Kabriolet

Među svim tehničkim dostignućima što su se pojavila u vezi s prometom kabriolet se ističe po tome što je izumljen čak triput. Triput je nekomu sinulo da ga napravi i triput je on bio novost i modni krik.

Prvi put to se dogodilo još prije pojave automobila. Jer, ako zanemarimo obična zaprežna kola, onda se putnički promet odvijao na dva načina, uz pomoć dva vozila, od kojih je jedno bilo diližansa, a drugo fijaker, ili – kako je govorio Krleža – foringa. Diližansa je bila prilično nalik na današnji željeznički kupe: kutija na kotačima, s prikladnim brojem sjedala i s vratašcima sa strane. Ona je služila za dulje relacije. Za kratke, gradske, koristio se fijaker. I, tu se pojavio kabriolet. Zato moram malo podrobnije opisati fijaker.

Kabrioleti su bili česti u američkim filmovima – Cary Grant i Grace Kelly u filmu Drž’te lopova (1955)

Imao je on, dakako, četiri kotača, kao i svaka kola, ali je raspored sjedala bio bitno drukčiji. Naprijed je, na malo povišenu mjestu, sjedio kočijaš, koji je eventualno mogao uzeti i nekoga suvozača, ako je to situacija zahtijevala. Iza kočijaševih leđa počinjao je putnički prostor. Najprije je bila sklopiva klupica, na kojoj ste se vozili leđima prema smjeru vožnje, i tu su obično sjedila djeca. Nasuprot toj klupici bio je udoban naslonjač u koji su se mogle smjestiti dvije ili tri osobe. E, taj naslonjač imao je veze s kabrioletom.

Jer odmah do njega – a i iza njega – vidjelo se nešto crno i naborano, očito načinjeno od kože. Taj vijenac – nazovimo ga tako – obujmljivao je putnički prostor s tri strane. A ako bi počela kiša, brzo bi se vidjelo i čemu on služi: kočijaš bi ga uz pomoć osobitog mehanizma razvukao, i tako bi se bezoblična masa pretvorila u krov koji je štitio putnike od padalina, ali i od sunca, a prema potrebi i od pogleda znatiželjnika.

E, taj sistem, taj oblik kabrioleta, preuzeli su i prvi automobili, koji su ionako po svemu – od kotača nadalje – nalikovali na fijakere, samo bez konja. I tu je postojala sklopiva koža, i tu je krov imao sasvim isti oblik kao i kod fijakera, samo što se sad broj njegovih svrha povećao. Na primjer, štitio je on putnike od jakoga vjetra koji se stvara kad vozilo juri vrtoglavom brzinom od trideset kilometara na sat. I tako je to trajalo neko vrijeme.

Ali nije trajalo predugo, jer u području automobilizma kao da se tehnika razvijala još brže nego drugdje. Tako su onda projektanti zaključili da je to s tim krovom koji se sklapa i rasklapa prilično nepraktično, a k tome i odveć podsjeća na fijaker. Pa su stali tražiti način da auto bude elegantan kao fijaker, a udoban kao diližansa. Napokon su taj način i našli. Zaključili su kako je najbolje da auto bude zatvorena kutija s prikladnim prozorima, a da se pomični krov sasvim napusti. Bit će to praktičnije i bolje (s obzirom na kišu, prašinu i znatiželjne poglede), a bit će svakako i ljepše. I, tako su se stali izrađivati automobili kakve i danas poznajemo. Neko se vrijeme činilo da je kabrioletu zauvijek odzvonilo, pa ga se nitko nije ni sjećao.

Ali nije bilo tako. Jer ti novi automobili imali su ozbiljan nedostatak: dobro su štitili putnike od oborina i vjetra, ali ih nikako nisu branili od vrućine, pa je u njima znalo biti nepodnošljivo. Majstori su se počeli domišljati kako da doskoče toj nevolji. I, naravno, sjetili su se fijakera i onih prvih automobila. Pa su se pljesnuli po čelu i izmislili kabriolet po drugi put.

Načinili su, dakle, otvoreni auto, koji nema krova, a nema ni onih dijelova koji bi povezivali krov s vratima i ostatkom vozila, kao da je netko naprosto odrezao gornji dio. Tim autom bilo je ugodno voziti se kad su velike vrućine, jer bi vas tada vjetar hladio, a ako bi još kraj vas bila kakva djevojka kojoj kosa vijori od brzine, nešto bolje teško da se moglo i zamisliti.

