Odlazak najboljega sporednog glumca

Gostujući u šouu Davida Lettermana potkraj lipnja 1985, u povodu premijere velikog hita Čahura Rona Howarda, fantastične komedije u kojoj je tumačio humanoidnog vođu skupine izvanzemaljaca koji preobražavaju živote trojice štićenika staračkog doma, te najave skore premijere sjajnog i za dva Oscara nominirana vesterna Silverado Lawrencea Kasdana, u kojem je utjelovio za njega gotovo amblematsku ulogu najvažnijeg negativca, šerifa Cobba, Brian Dennehy duhovito je i autoironično rekao kako ga unatoč sve većem broju važnih uloga u gledanim filmovima gledatelji još ne prepoznaju.

Brian Dennehy bio je glumac uz kojega smo zavoljeli filmske negativce

Iako je već tada iza sebe imao velik broj manjih ili većih rola u nizu komercijalno, a dijelom i kvalitativno vrlo uspješnih filmskih i TV-produkcija, od socijalne drame s elementima trilera F.I.S.T. Normana Jewisona, njegova prvog zajedničkog projekta sa Sylvesterom Stalloneom, i vestern-komedije Butch i Sundance: Rani dani Richarda Lestera, preko hita 10 Blakea Edwardsa, u kojem je interpretirao arhetipskog dobrodušnog pipničara-filozofa koji protagonista Dudleyja Moorea altruistično opskrbljuje životnim mudrostima, te globalno megapopularne sapunice Dinastija, u kojoj je tumačio stalni sporedni lik okružnog tužitelja Jakea Dunhama, do u konačnici probojne role u znamenitom Rambu Teda Kotcheffa, u kojem se ulogom gruboga šerifa Teaslea trajno urezao u sjećanje filmofila, Dennehy je za širu publiku još bio nedovoljno poznato lice.

Na ulici bi ga zaustavljali i govorili mu ne samo da ga znaju s malih i velikih ekrana nego da ga i već odavno žele susresti i rukovati se s njim, a ponekad i da im je upravo on omiljeni glumac. No pritom bi ga redovito pogrešno oslovljavali imenima Charlesa Durninga, Paula Sorvina ili Kennetha McMillana, također sjajnih sporednih glumaca koji su baš poput Dennehyja izrazito, a možda i presudno obilježili filmove u kojima su nastupali, ponekad bivajući ključnim kvalitativnim sastojcima i najvažnijim razlozima za gledanje tih filmova.

Svojom robusnom pojavom, energičnošću i glumačkom ekspresivnošću nekadašnji igrač američkog nogometa, marinac i burzovni mešetar, koji je otvoreno govorio i o alkoholizmu s kojim je svojedobno imao ozbiljnih problema, s lakoćom je osvajao svaku scenu u kojoj se pojavio, baš kao i naklonost gledatelja, kolega i redatelja koji su ga intenzivno angažirali. Kombinacijom prirodnog šarma začinjena mangupskim osmijehom, naizgled nepresušne energije i probojnosti te uvijek prisutne pa i u najmirnijim scenama naslućivane agresivnosti za koju se činilo da ju s mukom obuzdava, a koja je likovima koje je tumačio davala intrigantne note sugeriranog patološkog naličja, zbog čega je u hvaljenoj mini TV-seriji To Catch a Killer iz 1992. mogao vrlo uvjerljivo utjeloviti zloglasnoga serijskog ubojicu Johna Waynea Gacyja, Dennehy se polako, ali uporno probijao u glumačkom svijetu i stjecao status omiljenog i kultnog sporednog glumca, dominantno na filmu i TV-u, ali i na daskama koje život znače. Osobito tijekom posljednjih dvadesetak godina ostvario se i potvrdio i kao kazališni glumac, među ostalim osvojivši i prestižne nagrade Tony za nastupe u adaptacijama Smrti trgovačkog putnika Arthura Millera i Dugog putovanja u noć Eugenea O´Neilla. Willyja Lomana iz Smrti trgovačkog putnika Dennehy je odigrao i na televiziji, u filmu Kirka Browninga iz 2000, a ta mu je uloga zasluženo donijela Zlatni globus.

Likove koje je tumačio, poput šerifa Teaslea u Rambu i Cobba u Silveradu, ali i primjerice inspektora Lea McCarthyja u akcijskom trileru F/X: Ubojstvo trikom Richarda Franklina i tužitelja Raymonda Horgana u psihološkoj triler-drami Nedokazana krivnja Alana J. Pakule, a koje je u izvedbama nekih drugih glumaca lako zamisliti jednodimenzionalnima i stereotipnima, Dennehy je obogaćivao provokativnim i intrigantnim slojevima mraka, eksplozivne potisnute agresivnosti, etičke i psihološke kompleksnosti, a ponekad i autodestruktivnosti.

Posljednje osobito dolazi do izražaja u izvrsnoj, dojmljivo stiliziranoj i estetiziranoj egzistencijalnoj drami Trbuh arhitekta Petera Greenawaya, u kojoj je Dennehy sugestivno te s osjećajem za suptilne nijanse dočarao egzistencijalnu krizu protagonista kojemu se život raspada. Smrću Briana Dennehyja izgubili smo jednog od najmarkantnijih i najboljih sporednih glumaca. Jednog od onih zbog kojih smo zavoljeli filmske negativce, a kojima su upravo akteri poput Dennehyja davali dignitet te ih činili zanimljivima i zavodljivima.