Olujin otok, zlobni okot

Hag-Seed, The Tempest Retold, knjigu kanadske bukerice Margaret Atwood na hrvatski je prevela višestruko nagrađivana prevoditeljica Giga Gračan u izdanju zagrebačkoga Profila 2019, naslovivši je Vražji okot. Oluja ispričana isponova, već naslovnom sintagmom s lucidnom premetaljkom okot – otok, i asocijacijom na Krležino djelo kao i na Shakespeareov začarani otok u čarobnjačkoj drami Oluji, te podnaslovnim izrazom isponova, upućujući na ludističan otklon od standardnoga.

Dvije stotine i osamdeset stranica umrežava petočinu, po uzoru na dramske tekstove, ali proznu teksturu, s Prologom i Epilogom koji datumski predočuju Globe-strukturu svijeta kao zrcala kazališta i otoka: 13. ožujka 2013. i 31. ožujka 2013.

Prev. Giga Gračan, izd. Profil, Zagreb, 2019.

Margaret Atwood sa Shakespeareom se susrela prvi put kao srednjoškolka pedesetih godina: „U nekim je aspektima Oluja rani multimedijski mjuzikl. Kad bi Shakespeare djelovao danas, služio bi se svim dostupnim tehnologijama specijalnih efekata. No Oluja je posebno intrigantna zbog mnogih pitanja koja ostavlja bez odgovora!“

Knjiga započinje polaganim gašenjem svjetla i stišavanjem publike te gledanjem Oluje Williama Shakespearea u izvođenju Glumačke družine OZ-a Fletcher, jedne od nekoliko Oluja u Vražjem okotu.

Struktura romana, naime, premrežuje dvostruku igru teatrom u teatru, tj. „predstavu u predstavi u predstavi“.

Kao što ubojstvo Hamletova oca rezultira mišolovkom kojom Hamlet uhićuje savjest svojega strica a očeva ubojice Klaudija, tako Shakespeareova Oluja postaje svojevrstan Prosperov Duh, pri čemu je Prospero Felix Phillips, umjetnički direktor kazališnoga Festivala Makeshiweg koji, pripremajući životno djelo, da bi oživio prije nekoliko godina preminule voljenu ženu i kćer Mirandu, ostaje bez kazališnoga poziva jer mu se najbliži suradnici u trenutku svojevrsne teatarske molitve ponašaju suprotno Hamletu, koji u momentu Klaudijeve molitve ne ubija strica. Felix, hrvatski Srećko, ostaje bez posla, a i predstava je otkazana, pa povučen od svijeta, punih dvanaest godina (usporednica: petnaestogodišnja Shakespeareova Miranda s ocem Prosperom dvanaest godina živi na otoku kao u ćeliji – špilji, nakon što su ih prognali iz Milana) egzistira u maloj brvnari, družeći se s duhom svoje kćeri Mirande, ali i s duhom Arielom.

Tekst Oluje, propala predstava Oluja, život kao u Oluji dobiva novu situaciju kad Felix počinje voditi kazališnu radionicu, zapošljavajući se kao redatelj i stvarajući predstavu sa zatvorenicima, glumcima amaterima, provodeći svoju osvetu. Postavljanje zatvorske Oluje nerijetko je duhovito i ironično, prepuno anegdota, a podsjetilo me i na Brešanovu grotesku Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja.

Stvarajući postmodernistički kolaž intertekstualnosti autorica, pripovijedajući „isponova“ Oluju, u humorističku mišolovku uvlači Shakespeareov opus i društveni i ideološki kontekst.

Nekadašnji redatelj Felix, u metaforičkom obratu milanski vojvoda Prospero kojega je izdao vlastiti brat, u kaznionici uzima ime Mr. Duke, s asocijacijama na povijesne vođe, političke vojvode, ali i na redatelje svijeta i kazališnih predstava. Iznimno autoričino pripovijedanje-kazivanje sa sidrištima u poznavanju kazališnoga svijeta prevoditeljica naglašava duhovitim kolažiranjem idioma, idiolekata i dijalekata, žargona i vulgarizama, predočujući za mnoge nerazumljiv, a za nas kazalištarce poznat svijet redateljskoga živciranja u stvaranju kazališne predstave kao čarolije. Jesu li zatvorenici glumci ili su glumci krivi političari?

Pitamo se to i ovih dana, začarani virusom K., koji počinje istim slovom kao Kaliban, dok se čarolija i metafora kazališne predstave pretvara u čudovište što zahvaća kuglu zemaljsku kao zrcalo osvete civilizacije nad pokvarenošću materijalizma i politikanstva.

„Ljudsku svijest postupno je sve više uznemiravala relativnost ljudskog zapažanja, izražena oprekom između bitka i privida. [...] Prethodni identiteti bili su napušteni, nove je tek trebalo pronaći. [...] Kazalište je [...] pomoću tenzije između glumca i uloge uspjelo tematizirati, reflektirati i realizirati potragu za identitetom.“ (Erika Fischer Lichte o teatru Shakespeareova doba, preveo Dubravko Torjanac)

Kad sam prije nekoliko mjeseci prvi put pročitala knjigu Margaret Atwood, nastalu prema narudžbi izdavačke kuće Random House, koja je 2015. započela, u suradnji s Hogarth Pressom, projekt u kojemu priznati pisci (Jeanette Winterson, Anne Tyler, Jo Nesbø, Howard Jacobson..) pišu romane koji se izravno temelje na nekom od Shakespeareovih djela, ni sanjala nisam što će nam se sve dogoditi do ovoga, drugoga čitanja. Svijet se potpuno promijenio. Pandemiji K. u Zagrebu se pridružio P., kazališta su zatvorena. U potrazi za novim identitetima knjiga Vražji okot u slojevitome, zaigranome prijevodu na hrvatski Gige Gračan čaroban je povratak u onu pravu stvaralačku slobodu, u kazalište duha i uma.

Elementi videa i računala kojima se služe kriminalci glumci u ovom romanu u kojem dijalog odnosi pobjedu nad monološkom naracijom postali su dio svakodnevice 2020, prijestupne godine, u kojoj vlada Hag-seed, pogrdno ime za grdobu Calibana/Kalibana, Grdana iz Gundulićeve Dubravke. Roman Margaret Atwood našao je svoje vrijeme u oluji koja ljulja svjetski brod s nama, koji tražimo sreću, Felix, u vlastitoj špilji bitka.

 „U ovoj su prostoriji dvoja vrata, jedna sprijeda i jedna otraga. Prozora nema. Osjeća se ćuh soli i neopranih nogu.

To bi bilo to, sumira Felix. Otok moga kraljevanja. Mjesto moga progonstva. Moja pokora.

Moje kazalište.“