jasan bergsonovski prizvuk. Čuđenje bi se moglo još povećati otkrićem da autor cijelu svoju tematiku razmatra u svjetlu dvaju temeljnih pojmova koje je sam hrabro izabrao, a koji su – slučajno? – i pojmovi što su se u prošlom stoljeću prvobitno i redovito vezali uz ime Henrija Bergsona. To su realizam i modernizam.

Smisao realizma

Prvo nešto o prvome. Realizam je, jasno, višeznačna riječ. Ona može značiti nastojanje oko pukog „kopiranja“ izvanjske stvarnosti; može značiti i, ako se ta riječ „upari s kojim god prefiksom vam drago“, kako duhovito kaže autor, i razne pokušaje da se stvarnost učini još stvarnijom ili suprotno, da se „odstvari“ (derealizam) ili nadiđe (nadrealizam). No smisao realizma koji Gavrilović zastupa, a i brani na nekoliko mjesta u knjizi – protiv prigovora koji su došli uglavnom iz njegove struke, i koji se tiču njegove preferencije realizma pred pomodnijim pojmovima mimeze i figuracije – u tome je da je realističko u prvom redu ono što je povezano s individualnim i stvaralačkim, odnosno onim što je u neprestanom kretanju, što je nepredvidljivo i izmiče čisto racionalnim zahvatima i kategorizacijama. Doista, slično kao kad je Bergson nekoć branio svoje „realno“ od antikreativnih idealista s jedne strane i antiindividualnih naturalista s druge. Ovdje, autor je taj stav najjasnije izrazio kada je, govoreći o radu umjetnice Ivone Jurić, definirao realizam kao „projekciju umjetnikove individualnosti“. On je izražen i u govoru o drugim važnim umjetnicima slična usmjerenja kao što su Zlatan Vehabović, Bojan Šumonja, Pavle Pavlović, Grgur Akrap i, posebice, Stipan Tadić. Mobilističko i vitalističko shvaćanje realizma prožima čitavu knjigu, od početka do kraja, kao crvena nit intrigantne priče o postupnom, ponekad mučnom izlasku mladih hrvatskih slikara autorove generacije iz nasljeđa bitno obilježena dogmatičnim apstrakcionizmom, konceptualizmom i enformelizmom – uglavnom, antirealizmom – a njih su ti slikari u traženju počeli doživljavati kao ustajalu baštinu, koja nerijetko sputava.

Smisao realizma koji Gavrilović zastupa, a i brani na nekoliko mjesta u knjizi, u tome je da je realističko u prvom redu ono što je povezano s individualnim i stvaralačkim, odnosno onim što je u neprestanom kretanju, što je nepredvidljivo i izmiče čisto racionalnim zahvatima i kategorizacijama

Modernističko prizemljivanje

Tu dolazimo do drugoga vodećeg pojma, pojma modernizma. To je možda i višeznačnija riječ od one prve. Ali je s njom i čvrsto povezana. Jer ono što autor Konkvistadora uvjerljivo pokazuje jest da modernizam u svojem višeznačju ima veze ponajprije s umjetnikovim odnosom prema realnosti u njezinu najrealnijem, najkonkretnijem vidu, koji je onaj kompleksne veze sadašnjosti s bližom i daljom prošlosti. I inače Gavrilović uvijek na poseban način ističe tu ključnu i paradoksalnu dinamiku između novog i starog. Ovdje to najeksplicitnije čini u središnjem eseju, Igre tradicijom i tehnologijom, gdje se na zanimljiv način otkriva kako je ono što je nekoć bilo modernističko, kao što su apstrakcijske i konceptualne tendencije, danas uglavnom zastarjelo, a umjetnike koji su nekad bili konkvistadori Novog današnji umjetnici ponekad doživljavaju kao okamenjene, imobilizirane autoritete. Kao drugo, modernizam je u autorovu prikazu bitno povezan i s otkrivanjem i osvajanjem novih duhovnih stvarnosti, što često podrazumijeva ponovna otkrivanja duboko zakopanih arhajskih i religijskih motiva, povratke u najdalju prošlost kao i urone u dubinu kolektivnog nesvjesnog. Taj je aspekt osobito tematiziran u eseju Izdržati u slikarstvu, gdje se nudi panorama određenih umjetnika i pravaca u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti upravo kroz prizmu njihovih otkrivalačkih dodira s ekstatičnim, onostranim, mističnim. Treće, i kao zdrava protuteža ovome drugom, modernizam se povezuje i s logikom tržišta, ukazujući na podčinjenost suvremene umjetnosti ekonomskim silnicama, u Gavrilovićevu uobičajenom, pronicavom, pomalo ciničnom i uistinu modernističkom prizemljivanju.

Kritičar kao veza između kontinenata

Mobilizam, realizam, modernizam – to su dakle tri obilježja svojstvena konkvistadorima, s kistom ili s perom (ili kojim god drugim pomagalom) u ruci. Osvajači su naime oni i one što se uvijek kreću i nikad ne staju; oni i one za koje je realnost određena stvaralačkim širenjem individualne svijesti; i oni i one što, iako su iskorijenjeni nomadi intuicije, neodjeljivo pripadaju određenim tradicijama, u ovom slučaju zapadnoj viziji temeljenoj na faustovskom konceptu pokoravajućeg racija, kao što se daje do znanja u sveprisutnoj referenciji na Oswalda Spenglera. Moglo bi se upitati koja je uloga sama autora, kritičara, u svemu tome. Čujmo što on sam kaže pri kraju svojega djela: „Ako su slikari njegovi [Novoga svijeta] konkvistadori koji ga pokoravaju, gledatelji su kolonizatori koji ga nastanjuju.“

Ne bi li kritičar u tim okolnostima mogao biti onaj koji uspostavlja vezu između kontinenata, između nas gledatelja iz Staroga svijeta i konkvistadora Novoga, onaj čijim pogledom kao živahnim brodom prelazimo veliki Ocean koji nas od njih dijeli? I sve to s ciljem da nas nauči kako da i sami osvajamo, ne njegovim, nego vlastitim pogledima.