Jesenička velika četvorka

O hrvatskom književnom regionalizmu započelo se u nas intenzivnije pisati između dvaju svjetskih ratova, a do danas, uz najpoznatiju Prpićevu (1936), imamo više monografija i zbornika o književnosti hrvatskih povijesnih regija i krajeva, pa i nekih mikroregija. Mnogi će prvo pomisliti na Senj, koji je u dvadesetak godina dao četvoricu važnih književnika (Novak, Kranj­čević, Ogrizović, Nehajev), no jedva će se naći fenomen kao što su poljičke Jesenice, kojih je podneblje u samo desetak godina dalo četvoricu istaknutih pjesnika: Dragu Ivaniševića (1907–1981), Srećka Karamana (1909–1964), Branka Klarića (1912–1945) i Jakšu Ercegovića (1918–1945). Tim fenomenom bavi se u knjizi Korijeni: rukovet zavičaja Ivo Klarić (1939), naš poznati romanist (prevoditelj), pisac i diplomat, sin pjesnika Branka Klarića.

Izd. Udruga Jesenice, Jesenice, 2019, ur. Ivo Klarić

Klarić je knjigu velikodušno autorski pripisao četvorici pjesnika, a sebe potpisao tek kao urednika i pisca predgovora, odnosno Uvodnih napomena. Naglasivši kako je u jednoj (predratno-ratnoj) dekadi „to malo primorsko i pomorsko mjesto iznjedrilo četiri pjesnika – rijetkost u tako kratkom razdoblju i za puno veća mjesta“, u povijesnoj kontekstualizaciji pojave jeseničke „velike četvorke“ Klarić se potrudio orisati gospodarske i kulturne prilike jeseničkoga kraja u spomenutom razdoblju, držeći da su pojavi čak četvorice pjesnika u kratkome razdoblju, uz intenzivan kulturni život, prije svega pridonijele tamošnja Pučka škola i Pučka knjižnica.

Svoj četvorici životna je i književna sudbina, znamo, bila određena ishodom Drugoga svjetskog rata. Ivanišević je otišao u partizane, pa je nakon rata imao u domovini primjerenu kritičku, književnopovijesnu i izborno-antologičarsku recepciju. Karaman, Klarić i Ercegović izabrali su „drugu stranu“ i podijelili sudbinu poraženih. Karaman je izbjegao u svibnju, da bi nakon dva bijega iz zarobljeništva, partizanskog i engleskog, naposljetku završio u Argentini, gdje je nastavio književni rad, uz solidnu kritičku recepciju u iseljeničkoj periodici. Klarić i Ercegović nisu bili te sreće. Prvi je nestao u svibanjskim danima „preokreta“, kako se tada govorilo, dok je Ercegovića zarobila Crvena armija u Bukureštu, gdje je bio kulturni ataše pri tamošnjem poslanstvu, te ga nakon ulaska u Beograd predaje jugoslavenskoj vlasti, koja ga je osudila na smrt bez sudskog postupka. Strijeljan je na nepoznatom mjestu i bačen u neku skupnu jamu. Ivanišević je pak pokopan na jeseničkom groblju, kamo su 2000. godine preneseni i Karamanovi zemni ostaci.

I dok su dakle dvojica starijih imali i nakon rata kritičku recepciju, makar na različitim meridijanima, dvojica mlađih bili su žrtva ideološke omerte sve do 1990, kada su napokon izbrisani s popisa izbrisanih i uvršteni u književnu povjesnicu, a Ercegović, zajedno s Karamanom i Jakšićem, dobiva i svoj dio zajedničkog sveska u Stoljećima hrvatske književnosti. Ova knjiga sada ih napokon zajedno predstavlja izborom poezije: Ivaniševića s dvadeset osam pjesama, Karamana s devetnaest, Klarića s dvadeset jednom, a Ercegovića s četrnaest. Ivanišević je među njima životno i književno najdugovječniji i najistraženiji, pa je razumljivo što je Klarić više pozornosti posvetio njegovoj ipak manje poznatoj dijalektalnoj poeziji. Originalni su to poetski rukopisi, no moguće je prepoznati i zajedničke osobine, prije svega melodiozno ritmiziran stih (u sroku ili slobodan) te svojevrstan zajednički duh nostalgije (u Karamana još posebice osjenčan izbjegličkom sudbinom i čežnjom povratka), poglavito kada motivski slikaju vedute zavičaja i njegovih ljudi (more, vinogradi, masline, obitelj, težaci...). Možda ih u tome smislu sve ponajbolje predstavlja Klarićeva Vratit ću se, iz koje izdvajamo dvije završne strofe: „Vratit ću se tamo gdje more moje diše / gdje mati moja plače u samoći, / tamo ću se vratit gdje mjesečina sjajna / nad krovovima tihim u hladnoj kaplje noći. // Možda više mojih večernjica nema, / niti crkve stare, niti bijelih zora, / vratit ću se ipak, da pohodim tebe, / moja draga majko, / tugo moga mora.“ Iako privrženi zavičaju, ni u jednoga nema naznaka kampanilizma. Naprotiv, riječ je o pjesnicima širokih duhovnih vidika prepoznatljivih u svim klasičnim tematima lirike: refleksivne, pejzažne, socijalne, ljubavne, duhovne i domoljubne (svojevrstan je paradoks da je u ovom izboru najizrazitija Ivaniševićeva Hrvatska, nastala u kratkom odahu Hrvatskoga proljeća). Iako urednik nije težio antologijskom probiru, uspješno je dao reprezentativan presjek njihove poezije, kojom su opečatili hrvatsko pjesništvo, s nažalost tek kratkim razdobljem zajedničkoga domovinskog književnog djelovanja potkraj tridesetih i početkom četrdesetih godina.

Pjesmama je priređivač pridružio i bibliografiju knjiga četvorice pjesnika i najvažniju literaturu o njima. Ovo vrijedno i, rekli bismo, tankoćutno složeno djelo obogaćeno je crno-bijelim fotografijama (autor Vlade Zemunik) i crtežima pjesnika, zavičajne prirode, građevina i prizora iz života tamošnjih ljudi te preslikom Tadijanovićeva pisamca Ivi Klariću. Pohvalno je što je dosljedno sačuvan izvorni pravopis, pa i time možemo odčitavati mijene povijesnoga vremena, koje ih je bilo raznijelo. Ovom knjigom opet zajedno žive u svom zavičaju.