Ne spominjem uzalud djevojke, jer želim naglasiti da su taj tip automobila – taj novoizumljeni kabriolet – najviše prihvatili mladi. Nagledali smo ih se u američkim filmovima, sa Jamesom Deanom i bez njega, a ako se ne varam, on je čak i glavu izgubio u kabrioletu. Jer kabriolet je tada bio važan socijalni signal: on je govorio kakva je statusa vlasnik, a i kakvu ulogu igra auto u njegovu životu.

Jer, ponajprije, kabrioleti su bili nešto skuplji od ostalih automobila, možda i zato što se njihov krov – kožni ili plastični – sad dizao pritiskom na dugme. Osim toga, kad ste se vozili u kabrioletu – osobito po gradu – onda je svatko vidio tko u njemu sjedi, tko je kadar sebi priuštiti takvo vozilo, ili čiji je ćaća to kadar. Ali, nije ni to sve, jer ima još: kabriolet je bio važan po tome što su obično svi znali čiji je, pa ga zato nitko nije dirao. Niti bi tkogod drpio pulover ostavljen na stražnjem sjedalu, niti bi tko sjeo za volan, da barem isproba kako je to. Kabriolet je uvijek podrazumijevao da njegov vlasnik živi u uređenom društvu, u kojem on osobno zauzima ugledno mjesto, o čemu svjedoči i njegovo vozilo.

I ne samo to. Kabriolet je svjedočio da je vlasnik zapravo bogat čovjek, i to ne zbog cijene automobila, nego zbog nečega drugog. Kabriolet je, naime, vozilo koje je najbolje u ljetne dane, a zimi, kad stegne mraz, nije baš lako ugrijati njegovu unutrašnjost, jer onaj kožni krov nije neki osobit toplinski izolator. A iz toga je slijedio neizbježan zaključak: vlasnik kabrioleta posjeduje barem još jedan auto, koji mu služi za hladno doba godine. Zimi je kabriolet čekao u garaži (jer njegov ju je vlasnik posjedovao), kao što su i kratke hlače čekale svoj trenutak u ormaru.

E, da, tako vam je to bilo, ali onda je i to prošlo. Jer oni frajeri koji dizajniraju automobile i stalno nešto oko njih prčkaju došli su do zaključka da je hlađenje kakvo pruža kabriolet (naime, uz pomoć vjetra) zapravo primitivno, a koji put i bez pravog učinka. Pa su se onda – čim im je tehnologija to dopustila – sjetili da u vozila uvedu klimatizaciju. Ona je, doduše, isprva bila vrlo skupa, ali je poslije postala dijelom standardne opreme svakoga, pa i najprosječnijeg automobila.

Kako je to djelovalo na kabriolete i na njihov status, mislim da nikomu ne treba posebno objašnjavati. Klima hladi neusporedivo bolje, a osim toga, da bi ona postigla svoj učinak, potrebno je da prozori budu zatvoreni, i tu više nikakav sklopivi krov nije dolazio u obzir. Vozači su, dakako, postali svjesni svih prednosti klime i tako su kabrioleti gotovo posve nestali.

Doduše, ne bi to bilo moguće da paralelno s tim nisu tekli i neki drugi društveni procesi. Rekli smo već da je nekada vlasnik uz pomoć kabrioleta signalizirao svoje imovno stanje i društveni status. Sad mu ti signali više nisu trebali, jer je istu poruku mogao odaslati tipom, veličinom i cijenom svojega automobila, a da se pritom nije morao zezati s onim sklopivim krovovima (koji neki put zapnu), nego izgled vozila sve govori. Nije mu čak više bilo potrebno ni da svi vide kako pokraj njega sjedi lijepa žena: ona se sad podrazumijeva. Uostalom, možda je ta žena i tuđa supruga, pa je bolje što su stakla dignuta i zatamnjena. Možda ona sjedi za volanom i određuje smjer. Ukratko, svijet se promijenio, pa i automobili.

Dobro, ali zar nismo rekli da je kabriolet izmišljen triput? Jesmo, jesmo, i odmah ću objasniti. Treći put izmislili su ga frizeri, i sad se taj termin ne odnosi na auto, nego na ljudsku glavu. Kabriolet je ono kad imate kosu samo sa strane, a tjeme vam je golo.