Jedna glazbeno--filmska večer

Osuđeni smo na ostanak kod kuće (ili smo iz raznih obzira na to sami pristali), pa pojačano čitam, gledam filmove, snimke drama i opera. Tako sam po tko zna koji put opet gledala „najzagrebačkiji“ film Tko pjeva zlo ne misli (1970) Kreše Golika. Naravno, nema replike koju ne znam napamet. Šlageri, za koje mnogi misle da su onako narodski, bez autora (Moja je ženica ptičica selica, Zar ne znaš da tebe obožavam, Noćas ću, draga, tebi šaptat nježne riječi, Marijana, Fala), miješaju mi se s onom drugom ponudom, s Aidom, formom divinom, s Mimi, koja je, dakako, una civetta, s Carmen, koju slinavi muškarci na njezinoj pauzi ispred tvornice duhana pitaju kad će ih ljubiti, a ona im bez dlake na jeziku odbrusi: sigurno znam, danas ne, s Violetom i njezinim lakovjernim Alfredom, s kojim će napustiti Pariz, pa će joj zdravlje procvjetati (hoće brus, no u operi, ako nije komična, sve ionako završava tragično). Nakon Golikova filma pogledala sam i istoimenu Medvešekovu predstavu zagrebačkog HNK. Na špici filma piše da su autori glazbe Živan Cvitković i Vlaho Paljetak, šteta što se ne spominju i autori tekstova. Ipak, nakon Marijane, uvodne pjesme uličnih pjevača u jednom gornjogradskom dvorištu, barem su uredno popisani svi autori šlagera koje čujemo u filmu. A glazbeno međutkivo djelo je Živana Cvitkovića (Šibenik, 1925–Zagreb, 2012), skladatelja, pjevača, zborovođe i filmskog suradnika (montaža) u mnogim filmovima. Omiljeni režiseri bili su mu Golik i Tadej. Adaptirao je neke narodne motive za folklorni ansambl Lado, pamti se i njegova sjajna naslovna i odjavna pjesma Podravina (tekst Dubravko Ivančan) za špicu TV-serije Gruntovčani (a i nju je 1975. režirao Krešo Golik).

Kadar iz filma Tko pjeva zlo ne misli

Jedne sam večeri na televiziji uhvatila izvrstan film Pawela Pawlikowskog Hladni rat (2018). Nakon njegove Oscarom ovjenčane Ide (2013), i Hladni rat mahom je osvojio sve europske filmske nagrade. Zasluženo. Dok sam pratila film, u jednom času glavna junakinja Zula (djevojka koja se pošto-poto nastoji ugurati u budući folklorni ansambl, videći i u takvu tijelu bar neki izlaz iz poljske, matoševski rečeno, svakidašnje glupe perspektive) počne pjevati poznati napjev što ga onako usput, vješajući veš na svojem balkonu, pjevuši i Ana Šafranek (Mirjana Bohanec Vidović) nakon upečatljiva nedjeljnog izleta u Samobor (Ja ljubim). Naćulila sam uši, kao i Zulin partner Wiktor, koji pita buduću estradnu zvijezdu što to pjeva, a ona mu nonšalantno odgovara: Srce iz Pastira Kostje. Još iste večeri pohitala sam prema ishodištu.

Kad već govorim o prelijevanju pjesama iz jednoga djela u drugo, sjećam se gostovanja Zbora Crvene armije u Lisinskom 2017. U jednom času dobar dio dvorane mogao je zapjevati s njim partizansku pjesmu koju je moja generacija znala kao Po šumama i gorama. No nisu Rusi pjevali našu pjesmu nego mi njihovu, nastalu još 1915. Javljala se pod raznim naslovima i na raznim jezicima (Marš sibirskoga puka, Marš sibirskih strijelaca, Marš Drozdovskog puka, Marš dalekoistočnih partizana), pjevali su je (s promijenjenim tekstom) i Crveni i Bijeli, čak i borci u Španjolskom građanskom ratu, a k nama je došla 1945, kao i štošta drugo iz SSSR-a.

No vratimo se Srcu i njegovu autoru, Isaaku Osipoviču Dunajevskom (1900–1955). Bio je poznati skladatelj filmske i scenske glazbe, masovnih pjesama i opereta, a Pastir Kostja (1934) prvi je mjuzikl u povijesti sovjetske kinematografije (režiser Grigorij Aleksandrov), koji je imao i podnaslov Veseli momci (koračnicom kojih film i počinje: „Zapjevaj pjesmu kad mori te tuga / Jer pjesma tuzi je najbolji lijek / Kad prođe jedna na redu je druga … Jer tko sa pjesmom kroz život korača / Taj ne zna nikad za bol i teški jad“). Između dva rata bilo je više takvih vrlo popularnih djela Isaaka Dunajevskog (Moja Moskva, Volga, Volga, Cirkus), a Pjesma o rodini (domovini) bila je u Drugom svjetskom ratu pozivni znak Sovjetskoga svesaveznog radija.

Za glazbenika Vlaha Paljetka još, hvala Bogu, znamo, na njega i njegovu gitaru podsjeća i kip u prolazu ispod zagrebačkog Nebodera na početku Ilice, no ima i onih o kojima više ne znamo ništa, pa evo bar nešto. Popularni šlager Zar ne znaš (da tebe obožavam) pjevali su mnogi, od starijih danas se opet sve češće spominje lijep lirski tenor Andrije Konca, ubijena u Bjelovaru 1945. No ni na izvedbama starijih ni mlađih često nema podatka o autorima glazbe i teksta te pjesme, pa evo nekih podataka o njima. Bili su to Milan Asić i Drago Rubin. Asić je rođen u Zagrebu 1917. Na Muzičkoj akademiji diplomirao je kompoziciju kod Krste Odaka, a dirigiranje kod Frana Lhotke. Bio je glazbeni urednik na Radio-Zagrebu te glazbeni voditelj kazališta Komedija (1955–1957). Navedeni šlager dio je njegove operete Pjesmom kroz život (1942). U više navrata odlazio je u Suboticu i vraćao se u Zagreb, a sa suprugom Jelkom postao je stup subotičke opere, osnovavši ondje i simfonijski orkestar. Umro je 1986. u Subotici. Evo i jedne malo znane pojedinosti. I na mjestu urednika na Radio-Zagrebu i na mjestu glazbenog voditelja kazališta Komedija Asić se susretao s još jednim svestranim čovjekom u kulturi, Ivom Hergešićem. Profesor Hergešić je s mjesta radijskog urednika (1950–1953) došao u Komediju (1953–1956), gdje je kao ravnatelj svakodnevno surađivao s Milanom Asićem.

Na kraju jedna nedoumica. Tekst šlagera Zar ne znaš napisao je D. Rubin. Ne znam je li to ista osoba, ali na mojoj IV. gimnaziji (danas Muzej Mimara) hrvatski je oko 1960. predavao dr. Drago Rubin. Spominje se i kao urednik Kazališnih vijesti. Na jednom mjestu naveden je među nastavnicima V. gimnazije (za IV. znam, za V. ne). Ako tko zna više, neka mi se javi.