Može li čekanje izvan vlaka biti radosnije?

Ako postoji točka odrastanja, ona u kojoj dijete shvati da se ne može dvaput radovati prvom sladoledu, ona se rađa u pozornijem promatranju svih onih lica koja na cesti čekaju prolazak vlakova. Jednom davno, kao i u svim bajkama, imao sam osjećaj da se baš svako biće, zatečeno u eksterijeru, veseli divovskoj kompoziciji, razdragano mašući kod Andrijina križa, zvučnoga trokuta ili najsigurnije brklje, neovisno nalazi li se na zaprežnim kolima, sjedalu bicikla, zavaljen u svojem automobilu, ispunjenim autobusima.

Usporavanje vlaka, neminovna buka njegove zaglušne trube, nije zvučalo kao puko označavanje našega približavanja sjecištu putova, naprotiv, ono je pozivalo svijet na međusobno radovanje, mahanje jednih drugima zbog slučajnosti zajedničkih koordinata, ljepote što smo se zatekli na istom, svečanom mjestu. Dijete je širilo ruke, gledajući mirna, strpljiva, sretna lica, kako mu uzvraćaju pozdrave, rukama, farovima, trubama. Naizmjenično, sa svjetlosnim signalom raskršća, zagledanosti u nepreglednu kolonu naroda koji čeka, svijet se činio savršenim mjestom, jer svatko je, tako se barem činilo, želio i suputniku i viđenom promatraču sretno stizanje na cilj putovanja.

Mnogo godina poslije, kada je dječak odavno postao muškarac, jedino su vlakovi ostali nepromijenjeni. Ajde, dijelom i oni pružni prijelazi, možda tek sa svježijim slojem crveno-žute boje, automatizirani, prilagođeni suvremenim tehnologijama. Kao da više ni u čemu nismo bili isti ljudi. Promijenile nas crne kronike vremena. Raspoloženje osobe prisiljene na višeminutno stajanje pored pruge najlakše je provjeriti fotoaparatom. U većini slučajeva, jamčim, naići ćete na nervozu, cupkanje, gotovo prijeteće odmahivanje rukom, čak i poneku psovku. Ne znam je li razlog u odraslosti, promijenjenu tjelesnom izgledu, „prijetnji“ fotografiranjem, kontinuitetu prometnih nesreća, ali nema više one altruistične podrške, kao da svatko gleda isključivo svoja posla i proklinje vlak koji je baš tuda morao proći u (ne)očekivano vrijeme. Zbog lokomotive i šest vagona malotko se nasmije i obraduje, a nisam siguran da je problem samo u dječjem liku, sjećanju, prizivanju bolje prošlosti.

I bez pokušaja ovjekovječivanja trenutka, lica prolaznika koji stoje namrgođena su, zamišljena, ona kao da ne žele više živjeti s potplaćenim poslovima, nesigurnim primanjima. Ona su nezadovoljna urodom polja, suživotom u četiri zida, izborom radijskih i televizijskih emisija, njihov je smisao na životnom ispitu uzaludnosti, podcijenjenosti, bezvrijednosti. A nije tako, i njima dječak želi poručiti da je važno vratiti optimizam, da nije najgore što se može dogoditi to kratkoročno čekanje uz treperavi zvučni signal. Jer brzo ćemo se rastati, prestat će namigivati trokutasti znak, dežurna osoba podignut će brklju (ako nije strojem određeno drukčije) i nastavit će se svakodnevica na uhodan, predvidljiv način. Čemu izostanak dobre volje, kletve nad sudbom kletom, zdvajanje zbog sinkronizma koji nikomu ne želi učiniti ništa nažao?

Ako je doba korone moglo i jest donijelo promjene, toplo se nadam da će one biti vidljive i u tom bliskom susretu kompozicijske vrste, da se svaki čovjek može iznova oduševiti za male, ranije neprimjetne stavke, koje su mu najednom počele nedostajati kada se našao posve odsječen od njih. Prisiljeno svladavati lekcije strpljenja i poniznosti, svako odraslo stvorenje moglo je uvidjeti, potražiti dječje u svojemu bitku, nastojati vratiti izgubljeno, nevino radovanje da stvari dobro funkcioniraju jedino ako im se čovječanstvo zajedničkim snagama raduje. Ne moraju poljoprivrednici, radnici, menadžeri stiskati papučicu gasa na mjestu, žalosni zbog kašnjenja na dogovoreni sastanak s poljem, šefom, voljenom osobom, već mogu blagoslivljati svaku darovanu minutu čekanja jer im bistri smisao postojanja, kao što svaki prijeđeni metar vlak približava konačnom cilju predviđenoga putovanja.

Lijepo je sanjati otvorenih očiju, zaželjeti sretan nastavak klizanja tračnicama, jer samo sućutnost prema onom tko nije u istoj situaciji kao putnik vlakom, i obrnuto, može nas okrijepiti i dovesti na polaznu stanicu humanizma, filantropije, kako tko već nazove pojam suosjećajnosti za drugoga, boljega čovjeka. Svi smo samo obični, privremeni putnici pod kapom nebeskom, i nikom ne bi trebala biti zadaća nasjedati na tuđu muku, radovati se tuđoj nesreći.

Dječak s početka priče uvijek će vjerovati da se jednom možemo svi zajedno ogrijati u kolodvorskom bifeu, iščitavajući vozne redove, podnoseći vremenske, elementarne, virusne i sve ostale nepogode, razmjenjujući priče o jednom te istom velikom putovanju. Na njemu nema mjesta grubim riječima, negativnim osjećajima, ljubomori, zavisti, natjecanjima tko će biti brži, viši i jači. Dječaku je stalo da svijet prepozna svakoga pojedinca kao najvažnijega, onoga s kojim je i cjelokupni planet zanimljivije, obećanije mjesto. Kada se postigne najviši stupanj uzajamna povjerenja, tada nijedna svjetska nedaća neće moći nauditi putniku. Tako je malo potrebno, a zvuči teško, bučno, kao da signali opreza nikada neće prestati. Mora li biti tako?

Radujmo se više, vi nehajni prolaznici u kolonama na širokim hrvatskim cestama. Popijte osvježavajući napitak, zapalite cigaretu, mahnite vlaku u kojem ćete se možda već sutra i sami nalaziti, promatrajući slične prizore drukčijim, pročišćenijim očima. Ne brzajte sa svojim vozilima, ne žalite za produljenim vremenom čekanja, nemojte stiskati šake jer vas je putnik želio fotografirati radi uspomene na zajedničko putovanje, promatrano iz različitih rakursa. Postoje i one lekcije koje se ne mogu naučiti virtualnim putom, već samo isprepletenom upornošću da kušnja prođe što bezbolnije. Uživo. Makar i označena zvučnim signalom.

Nitko ne stoji na mjestu, svatko će doći kamo je naumio. I bit će mu najlakše doputovati nepokorenom i neukrotivom dječjom maštom. Zamislite.